BANJA LUKA, grad u sjevernoj Bosni uz obje strane Vrbasa. Nalazi se na položaju, koji ima sve preduvjete, da se razvije u veće političko, gospodarsko i prometno središte. Vrbas, koji se od Jajca probija kroz slikovite klisure visokih planina, prelazi u blizini Banje Luke na područje niskih tercijarnih brežuljaka, odakle se spušta u široko Lijevče polje i s tim u veliku Panonsku nizinu. Tu je na prijelazu nastala kotlina, a njezin srednji, najprostraniji dio jest široka ravan Banjalučko polje, na koje se nadovezuje dolina Vrbanje, što znatno povećava prometno značenje ove plodne ravnice. Na južnom rubu ove ravnice nalazi se Banja Luka, s tri strane opkoljena niskim brežuljcima (Ponijer 589 m, Starčevica 433 m, Šehitluci 403 m i Lauš 383 m), dok je prema sjeveru otvoren put uz Vrbas prema Posavini. Grad se nalazi na visini od 160 m nad morem (najviša točka 167 m u blizini džamije Ferhadije). Srednja godišnja temperatura iznosi 10,8° C (siječanj —1,4°, srpanj 20,8° C), a prosječna godišnja količina oborina 1100 mm. Kako je grad sa sjevera otvoren, najčešći su hladni sjeverni vjetrovi, dok su vjetrovi sa jugozapada topli i obično donose kišu. Grad se prostire na velikom području od juga prema sjeveru, a pojedini dijelovi grada zovu se Novoselija, Gornji Šeher, Donji Šeher, Varoš i Predgrađe. Veliki dio grada leži na nasipima Vrbasa, osim Novoselije i većega dijela Gornjeg Šehera, gdje se naselja nalaze na uzvisinama iznad Vrbasa.
Vrbas je u Banjoj Luci još uvijek brz, a voda je dosta bistra. Korito rijeke u gradu je prilično duboko. Desna strana je viša i strmija. U samom gradu utječe s desne strane u Vrbas nekoliko malih potoka (Cerinac, Pločati potok), koji teku ispod Starčevice i Ponijera, a na krajnjoj istočnoj periferiji grada utječe rijeka Vrbanja. S lijeve strane utječe u Vrbas još u klisuri kod Gornjeg Šehera znatan gorski potok Sutorlija i potok Crkvina ili Crkvena (kojemu ime potječe od nekadanje katoličke crkvice pod Laušem). Između Crkvine i Vrbasa nalazi se stara banjalučka tvrđava, koja je već prirodno utvrđena s dvije strane.
Na tlu današnje Banje Luke stajala je još za vrijeme Rimljana naseobina Castra, a nešto više kod mjesta Trna važno pogranično naselje na granici provincija Dalmacije i Gornje Panonije, označeno u Tabuli Peutingeriani nazivom Ad Fines, a u Antoninskom itinerariju Ad Ladios. Već su Rimljanima bili poznati sumporni izvori u Gornjem Šeheru, a također je tu u blizini nađeno veliko mnoštvo rimskih novaca i jedan žrtvenik.
Najstarije tursko naselje razvijalo se na području Gornjeg Šehera, dok se Gornji Šeher oko današnje tvrđave razvio tek u drugoj polovici 16. st., a naročito u doba Ferhad-paše Sokolovića. Ime Banja Luka spominje se potkraj 15. st. To se ime izvodi od »banova luka« (luka = ravnica, livada uz rijeku; veoma čest naziv u Bosni), a počelo se upotrebljavati, otkad se mjesto od Gornjeg Šehera stalo razvijati prema ravnici (luci) na sjeveru. U to vrijeme pada najveći razvoj grada, koji je osobito porastao, kada je Ferhad-paša 1583 prenio središte bosanskog pašaluka iz Travnika u Banju Luku, gdje je ostalo do 1639. U Donjem Šeheru je Ferhad-paša sagradio najveću i najljepšu džamiju u Banjoj Luci (zvanu Ferhadiju) i tržnicu (»bezistan«). Predaja tvrdi, da je Ferhad-paša podigao džamiju sa 30.000 dukata, koje je dobio kao otkupninu za zarobljenog sina generala Eberharda Auersperga.
Novoselija, najjužniji dio grada, spominje se tek početkom 18. stoljeća.
Svi putopisi 17. st. opisuju B. L. kao velik i napredan grad. Prema tim opisima u to doba je B. L. bila veća i naseljenija nego za doba austrijske okupacije (1878), a prema nekima čak veća nego što je danas. Putopisi obično navađaju, da je tada B. L. imala 3000—4000 kuća (danas ima oko 3000), dok znameniti turski putopisac Evlija Čelebija 1652 spominje čak 13.000 kuća, što je svakako pretjerano. Jedan njemački popis iz 18. st. spominje 3000 kuća. U drugoj polovici 17. st. B. L. počinje opadati, u prvom redu, jer je prestala biti središte beglerbegata, a uzrok su pada bili također česti i dugi ratovi, a u vezi s time glad i bolesti.
Početak moderne Banje Luke pada u doba pred okupaciju (1878). Tada je bio osnovan trapistički samostan »Marija Zvijezda« u Delibašinu Selu, nedaleko od B. L. (1869). Premda se samostan nalazi izvan grada, ipak znatno utječe na razvoj i gospodarski život njegove sjeverne periferije.
G. 1872 predana je prometu prva bosanska pruga normalnog kolosijeka Banja Luka—Dobrljin, a 1873 osnovan je franjevački samostan Petričevac, što je još jače pospješilo proširenje grada prema sjeveru. U tom smjeru se razvija i nakon austro-ugarske okupacije. U to doba izgrađen je čitav novi, kršćanski dio grada, t. zv. Varoš, a razvitak se nastavlja i dalje u tom smjeru, pa je glavna karakteristika grada duga razvučenost naselja, koje međusobno veže glavna ulica na lijevoj strani Vrbasa, koja je zapravo dio ceste Jajce—Gradiška.
Najjužniji dio grada, Novoselija, nastanjen je skoro isključivo muslimanima, kojima je glavno zanimanje poljodjelstvo, pa ima izgled velikih muslimanskih sela s mnogim, većinom drvenim minaretima. Drugi dio grada, Gornji Šeher, najstariji dio Banje Luke, naliči na staro bosansko trgovište. Tu su brojne obrtničke radionice i velika čaršija (Hunkarija). U Gornjem Šeheru nalaze se sumporna vrela topline 31,2°—34° C. Jačina svih izvora iznosi oko 900 l u minuti, a voda otječe u Vrbas. Liječi reumatična oboljenja mišića i zglobova, neuralgiju i različne kožne bolesti.
Donji Šeher leži već sasvim u ravnici. Tu su većinom široke ulice na obje strane rijeke sa starim bosanskim kućama, koje imaju ograđena dvorišta (avlije) i prostrane vrtove. Središte Donjeg Šehera je Ferhadija mahala s istoimenom džamijom. Postepeno se pojedini dijelovi Donjeg Šehera moderniziraju, pa je to danas južni dio modernog gradskog središta. Na cijelom području Banje Luke nalazi se velik broj lijepih džamija.
