AECIJE, 1. (s nadimkom) Bezbožnik, * Celesiria svršetkom 3. ili početkom 4. st., † Carigrad 367, carigradski herezijarh. U burnoj mladosti učio je medicinu i gramatiku, a poslije se posvetio Aristotelovoj dijalektici i teologiji. Kao đakon u Antiohiji postao je začetnikom ekstremne arijevske sekte i učio, da Krist nije iste biti s Bogom Ocem, niti je sličan biti Boga Oca, kako su to učili semiarijevci.

Sljedbenici Aecijevi se po njegovu glavnom učeniku Eunomiju, biskupu iz Cizika (†394), zovu eunomijanci ili heterouzijanci, jer uče, da je Sin druge biti negoli Otac. Zovu se i eksuktijanci, koliko kažu, da je sin nastao iz ništa (ex uk onton). Semiarijevci su ga prisilili, da se ukloni iz Antiohije, i on ode u Aleksandriju, odakle se vrati u Antiohiju 358. I opet bude otjeran i vrati se 361 ponovo u Antiohiju, gdje bude rehabilitiran i postade biskupom. Ali ni sada se tu nije dugo održao, jer je morao doskora pobjeći, te je otišao u Carigrad, gdje je umro kao biskup bez biskupije. Suvremeni ga pisci smatraju epikurovcem, čovjekom bez savjesti, muktašem i drzovitim i neukrotivim disputatorom. J. M.

2. (Aetius Flavius), * Durosturum (Silistria) 395, † Ravenna 454, posljednji veliki vojskovođa u doba propadanja zapadno-rimskog carstva za vlade Honorija i Valentinijana III. Vodio je sretne ratove i spasio zapadno-rimsko carstvo od barbarskih naroda: zap. Gota, Franaka i dr., te hunskog kralja Atile 451 (na Katalaunskom polju). Kad je za svoje zasluge zatražio od cara Valentinijana III. ruku njegove kćeri Eudokije za svog sina, probode ga car vlastitim mačem. J. G-c.