ADVERB, od lat. ad »do« i verbum »riječ, glagol«, u našoj gramatičkoj terminologiji prevedeno kao »prilog«, označuje u indoevropskim jezicima dio govora, koji ne pozna mijenjanja, a služi kao dopuna pridjevu (primjer: vrlo dobar) ili glagolu (primjer: lijepo govori). Adverbi su različita postanka. Ima ih od zamjeničkih osnova, kao ovdje, ondje, tu. Ima ih, koji sadrže staru pokaznu zamjenicu kao drugi elemenat (primjer: jutros, jesenas). Vrlo mnogo adjektiva upotrebljava se u srednjem rodu kao adverb (primjer: govori lijepo). Mnogo adveraba sadrži okamenjene padeže od najstarijih vremena. Primjer: jùčē je stari akuzativ vremena od veče; múkom, krîšom su instrumentali. Adverbi mogu imati i svoje sufikse: kao -ice i t. d. Ovaj sufiks može doći na instrumental (primjer: kradomice). U romanskim jezicima adverbi se danas prave pomoću sufiksa tal. šp. -mente, fr. -ment. Ovaj sufiks dolazi od latinskog ablativa načina mente od lat. imenice mens, mentis »duh, duša, način«. Odatle dolazi opće romansko pravilo, da se mora dodavati na ženski rod pridjeva. U pogledu značenja (ili semantički) dijele se adverbi u četiri kategorije, prema tome, da li se odnose na mjesto, vrijeme, način ili uzrok.

LIT.: K. Brugmann, Kurze vergleichende Grammatik der indogermanischen Sprachen, Strassburg 1902—4; A. Meillet, Introduction à l’étude comparative des langues indo-européennes, 7. izd., Pariz 1934; T. Maretić, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Zagreb 1931; Hermann Paul, Prinzipien der Sprachgeschichte, Halle a. S.; Vendryès, Le Langage, Pariz 1921; P. Skok, Pregled francuske gramatike, I. sv., Zagreb 1938.