Sjeverno od potoka Crkvine gradska četvrt Varoš pruža sliku modernoga evropskog grada panonskog tipa. Tu se nalaze velike javne i privatne zgrade, hoteli, crkve, šetališta i parkovi. Najsjeverniji dio grada, Predgrađe, naseljen je većinom industrijskim radnicima i željezničarima. Na sjeveru su također vojnički uređaji i aerodrom.
Nakon okupacije B. L. je imala 1741 kuću sa 9560 stan. Poslije okupacije stanovništvo stalno raste. G. 1895 bilo je 13.566 stan., 1910 14.801 i 1921 18.001, a 1931 22.165 stan.
Sastav stanovništva po vjerama također se znatno mijenjao.
|
Godine
|
muslimana |
katolika |
pravoslavnih |
Židova |
| 1885 bilo je |
60,75% |
16,6% |
19,47% |
2.80% |
| 1895 „ „ |
55,46% |
21,20% |
20,46% |
|
| 1910 „ „ |
44,50% |
26,50% |
24,90% |
2.84% |
| 1931 „ „ |
36,20% |
29,20% |
30,50% |
1,60% |
Prema zadnjem popisu od 1931, koji nije posve pouzdan, Hrvati (muslimani i katolici) imaju znatnu većinu u gradu. Među katolicima ima manji broj Slovenaca, Nijemaca, Poljaka i Čeha, a među pravoslavnima ima osim Srba također manji broj Rusa.
Sredovječni Vrbaski grad bio je prije svega važna strateška točka, dok je turska i današnja B. L. postala važno administrativno i trgovačko središte zbog povoljnog prometnog smještaja.
U mjestu je i danas obrt vanredno razvijen, ali u 16. i 17. st. nadaleko su bili poznati radovi banjalučkih obrtnika, osobito izradbe od kože, krzna i zlata.
Industrija se počela razvijati dolaskom trapista, koji su pored samostana podigli 1872 veliki mlin, 1876 pivovaru, 1877 ciglanu, 1878 tvornicu tkanina, a nešto kasnije veliku sirarnu, tvornicu tjestenina i električnu hidrocentralu, koja daje električnu struju za veći dio grada. Neke su tvornice trapista kasnije postale samostalna poduzeća. Na periferiji je grada državni ugljenokop Lauš. Tu se nalaze dosta veliki ležaji smeđeg ugljena (sa 4500—4800 kalorija). Naprave za iskorišćivanje su dosta primitivne, pa se godišnja proizvodnja kreće između 20.000—30.000 tona. Rudnik veže njegova željeznička pruga s banjalučkim državnim kolodvorom, a u najnovije doba dobio je i kaloričnu električnu centralu, koja opskrbljuje i jedan dio grada. Još su važna industrijska poduzeća: velika parna pilana, koja ima vlastitu šumsku željezničku prugu na Kotor Varoš i Šiprage, ljevaonica željeza »Jelšin grad« i tvornica duhana. Prema zadnjem popisu u B. L. živi od obrta i industrije 37,1% stanovništva.
Trgovina je u B. L. dovoljno razvijena, jer je grad trgovačko središte cijele sjeverne Bosne. Od trgovine živi 8% stanovništva. Poznat je veliki duhovski sajam. U južnom dijelu B. L. je sačuvala agrarni karakter.
B. L. je vezana željeznicom preko Prijedora, Kostajnice i Sunje s prugom Zagreb—Slavonski Brod, a preko Bos. Novoga i s Bihaćem. Kada bude naskoro otvorena unska pruga, dobit će B. L. spoj s morem na Šibenik i Split. Već je trasirana i djelomično u gradnji željeznička veza s Dobojem (pruga Sarajevo—Brod), a neophodno je potrebna izgradnja pruge na Jajce i veza preko Jajca, Bugojna i Rame s prugom Sarajevo—Mostar—Dubrovnik (ili Metković). Šumska pruga prema Kotor Varošu donekle služi i za osobni promet.
Najvažnija cesta, osobito u gospodarskom i turističkom pogledu, jest Jajce—Banja Luka—Bosanska Gradiška, ali i stara cesta, koja skreće odmah od Gornjeg Šehera prema Varcar Vakufu, ima znatnu važnost, osobito za dovoz drva i drvene građe. Autobusne veze su najbolje na pruzi Jajce —Banja Luka—Gradiška—Okučani te prema Prnjavoru i Derventi.
Lokalnom prometu zbog znatne dužine grada služe lokalni vlakovi Banja Luka grad i Predgrađe i autobusni promet između Gornjeg Šehera i trapista.
Već od najstarijih vremena B. L. je bila važno administrativno i kulturno središte. Već smo spomenuli, da je za vrijeme Turaka bila sjedište pašaluka, kasnije pod Austrijom sjedište okružja, a od 1929, kada su bile rastrgane granice historijskih pokrajina, središte Vrbaske banovine. Odmah nakon uspostavljenja Nezavisne Države Hrvatske B. L. je zbog važnih razloga, u prvom redu zbog centralnog smještaja na hrvatskom životnom prostoru, izabrana za sjedište podpredsjednika državne vlade.
B. L. je sjedište katoličkog biskupa (→ Banjalučka biskupija), muslimanskog muftije i pravoslavne metropolije, okružnog suda, znatnog broja kulturnih i privrednih društava. U gradu se nalazi muzej, kazalište i znatan broj srednjih škola (gimnazija, učiteljska škola, trgovačka akademija, gospodarska i obrtna škola).
LIT.: V. Klaić, Opis zemalja u kojima stanuju Hrvati, sv. III., Zagreb 1883; Sv. Ilešić, Banja Luka, Geografski Vesnik, br. 1—4, Ljubljana 1939; Stj. Pavičić, Tercijarna zavala Vrbasa kod Banje Luke i njene terase, Glasnik zem. muzeja u B. i H., XXX., Sarajevo 1918; Maldini-Novotni, Bosna i Hercegovina, Zagreb 1909; H. Kreševljaković, Banja Luka u XVI. i XVII. stoljeću, Glasnik jug. prof. društva, XIV. N. P.
