BARANJA, trokutni dio Panonskog nizozemlja između Drave i Dunava do gorja Mečeka, zaprema površinu od 5.000 km2, na kojoj stanuje preko 300.000 ljudi različitih narodnosti i vjera. Meček, ogranak Alpa, izgrađen na granitnoj podlozi u trijasu i juri, a poslije toga djelovanjem vanjskih sila znatno snižen (najviši vrh 680 m), bogat je kamenim ugljenom, koji služi dobro plovidbi Dunavom. Suhi ravnjaci B. su pod šumom, njihove pristranke pokriva prapor, na kojem uspijeva vinova loza, a područja uz Dravu i Dunav su močvarna, pa je po hrvatskoj riječi bara nazvan cijeli kraj B. Na južnom podnožju šumovitog Mečeka leže gradić Siget (N. Šubić-Zrinski 1566), glavni grad baranjske županije Pečuh (74.000 stan.) i kraj Dunava Mohač (20.000, pobjeda Turaka 1526). Usred B. smjestio se na vinorodnim brežuljcima Villány pokraj željezničke pruge Pečuh—Osijek i nedaleko Karašice, koja pritječe Dunavu u reguliranom koritu. Na jugu su kotarska mjesta Batina i Darda.
Baranjska se županija spominje prvi put u povijesti 1193. Ime je dobila po gradu Baranyavár (Blatni grad). Za Arpadovića je u 12. st. bila pripojena banovini Slavoniji, 1376 banovini Mačvi, a 1526 je pod vlašću Krste Frankopana, te je Hrvati Nikola Jurišić, Juraj i Nikola Zrinski brane od Turaka, koji je zaposjedoše 1543. U to se stao širiti u B. kalvinski pokret, koji je mnoge Hrvate pomadžario. Po odlasku Turaka prvi je baranjski župan Matija Radonay, (pečujski biskup 1686—1703) naseljavao šokačke Hrvate, koji su došli pod vodstvom franjevaca iz okolice Srebrenice. Istodobno dođoše s J Srbi i malo kasnije sa S Nijemci, pa su Srbi i Nijemci izmiješani u selima, a Hrvati i Madžari imaju kao stariji stanovnici zasebna naselja. U 18. st. je u Pečuhu bila trećina stanovništva hrvatska, ali poslije 1867 provodi se madžarizacija, koja je broj Hrvata u B. smanjila na 15.000. Poslije prošloga svjetskog rata pripao je vrh baranjskoga trokuta, koji prometnim, gospodarskim i kulturnim životom teži prema Osijeku i Hrvatskoj (1.285 km2 i 57.000 stan.), bivšoj Jugoslaviji, a tri četvrtine B. ostadoše Madžarskoj (3943 km2 sa 250.000 stan.).
LIT.: J. Bösendorfer, Nešto malo o našoj Baranji, 1940. N. Ž.
Stanovništvo je Baranje vrlo raznolično. Pored Nijemaca (doseljenih u 18. i 19. vijeku), Madžara i Srba (ijekavaca) ima i znatan broj Hrvata (Šokaca, v.). U Jugoslaviji je od svega 34 baranjska sela bilo 10 pretežno hrvatskih, i to: Batina (madž. Kiš Keseg), Draž (Daraž), Gajić (Marok), Topolje (Ižip), Dubošèvica (Daljok) uz Dunav, zatim Podolje (Bodolja), Branjin Vrh (Brnjevar, Baranjavar), pa prema Dravi Luč (Leč), Baranjsko Petrovo selo (Petarda) i Torjanci (Torjanc). Ovamo pripadaju još Šokci iz Mohača i iz okolice Pečuha. Baranjski su Šokci i jezično i etnografski vrlo dobro očuvani. Govore štokavskim, pretežno ekavskim dijalektom sa sačuvanim starim naglaskom, koje osobine imaju i susjedna slavonska narječja. Znatan je i utjecaj ikavštine. Kultura je baranjskih Šokaca vrlo malo istraživana, premda i danas još vrlo živa. Dobro se drže različni običaji (božični, uskrsni, svadbeni, ophodi »kraljica« o Duhovima i maskiranih »bušara« o pokladama), a naročito se ističe ženska nošnja s vrlo obilnim vezenim i tkanim ukrasom (što se kod svečane nošnje izrodilo u pretrpavanje kupovnim svilenim, »zlatnim« i »srebrnim« vrpcama, šljokama, staklenim zrnjem i sl.). Inače je ženska odjeća i po kroju i po načinu ukrašivanja posve slična slavonskim narodnim nošnjama (v. slike). I po drugim svojim elementima kultura je baranjskih Šokaca nastavak seljačke kulture u hrvatskoj panonskoj (nizinskoj) zoni, s vidnim utjecajem elemenata dinarske (planinske) zone i s izvjesnim podudaranjima s kulturom gornje Podravine i sjevernih kajkavaca. Takav današnji etnografski sastav Šokaca — a i neki drugi znakovi, na pr. prezimena — svjedoči nesamo o različitim seobama s juga i jugozapada, nego daje i naslućivati, da je bar jedan njihov dio tu od starine, možda i ostatak najstarijeg stanovništva B. → Šokci. B. B-ć.