Razvijanje naselja i migracije. Područje grada Banje Luke i današnjega kotara banjalučkoga nalazi se na zemljištu, koje je u vrijeme prije Turaka najvećim dijelom pripadalo staroj hrvatskoj župi Zemljaniku. Istočni dio sadašnjega kotara s desne strane rijeke Vrbasa od potoka Vrbanje do Krmina zauzimala je župa Vrbanjska, kojoj je središte bio grad Kotor. Sjeverno otuda banjalučka sela, koja leže između Vrbanje i potoka Crkvine, obuhvatala je u dotursko vrijeme stara župa Glaž. Zemljanik je u svojem donjem dijelu dopirao do potoka Bukovice. Tu mu je u međi bila župa Vrbas, kojoj je sjeverna granica bila Sava, a istočna rijeka Vrbas. Od te stare Vrbaske župe zahvata sadašnji banjalučki kotar goru Kozaru s desetak sela oko nje, od Glamočana do Maglajana. Na zapadnoj strani pripali su banjalučkom kotaru oko potoka Stratinske dijelovi stare župe Sanske, kojoj je nekadanja granica prema Zemljaniku tekla od potoka Meline, zapadno od Piskavice i Ivanjske potokom Bistricom u Kozaru planinu na izvor Bukovice. Prema tome ovo zemljište oko Piskavice i Bistrice i danas pripada banjalučkom kotaru. Zemljaniku u jugozapadnoj međi oko Sokolova nalazila se župa Banjice sa središtem u Ključu, a s juga bila mu je župa Pliva, u kojoj je središte postao grad Jajce. Još u 10. st. postojale su u zapadnoj današnjoj Bosni i oko Save i Vrbasa, osim u Posavini, koja je pripadala Donjoj Slavoniji, samo tri velike župe, i to Psetska s obje strane Une i Unca, Hlivanska u polju istoga imena te oko Glamoča i Plivska. Prema položaju tih triju velikih župa i Donje Slavonije, u kojoj su ležale župe Dubička, Sanska, Vrbaska i Glaška, vidi se, da je Plivska župa obuhvaćala u ono vrijeme i područje kasnije nastalih malih župa Banjicâ, Zemljanika, Vrbanje i Luke (oko Vlašića), tako da je sa sjevera i sjeveroistoka graničila s Donjom Slavonijom, a s jugoistoka s Usorom. Bizantinski pisac 10. st. car Konstantin Porfirogenet navodi za te tri velike župe, da se nalaze u onom sklopu hrvatskih zemalja, koje su u to vrijeme pripadale hrvatskoj kraljevskoj dinastiji. Nekako u 12. st. Plivska je župa bila u rukama velikoposjedničkoga hrvatskoga plemstva, koje je zbog svojih interesa pristajalo i uz banovinu Bosnu, susjednu Plivi i Usori. U to se vrijeme Plivska velika župa raspala u spomenute male župe, jamačno zbog lakše uprave i velikoga plemićkoga posjedovanja. Zbog svoga položaja prema gornjim hrvatskim krajevima to je područje još pod hrvatskim narodnim vladarima steklo ime Donji Kraji, pod kojim nazivom ono dolazi zapisivano od 13. do 15. st. Pojedini dijelovi tih Donjih Krajeva, male župe Zemljanik, Banjice i Vrbanja, još su u 14. st. kolebale između upravne vlasti iz Hrvatske i iz Bosne. Povijest porodice Hrvatinića, najvećih posjednika u staroj Plivskoj župi i kasnijim Donjim Krajevima, daje za to najznačajniji primjer. Župe Vrbaska, Sanska i Dubička ostale su u svom donjoslavonskom sklopu i dalje od 13. do 15. st. Tu vezu uništili su istom ratovi potkraj 15. i u početku 16. stoljeća. — U crkvenoj organizaciji pripadala je Donja Slavonija s Dubicom, Sanom, Vrbasom i Glažom još biskupiji zagrebačkoj, u kojoj je crkva sv. Nikole nedaleko od potoka Ukrine, u međi s Usorom u Glažu bila skrajnja na toj strani. Velika župa Psetska pripadala je biskupiji kninskoj, a Hlivanska pod nadbiskupiju splitsku. Područje stare velike župe Plivske potpalo je u toj organizaciji pod biskupiju bosansku, te su u njoj bile i kasnije župe Zemljanik i Vrbanja kao dio Donjih Krajeva.
Hrvatsko naselje na području staroga Zemljanika, Vrbanje, Vrbasa, Glaža i Sane pripadalo je dinarskoposavskoj struji, koja je bila naselila i ostale hrvatske zemlje od mora do Dunava s granicom na Psunju, Papuku, Krndiji i Vuki. Govorna značajka te struje bila je u tome, što je u sebi imala čakavske elemente, koji su što dalje prema istoku sve više slabili, te su već dalje od Sane ostajali u maloj mjeri, ali ipak toliko znatnoj, da se taj govor i u svom istočnom dijelu razlikovao od štokavskoga, koji mu je ležao na istočnoj i južnoj međi. Prave su razlike između čakavskoga i čistoga štokavskoga govora u prvašnja vremena bile manje nego kasnije, kada su oba govora daljim razvitkom stekla nove elemente. Tipične su razlike od starine bile između njih u glasovima, te je prema štokavskim glasovnim grupama đ, lj, št (od skj) stajalo kod čakavaca j, j, šć. Tako čakavci govore: meja, tuji, jubav, ognjišće, šćap, što kod čistih štokavaca nikada ne dolazi. Zamjenica ča nije ni toliko važan govorni čakavski elemenat, jer je istoga podrijetla kao i štokavska zamjenica što, koja je postala od č-to. Riječ ča lako se izgubi kod čakavaca, dok su spomenuti glasovi vrlo uporni, te se kao čakavska značajka najdulje drže u govoru. Oni su doista očuvani u većoj ili manjoj mjeri svagdje na spomenutom zemljištu od mora do Papuka, Krndije i Dunava, te pokazuju jasno čakavsko govorno podrijetlo toga naselja. U svome razvitku ta je struja dalje od Grmeča i Dinare razvila i zamjenicu što i provela pomlađivanje deklinacije, konjugacije i rječnika, te se u tome približila čistome štokavskom govoru. Stoga taj govor od Grmeča i Dinare do Dunava zovu i čakavsko-štokavskim za razliku od tipičnoga čakavskoga i štokavskoga dijalekta. U narječju bila je dinarskoposavska struja izrazito ikavska, što ju je opet razlikovalo od čistih štokavaca, koji su joj s juga bili jekavci, a s istoka ekavci. Tako su starosjedioci Hrvati prije dolaska Turaka na ovom banjalučkom današnjem području imali govor čakavskoštokavski, a narječje ikavsko, kao što se govorilo i u drugim okolnim mjestima.
Zemljište banjalučkoga kraja u sjevernom dijelu niže je, osobito pored Vrbasa i potoka Ivanjske i Vrbanje, a onda se prema jugu sve više izdiže, te prima značaj visoke ravni s pojedinim humovima, podesne za pastirsko gospodarstvo. U župskoj organizaciji tu se razvilo središnje upravno mjesto, koje je zapisano latinski u obliku Zemlenik, a u hrvatskim spomenicima kao Zemlnik. Prema onom prvom obliku vjerojatno je ime Zemljanik, prema Zemln-ik mogao je nastati toponomastikon Zemun, Zemunac, Zemunica. Tim se imenima kod sela Piskavice, zapadno od Banje Luke, zove gradina, koja je, bez ikakve sumnje, ostatak stare tvrđave, nekadanjega središta istoimene župe. Prije Turaka bilo je dobro naseljeno i zemljište na visokoj ravni i na nižem tlu uz rijeku. Na ravni razvilo se više skupina gušćega naselja. Jedna je postojala tamo, gdje su danas Kola, koje je ime od starine obuhvaćalo nekoliko sela na tom zemljištu sve do Vrbasa. Velika se skupina nalazila na višem tlu, podesnom za pastirstvo oko izvora Banjice, na zemljištu, koje se kasnije prozvalo Zmijanje. Tu su, na povišem humu, ostaci stare velike crkve, koja je u dotursko vrijeme služila katolicima toga kraja. Ime Klisina pokazuje njeno podrijetlo. Jugoistočno otuda, ispod brda, pored Vrbasa, razvilo se veće naselje, koje je u 15. st. imalo značaj trgovišta. To je Bočac, koji i danas postoji u varcarvakufskom kotaru. Sjeverno odatle, nešto na visokoj ravni, nešto u kotlini Vrbasovoj, koja je tu poširoka, dva su mjesta imala jači razvitak. Jedno je Krupa, a drugo Greben. Greben je ležao na boljem položaju, te se u 15. st. razvio u trgovište većega značenja. U njemu su franjevci osnovali samostan, koji je potrajao do turskoga dolaska, a ruševine mu se i sada vide. U Krupi i pored Grebena bio je preko Vrbasa sagrađen most, jedini prijelaz preko te rijeke u ovome kraju. Tim mostom vodio je važni put iz Zemljanika u Vrbanju i Glaž. Put i most štitile su dvije tvrđave, jedna nad rijekom da brani prolaz njome, a druga kod puta iz klanca i kod mosta. U burno doba turskoga prodiranja u svakoj je od njih bio kaštelan. Od mosta vodio je put na zapad dižući se postepeno uz potok na visoku ravan, koja se u 15. st. zvala Grebensko polje. Taj potok nosio je ime Krupa, a tako isto i naselje u njegovu dolu. Ime Krupe preneseno je u 16. st. i na položaj oko ušća potoka i oko Grebena, te je to drugo ime nestalo. U 13. st., u opisu međa župe Zemljanika, zvao se krupski dol starom hrvatskom riječju sepina (vez, sap, tjesnac). Franjevački samostan u Grebenu spominje se već u Pizanskom popisu franjevačkih vikarija, sastavljenom do 1378. Po tom popisu postojala je u Grebenu franjevačka kustodija, kojoj su pripadali samostani u Krbavi, Krupi (na Uni), Glažu, Otoku i Podnovima. Još je u 15. st. grebenska kustodija bila na glasu. Samostan je bio relativno siguran i za obranu. Samo mjesto Greben nalazilo se na visoravni, gdje je u polju bilo i inače gušće naselje. Tu se ispod brda Manjače prostiralo Dobrnjsko polje, puno stanovništva. S desne strane Vrbasa ležala su opet razvijena naselja ispod brda Osmače, Tisovca i Čemernice sa središtem u Krminama. To mjesto pripadalo je sa svojom okolinom i s Bočcem još staroj župi Zemljaniku, a granica župska prelazila je Vrbas upravo na prijelazu kod Grebena. Cijelo to dobro naseljeno zemljište s jedne i s druge strane Vrbasa mogao je u crkvenoj organizaciji uspješno posluživati jaki franjevački samostan u Grebenu. Oko 8—9 km uz Vrbas na sjever u dubokoj okuci nalazilo se mjesto Zvečaj, u kojem su bili izgrađeni tvrđava i franjevački samostan. Taj tvrdi grad podignuli su Hrvatinići. Vojvoda Hrvoje je tu rado boravio. Ovdje je on 1404 potpisao i ugovor s Dubrovčanima protiv kralja Stjepana Ostoje; ovdje su se sastali 1419 dubrovački poslanici s kraljem Stjepanom Ostojićem, te su opet potpisali ugovor, koji je štitio interese Dubrovčana. Kad su Turci 1463 po prvi put osvojili Jajce, unišli su i u Zvečaj i u njemu ostavili četu janjičara. Zvečaj je kralj Matija Korvin u svojoj vojni na Bosnu u jesen 1463 ponovno osvojio i u tvrđavu postavio svoju vojsku. Još su 1519 računali u hrvatsko-ugarskoj ratnoj organizaciji sa Zvečajem, iako je već bio staro utvrđenje. Franjevački samostan u Zvečaju osnovan je poslije 1378, da vrši duhovnu službu na zemljištu oko Rekavice i Kola i na desnoj strani Vrbasa oko Ljubačeva.
Banja Luka se spominje u spomenicima istom potkraj 15. st., ali tada već i kao veliko trgovište s franjevačkim samostanom i kao dobra utvrda. U opisu granice župe Zemljanika od 1287, koja je tekla od potoka Bukovice preko potoka Stupčevice na Kola i prolazila Vrbasom, ne navodi se Banja Luka, iako je međa prolazila pored nje. Svakako je naselje Kola, koje se sastojalo od raštrkanih nekoliko sela, bilo u to vrijeme znatnije nego ono u Banjoj Luci. Ona se podigla u većoj mjeri istom u 14., a osobito u 15. st., kada su razmnoženi planinci silazili na niže tlo po lukama, nesigurnim od povodnje. Banja Luka je još pripadala župi Zemljaničkoj, a ležala je oko utoka Vrbanje u Vrbas u međi sa sjeverne strane sa župom Glaškom, a sa južne s Vrbanjskom. Od stare donjoslavonske župe Vrbaske bila je udaljena petnaestak km, koliko je od nje bilo do potoka Bukovice, južne granice vrbaske. Njena tvrđava, prema tome, nije mogla nositi ime Vrbaskoga grada. Ona je nosila samo ime po svojem položaju, a zapisana je uvijek pod imenom Banja Luka. Tvrđava vrbaska bilježi se s druge strane uvijek pod svojim imenom, i to posebice pored one banjalučke. Naselje na tom zemljištu izgradilo je svoje domove na nižem tlu pokraj Vrbasa i bilo je toliko napredovalo, da je u drugoj poli 15. st. već imalo stepen povlaštenog velikoga trgovišta, koje se u Povrbasju pored Jajca, Jezera, Vrbaske i Livača osobito isticalo. Ono je bilo vrlo podesno povezano cestama s cijelom okolinom, a preko Vrbaske župe starim, širokim drumom sa Savom, koju je taj glavni veliki put doticao kod Vrbaskoga Trgovišta i Livača. Po njemu je Banja Luka imala najbolju vezu s bogatom Slavonijom. Kad je kasnije u velikom upravnom sklopu Donjih Krajeva prestala djelovati organizacija starih župa, prešlo je ime banjalučko i na naselje s desne strane Vrbasa na mjestu današnjega Donjeg Šehera, koje se razvilo na vrbanjskom području. Odatle se onda širio utjecaj Banje Luke i na desnu stranu Vrbasa na područje stare župe Glaške, na koje je postepeno, nešto već u 15. st., a pogotovu u 16. st. pod Turcima, prenesena iz nje i upravna vlast, tako te je s toga zemljišta između donjega Vrbasa i Ukrine nestalo s vremenom staro ime glaško, a mjesto njega je nadošlo banjalučko, te se već u 17. st. to područje zvalo Župa banjalučka, što je produženo i kroz 18. st.
Franjevački samostan osnovan je u Banjoj Luci poslije 1378, valjda u isto vrijeme, kada i u susjednom Zvečaju i Livaču. Pod njegovu duhovnu službu spadalo je mnogobrojno naselje u samoj Banjoj Luci i bližoj okolini do potoka Bukovice, od kojega su dalje na sjever bila područja župa sv. Jure u Jurkovcima oko gornjega toka potoka Jurkovice, sv. Mihajla u Turjaku i crkve sv. Petra u Vidušima, koje su župe pripadale Vrbasu i njegovu arhiđakonatu. U ratnoj nevolji s kraja 15. st. potporu su od državnih poreza hrvatsko-ugarskih dobivali i banjalučki franjevci. Kako je Zemljanik pripadao isprva Kotromanićima, od kojih su i osnivač kuće Prijezda i njegovi nasljednici bili banovi, bit će, da staro ime i potječe od njihova posjedovanja.
Zapadno od rijeke Vrbasa na visokoj ravni, razvilo se još jedno znatno naselje, koje je u 15. st. imalo značaj velikoga trgovišta i jake utvrde. To je mjesto Sokolovo Gnizdo, koje se nalazilo tamo, gdje je danas selo Sokolovo, jugozapadno od Banje Luke. Položaj mu je bio ispod brda Zmijanja, koje se uzdiže iznad visokoga polja. Sokolovo Gnizdo ležalo je već na granici Zemljanika prema župi Banjicama u blizini rudarskoga naselja, koje se nalazilo nešto sjevernije oko potoka Gomjenice i Stratinske, na zemljištu bogatu željeznom rudom, kamo su se izvozili pastirski proizvodi sa Zmijanja i drugih planinskih susjednih polja preko Sokolova Gnizda. Tvrđava je bila podignuta na jednoj od susjednih glavica povrh mjesta. Već u 15. st. bila su dva naselja na tom položaju. Jedno je bilo staro, kojemu je ostalo ime Sokolovo Gnizdo, a drugo novo, koje je nastalo kao podgrađe tvrdoga grada na glavici. Tvrđava je i zvana Sokolova Glavica, a to je ime nosilo i njeno podgrađe. Kasnije, kada je u turskom gospodstvu utvrda napuštena, ostalo je jedino ime Sokolovo, koji je oblik s vremenom prevladao i kod Sokolova Gnizda. I podgrađe je imalo povlašten položaj trgovišta, te njegovo stanovništvo 1495 zovu građanima (cives de Sólyomkö), kao što i mjesto Sokolovo Gnizdo, u madžarskom Sólyomfészek, 1504 zovu »civitas«. Oba ta mjesta unišla su kao znatna naselja, isto tako kao i Greben, Zvečaj i Banja Luka, u mapu Gerarda Mercatora iz 16. st. (Sokolovo Gnizdo u ikavskom obliku). Pod svojim starim punim imenom to je mjesto zapisano i u 18. stoljeću. Rudarski obrt, koji je na banjalučkom području bio najjači oko Obrovca, Stratinske i Broncanoga Majdana, uza spomenute potoke Gomjenicu i Stratinsku, imao je svoje središte u mjestu Peć, koje je po tom radu i steklo svoje ime. Najviše se tu vadila željezna rudača i pravilo željezo, čemu su služili navedeni planinski potoci. Velika je talionica za to postojala u Peći. Ona se nalazila negdje na zemljištu današnjega Broncanog Majdana, koji sada i leži upravo na sastavku obaju potoka. Rudarsko naselje u tome mjestu ipak nije postiglo položaj trgovišta, svakako zbog blizine Sokolova i Banje Luke. U 15. st. sagrađena je u tom rudarskom kraju jaka utvrda, koja ga je trebala braniti od Turaka. Ona je potkraj 15. st. išla u niz utvrda Jajačke banovine, koja je tekla od Cripanjske, Jajca i Jezera s južne do Vrbaske i Livača u Posavini sa sjeverne strane, sve uz rijeku Vrbas. U turskoj nevolji s kraja 15. st. dobivali su i rudari u Peći državnu pomoć. Ona je 1495 bila gotovo tolika, koliku su primili građani banjalučki.
Gušće naselje postojalo je prije Turaka i oko potoka Ivanjske, gdje se nalazi dovoljno ratarske i pastirske zemlje. Nema sumnje, da je ime Ivanjska kao naziv sela i potoka poteklo iz crkve posvećene sv. Ivanu, koja se nalazila na tom zemljištu. Središta povećih naselja u tom kraju bili su i Dragočaj i Motike, u kojima su i u 16. i 17. st. bile katoličke župe, a dalje uz potok Bukovicu nalazilo se veće selo toga imena. Danas banjalučki kotar zauzima i dio zemljišta s desne strane Vrbasa, sjeverno od Vrbanje, koji je do Turaka pripadao župi Glaškoj. Tu se na brdovitu tlu nije u ono vrijeme razvilo nijedno jače naselje. U posjedovnom pogledu banjalučko područje pripadalo je prije Turaka plemićkim rodovima, organiziranim u svojim župama. Pojedine se plemićke porodice i navode u sačuvanim spomenicima 14. i 15. st. Oko 1320 bile su znatnije plemenite kuće u Zemljaniku: Čavlovići, Dobrkovići, Ignjevići, Jarčići, Kalinići, Markovići, Matijevići, Radogostići, Rodovići, Skočići, Tolislavići, Ugrinići, Vojihnići, Vratislavići, Zovinovići. Posjedovno prvenstvo u Zemljaniku i župski njegov dohodak imali su Kotromanići, za koje ih je po svoj prilici stekao još njihov predak ban Prijezda od hrvatsko-ugarskoga kralja. Od Kotromanića dobio je to dobro i prihode Vladislav Babonić, zet bana Prijezde, ali taj se posjed nalazi nešto kasnije već u rukama bogate kuće Hrvatinića, koji su bili veliki posjednici i u susjednim župama Banjicama i Vrbanji. U 15. st. mijenjali su se tu, kao i drugdje u našim krajevima u ono burno doba, veliki posjednici, osobito za vrijeme Jajačke banovine, kada su mnoga znatna imanja prešla u kraljeve ruke. Pojedini plemići podigoše na svojim dobrima manje utvrde, od kojih se i danas vide ostaci u mnogobrojnim gradcima, gradinama i gradištima, osobito na planinskom banjalučkom zemljištu. Nekoje od tih gradina jamačno su i ruševine starih doturskih katoličkih crkava, koje su u novom pravoslavnom stanovništvu za turskoga gospodstva sasvim propale, te im tuđe naselje nije sačuvalo ni predaju. Staro, razmjerno gusto žiteljstvo na tom banjalučkom području imalo je u svojoj katoličkoj crkvenoj organizaciji i poveći broj crkava, oko kojih su bile organizirane župe. Iako su tri jaka franjevačka samostana na tom zemljištu, grebenski s organizacijom kustodije, zvečajski i banjalučki, držala u svojim rukama razmjeran broj katoličkih župa, ipak ih je jedan dio pripadao i svjetovnom svećenstvu, osobito u zapadnijem kraju, gdje nije bilo franjevačkih samostana. Pored katolika na tom je području u nekoj mjeri bilo patarena, pogotovu u 14. i u početku 15. st. Koliko nisu nestali već prije, ti su patareni od osnutka Jajačke banovine uništeni ili potpuno, ili su svedeni na sasvim malen broj. — U turskom prodiranju banjalučko je područje imalo posebnu sudbinu. Turci su 1463 osvojili velik dio Bosne, u kojem su zahvatili i Jajce, Ključ i Kamengrad, približivši se na JZ Dinari, a na SZ Uni. Njihove čete prošle su tada i zemljištem oko Banje Luke, ne načinivši mnogo nevolje. U kasnu jesen, u svojoj velikoj vojni na Turke u Bosni, kralj Matijaš Korvin ponovno je osvojio Jajce, a time i vrbasku dolinu i područje oko nje, u kojemu je organizirao vojnu krajinu pod imenom Jajačka banovina sa središtem u Jajcu. Ona je uglavnom obuhvatila zemljište s jedne i s druge strane rijeke Vrbasa od Jajca na jugu do Save na sjeveru s tvrdim gradovima Jajcem, Cripanjskim, Jezerom Sokolcem i Bočcem u južnom dijelu, Grebenom, Sokolovom Glavicom, Zvečajem, Banjom Lukom u srednjem te Vrbaskom i Livačem u staroj Vrbaskoj župi u sjevernom dijelu.
Jajačka banovina trajala je do 1528, ali su pojedine njene dijelove Turci osvojili i prije te godine, a okrajne i inače lakše pristupne krajeve oni su češće oplijenili i porobili. Osobito je stradavala u kasnijim godinama toga razdoblja stara Vrbaska župa, koja je ležala otvorena turskim četničkim napadajima od Travnika i od Sane. Turska ratna organizacija osnovala je oko te rijeke svoje središte u Kamengradu, odakle je preko Prijedora lako udarala prema Gradiški, Vrbaskoj i Livaču. Odatle je ona nesmetano prelazila i rijeku Sanu, te je zaposjedavala ili robila i plijenila zapadni dio banjalučkoga okružja oko Sokolova Gnizda, Zmijanja i Dobrnje. U posljednjih tridesetak godina te borbe stanje je već bilo takvo, da je u Jajačkoj banovini ostao samo uzak dio uz Vrbas, koji se poslije 1500 toliko suzio, da su jedva donosili životne namirnice posadama u branjenim tvrđavama. U toj borbi bio je međutim mnogo djelotvorniji duhovni i politički utjecaj, koji je u naselje toga kraja dolazio s turskoga područja. Odmah pri nastupu turske vlasti velik je dio starosjedilaca Hrvata, bilo katolika ili patarena, na zemljištu oko Kamengrada, Glamoča, Livna, Prozora, Bugojna, Travnika, Fojnice i Žepča, prešao otvoreno Turcima, primio je islam i unišao u tursku ratnu organizaciju. Koliko je ostao pri katoličkoj vjeri, priklonio se uglavnom novome stanju i prema prilikama ulazio je u tursku vojsku u čete vojnikluka, ratne turske organizacije, u koju su se primali i ratari i pastiri kršćani. Oko Jajačke banovine brzo se poslije 1464 stvorila izvanredno jaka starosjedilačka hrvatska ratna sprema u turskoj službi, koja je stajala na političkoj podlozi čuvanja starih i osvajanja novih zemalja. Kako je turska vlast donijela sa sobom pored političkih i vojničkih novih uređenja i oštre socijalne reforme na podlozi jednakosti i lične vrijednosti, ona je i duhovno u velikoj mjeri djelovala i za sebe predobivala starosjedioce Hrvate u tome kraju. Taj politički i duhovni utjecaj ulazio je i u banjalučko područje na mnogo putova i načina i pripravljao je tamošnje naselje na dolazak turske vlasti. Kada je onda poslije muhačke pobjede turska vojska u jesen 1527 poduzela napadaj i na Jajačku banovinu, te je predajom zadobila Jajce, poispredavali su se i svi ostali tvrdi gradovi uz Vrbas Turcima, koji su tada osvojili i dotada branjene tvrđave Greben, Sokolovo i Banju Luku, a na starom vrbaskom području Livač i Vrbasku. G. 1528 cijelo je to zemljište od Jajca do Save prešlo potpuno u tursku vlast. U novim prilikama nastale su i velike promjene u naselju na tom banjalučkom području. Sama Banja Luka, koja je već oko 1520 bila veliko mjesto, izgrađeno s obje strane Vrbasa, porasla je još mnogo jače već u prvim godinama turskoga vladanja, a kasnije, osobito između 1580 i 1638, dokle je bila sjedište bosanskoga paše, razvijala se još i više. U nju su u prvom redu smještene sve upravne i vojničke vlasti, s jakom tvrđavnom posadom, a uz njih se raširilo u jakoj mjeri trgovačko, obrtničko i posjedničko stanovništvo, što je sve dalo mjestu značaj naprednoga bogatoga naselja. Zbog te prednosti Banje Luke napustile su stare obrtničke i trgovačke porodice u Grebenu, Zvečaju i Sokolovu svoje domove i preselile se u nju, gdje su sigurno mogle napredovati. Tako je Banja Luka odmah u početku turskoga gospodstva postala jedino veliko trgovište svoga okružja, što je ostala sve do danas.
Već u prvim godinama turske vlade velik je broj hrvatskih starosjedilaca prešao na muslimanstvo, pripravljan za to dulje vremena. Najviše ih je to učinilo u većim naseljima, gdje je i duhovni i politički utjecaj okolnoga turskoga područja mogao naravnim putem biti najjači. Zato je islam primilo u prvom redu u velikom broju stanovništvo u Banjoj Luci, a onda i u Bočcu i u Grebenu, Zvečaju i Sokolovu. U to vrijeme prelazilo je na islam u velikom broju i ratarsko stanovništvo u okolini tih trgovišta, stojeći odavna pod turskim utjecajem, koji je na tom zemljištu bio trajan i jak svagdje izvan dohvata vrbaskih tvrđava još od 1464, a osobito poslije 1503, kada je cijeli kraj uokolo njih priznat ugovorom kao tursko područje. Kako su onda uvođenjem turske vlasti građani Bočca, Grebena, Krupe, Zvečaja i obih Sokolova i muslimanske i katoličke vjere napuštali svoja stara sjedišta i prelazili na povoljnije prilike u Banju Luku, a to su činili i mnogobrojni ratari oko tih trgovišta i s drugih polja, ostala su već rano u turskom gospodstvu u tom kraju prostrana zemljišta s malo naselja i stanovništva. Tada je turska ratna organizacija po svom prokušanom načinu naselila na te slabo naseljene zemlje svoje vojnički organizirane Vlahe, podrijetlom od Ibra, Gornje Drine i Lima, od kojih su neki već bili nastanjeni po planinama oko Glamoča, Unca i Kamengrada. Prvu veću seobu tih Vlaha Turci su izveli na pastirsko zemljište oko Sokolova Gnizda, koju su tvrđavu oni zaposjeli već do 1518. Kao i svagdje u našim krajevima oni su i u okolinu te svoje nove granične utvrde smjestili martološke Vlahe, da im čuvaju granicu i posluže za osvajanje daljnjega zemljišta. Ti su Vlasi tada naselili Zmijanje, gdje su se pomiješali sa starosjediocima Hrvatima. Koliko ti starosjedioci nisu prešli na islam, oni su tu postepeno primili pravoslavlje, stopivši se s novim doseljenicima. Stoga se i danas u pravoslavnom zmijanskom naselju, koje se s vremenom proširilo i po Dobrnjskom polju i dalje na sjever, nalazi dosta starinskih elemenata, značajnih za starosjedilačko hrvatsko stanovništvo oko Vrbasa. Kasnije su Turci nove skupine Vlaha doveli i na ostalo slabo naseljeno područje Krupe i Grebena, Zvečaja, Kola, u susjedstvo Banje Luke s jedne i s druge strane Vrbasa, a s vremenom i na zemljište oko potoka Ivanjske. Pravoslavni Vlasi postali su već od 1650 znatan dio naselja banjalučkoga područja, koje se u povlaštenom položaju ratne organizacije moglo nesmetano razvijati i širiti. U 16., a pogotovu u 17. st., njihov su pretičak Turci, prema potrebi, prebacivali i dalje na zapad i sjever, u novo osvojene hrvatske krajeve oko Une i Požege. Uz ovako raseljivanje i preseljivanje starosjedilaca u 16. st. u početku turskoga gospodstva i uz nastanjivanje doseljenih Vlaha na napuštenom zemljištu stanje je naselja od 1550 na tom području bilo takvo, da su starosjedioci bili glavni elemenat u samoj Banjoj Luci, gdje ih je već oko 1620 bilo oko 12.000. Poveći broj održao ih se i s obje strane potoka Ivanjske. Izvan Banje Luke moglo ih je biti do 3000. Nešto se starosjedilaca očuvalo i na rudarskom tlu oko potoka Stratinske i Gomjenice, gdje su ih turske vlasti zadržale kao iskusne radnike u željezarama. Svega je oko 1620 na cijelom banjalučkom području moglo biti oko 16.000 starosjedilaca, dakako uglavnom u samoj Banjoj Luci. U tom su broju veliku većinu činili muslimani, koji su i bili glavno stanovništvo Banje Luke. U ratarskom tlu oni su se održali više na desnoj strani Vrbasa, bliže gradu, u Vrbanji i oko nje, u Memićima, u staroj tvrđavi Bočcu i u njenoj blizini. S lijeve strane Vrbasa islam su primile trgovačke i posjedničke porodice u starom rudarskom središtu Peći, koja se u turskom gospodstvu prozvala prema turskoj nomenklaturi Broncani Majdan. Muslimana starosjedilaca bilo je na cijelom banjalučkom području oko 1620 do 13.000. Katolici starinci održali su se uglavnom u ratarskom stanovništvu na boljim, nižim zemljama u Banjalučkom polju i uz potoke Ivanjsku, Bukovicu i Crkvinu. U Banjoj Luci oni su bili i obrtnici i mali trgovci, a oko Stratinske i Gomjenice rudari i ljevarski i kovački majstori. Otkako su se na tom području pod Turcima prilike sredile, katolici su u njemu imali kroz 16. i 17. st. tri župe, u Banjoj Luci, Motikama i Dragočaju. Od 4000 kuća, što ih u Banjoj Luci 1626 nalazi putopisac Atanazije Đorđić (Georgiceo), bilo ih je 200 katoličkih (i 50 pravoslavnih), koje su s nešto katolika u Polju činile posebnu župu. Ona je 1672 imala oko 1200 vjernika. Župa u Motikama, danas u Petrićevcu, imala je te godine 700, a ona u Dragočaju, danas u Barlovcima, 1200 katolika. Stanovit broj katolika s desne strane Vrbasa i oko Bukovice spadao je u župe Kotor, Vrhovine i Livač. Pored muslimana starosjedilaca bilo je u Banjoj Luci i nekoliko stotina muslimanskih porodica, koje su bile podrijetlom ili iz bližih bosanskih krajeva, osobito Travnika, Žepča, Bugojna i Livna, ili iz daljih turskih strana, doselivši se u upravnoj i vojnoj službi.
Prema turskom službenom popisu oko 1620 bilo je izvan Banje Luke na pastirskom tlu preko 2000 domova pravoslavnoga vlaškoga naselja, koje se ovamo doselilo poslije 1515. Ono je s oko 10.000 čeljadi bilo za jednu trećinu slabije od starosjedilačkoga muslimanskoga i katoličkoga stanovništva na tom tlu. Stanovit broj strosjedilaca muslimana što iz Banje Luke što s njena područja pošao je s turskom vojskom i upravom poslije 1550 i u zapadnije i sjevernije hrvatske krajeve, gdje se naselio po turskim tvrđavnim naseljima, osobito u Pounju i zapadnoj Slavoniji. Banja Luka i njeno područje razvijali su se u daljem toku 17. st. do velikoga ratovanja vrlo povoljno, kako se to vidi iz suvremenih opisa. Ali u ratovanju od 1688 do 1739 stradalo je to zemljište veoma mnogo. Već u početku toga rata osvojila ga je austrijska vojska, te je muslimansko stanovništvo velikim dijelom pobjeglo. Poslije skoroga odlaska te vojske udarili su na taj kraj glad i pošasne bolesti, a 1730 kuga, koja je harala po cijeloj Bosni i Slavoniji. U vrijeme tih nevolja bilo je ipak i raseljivanja i naseljivanja u tom kraju u većoj mjeri. Selili su se u prvom redu katolici i pravoslavni, koji su prelazili u Slavoniju. S druge strane u samu Banju Luku doselilo se u to vrijeme mnogo muslimana iz Slavonije i Pounja, koji su bježali ispred kršćanske vojske. Isto su tako iz tih krajeva na banjalučko područje bježali i mnogi pravoslavni Vlasi, koji su služili u turskoj ratnoj organizaciji. Tako se od 1690 banjalučko područje opet punilo muslimanskim i pravoslavnim naseljem, koje se i u tim teškim prilikama u dobroj mjeri množilo. Poslije kuge, u sređenim prilikama, mogao je opisivač toga kraja utvrditi u samoj Banjoj Luci do 3000, a u okružju oko 6000 kuća. Već su u to vrijeme bili pravoslavni dijelovi područja dobro nastanjeni. I dalje u 18., pa i u 19. st., doseljivali su se u te krajeve novi pravoslavni doseljenici, te je to naselje raslo nerazmjerno prema ostalome. Starosjedioci katolici naprotiv, već oslabljeni seljenjem u Slavoniju, mogli su se razvijati jedino prirodnim porastom. Muslimana je u samomu gradu bilo još oko 1740 do 12.000 te su s onima na području sačinjavali trećinu cijeloga stanovništva. U drugoj poli 18. st. počeli su se iz grada raseljivati, pa su već do 1860 pali gotovo na polovinu staroga broja i u ljudima i u kućama. Od 1879 napredovali su vrlo polagano u gradu, u kojemu su se stali množiti i katolici i pravoslavni. Posljednjih pedesetak godina u jakom su razmjeru na selima porasli pravoslavni, a pogotovu katolici, koji se prirodnim razvijanjem u velikoj mjeri množe. Danas će u samom gradu i po selima u okolici biti oko 30.000 katolika, a muslimana nekih 12.000. Po govoru su starosjedioci muslimani i katolici na tom banjalučkom području dugo vremena bili ikavci, dok su pravoslavni donijeli čisti štokavski govor i jekavsko narječje. Pod utjecajem toga govora prešli su u novije vrijeme i starosjedioci na jekavštinu, ali se među njima još drži pokoji stari čakavski elemenat, osobito šć i žđ, a čuje se i tuji, mlaji, meja, mjesto tuđi, mlađi, međa. Te govorne značajke, iako jedva vidne, najbolji su dokaz starosjedilaštva toga naselja, a kako se nalaze i kod muslimana i kod katolika, one nedvojbeno pokazuju, da su njihovi nosioci istoga podrijetla za razliku od pravoslavnih čistih štokavaca, koji su kasniji došljaci iz unutarnjosti Balkana.
LIT.: L. Thallóczy i S. Barabás, Cod. diplom. comitum de Blagay, Mon. Hung. hist., XXVIII. Budimpešta 1897; L. Thallóczy i S. Horváth, Cod. diplom. partium regno Hungariae adnexarum (Banatus, castrum et oppidum Jajcza). Mon. Hung. hist., XL., Budimpešta 1915; isti, Cod. diplom. partium regno Hungariae adnexarum (Comitatuum: Dubicza, Orbász et Szana), Mon. Hung. hist., XXXVI., Budimpešta 1912; F. Rački, Popis župa zagrebačke biskupije 1334 i 1501 godine, Starine, IV., Zagreb 1872; G. Bodenstein, Povijest naselja u Posavini god. 1718—1739, Glasnik zem. muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1908; F. Šišić, Iz arkiva u Körmendu, Vjesnik kr. hrv.-slav.-dalm. zemalj. arkiva u Zagrebu 1905; M. Karanović Granica srednjevjekovne bosanske župe Zemljanik, Glasnik zem. muzeja u Bosni i Herceg., Sarajevo 1936; M. Batinić, Njekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj poviesti, Starine, XVII., Zagreb 1885; J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, I., Sarajevo 1912; Isti, Spomenici kulturnoga rada bosanskih franjevaca, Starine, XXXVI., Zagreb 1918; K. Draganović, Izvješće fra Tome Ivkovića, biskupa skradinskoga, iz godine 1630, Croatia sacra, 7., Zagreb 1934; Ć. Truhelka, Kraljevski grad Jajce, Sarajevo 1904. S. P-ć.
Banjalučka biskupija. Područje ove biskupije u doba narodnih vladara bijaše sastavni dio Hrvatske, pa je do 928 spadalo pod Ninsku biskupiju, a od te godine do osnutka Zagrebačke biskupije 1094 pod Kninsku biskupiju, kojom upravljaju hrvatski biskupi (»Episcopi Croatorum«). Od 1094 dijelilo se područje današnje B. b. na Zagrebačku iKninsku biskupiju i to: Dubički, Sanski i Vrbaski distrikt, te dijelovi Gorskog i Goričkog arhiđakonata na Zagrebačku biskupiju, a Lapački i Humski arhiđakonat sa Psetom, Bihaćem i Cazinom na Kninskoga biskupa, koji iza pada Knina stoluje u Cazinu od 1522 do 1575. Jedan mali dio sjeverno od Bihaća pripojen je Krbavskoj biskupiji, a Livno i Glamoč ulaze u Splitsku nadbiskupiju, dok Bosanskoj biskupiji pripadaju starohrvatske župe Luka i Pliva te dio Vrbanje. Sve do dolaska Turaka bijaše na tom području preko 120 crkava, 15 franjevačkih i više dominikanskih, pavlinskih i templarskih samostana. Tih je crkava najvećim dijelom nestalo, a neke su, kao ona gotska u Bihaću (»Fetija«), pretvorene u džamije, dok su na temeljima mnogih hrvatskih crkava podignute u kasnijim vremenima pravoslavne crkve. Današnja B. b. osnovana je 5. VII. 1881 bulom Leona XIII. Njom upravlja isprva bečki nuncij, onda godinu i po vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, a od 1883 o. Marijan Marković, danapski biskup. Taj je kao apostolski administrator 1885 sagradio biskupski dvor i katedralu sv. Bonaventure. Prvim biskupom B. b. bude imenovan (14. XII. 1912) o. Jozo Garić, posvećen u Rimu 20. II. 1913, koji joj je na čelu do danas. G. 1933 župa Unište pripojena je Šibenskoj biskupiji. Površina današnje B. b. iznosi 16.520 km2. U njoj ima katolika 129.132 (1. VII. 1937). B. b. je tada brojila: 6 dekanata, 46 župa (28 administrira svjetovni kler i 18 franjevci), 2 samostalne kapelanije, 67 crkava, 186 kapelica, 96 svećenika (od tih 36 svjetovnih, 35 franjevaca i 24 trapista), 2 franjevačka samostana i 1 trapističku opatiju, te konačno 16 ženskih samostana sa 206 sestara.
LIT.: K. Draganović, Opći šematizam katoličke crkve u Jugoslaviji, Sarajevo 1939. V. Ž.
Banjaluka, državni rudnik ugljena, nalazi se na samoj periferiji grada Banje Luke ispod brda Lauš kao sastavni dio prostrane oligomiocenske kotline. Kopati ugljen počelo je Trbovljansko društvo 1890. Od te družbe otkupila je rudarsku povlasticu 1897 država, pa je rudnik do danas njena svojina. Ugljen pripada vrstama smeđega ugljena. Kalorička mu je vrijednost oko 4200 kalorija.
LIT.: Opis naših rudarskih in fužinarskih podjetij, Rudarski Zbornik, 1., 30. F. T.