BANG, Hermann, * Als (otok Alsen) 20. IV. 1857, † na putovanju po Americi (Ogden, Utah) 29. I. 1912, danski novelist, pisac romana i kritičar. Studirao pravo, ali se zatim sasvim posvetio književnosti, započeo kao feljtonist (veoma cijenjen) i dramatičar (aktovke u stilu francuskih »proverbes«), u čemu nije naročito uspio. Njegove kritičke studije znače obračun s realizmom. Polazeći od Jacobsena poput danskih realista, B. udara svojim putem te postaje osnivačem danskog impresionizma, koji u tehničkom smislu znači izvjesni poentilizam, crtanje u finim, pojedinačnim točkicama, a u psihologijskom smislu dekadentnu umjetnost. Pri tom su presudna za B. dva doživljajna momenta: 1. što je kao dijete doživio vojničko-politički slom Danske 1864, i taj ga dojam nije ostavljao sve do smrti. Bio je svijesno »dijete poraza« (kako su Danci karakterizirali to pokoljenje), i radi toga smatrao se nemoćnim, bezvoljnim, ne samo čovjekom slabe volje, nego uopće bez volje, »bezdomnim«, čovjekom bez zavičaja; premda je stoga sebe smatrao preživljenim i iživljenim kozmopolitom, bio je uistinu žestok i nepomirljiv rodoljub; 2. što je neobično volio svoju majku, te mu je to uz preosjetljivu živčanu konstituciju i silno razvijenu osjećajnost inspiriralo naročito delikatne i nježne ženske tipove. Ali kao svijestan dekadent, B. je i hotimice tražio bolesne senzacije, te je, poput Wildea, dao u nekim romanima izražaja i seksualnim nastranostima. Stil mu je razdražljivo nervozan, te sipa slike i riječi u naglim skokovima; djela su mu dokumenti bolesne duše. Klonulost, sive boje, oskudica dijaloga, umorna tupost stvaraju težak dojam, dok je naprotiv B. majstor trenutačne oštre, fine vizije duševnog svijeta. B. je svijesno ili nesvijesno odvojio čitav niz mlađih danskih romansijera od realizma i priveo ih impresionizmu. Odaje ih Bangov lako nabačeni stil, koji tek nagoviješta realnost. Danski impresionizam odvaja se tako od Brandesova utjecaja i stvara neku vrst mješovitog stila, pod kojim se u Evropi redovno razumijeva ono »specifično dansko«: realistična stafaža, a impresionistička psihologija.

BIBL.: Članci i kritike: Realismen og Realister (1880), Kritiske Studier (1880), Herhjemme og deruden (1881). Aktovke (proverbes): Du og jeg, Hverdagskampe (1879), Graa vejr, Inde fire vaegge (1880). Pjesme: Digte (1889). Romani, novele i uspomene (svi su gotovo B-ovi romani pisani »à clef«, na ključ, u središtu im je B. ili njegova majka ili druga živa lica): Tunge melodier (novele, 1880), Stuk (1887, satira grada Kjöbenhavna), Ved vejen (1886), Tina (1889, tihi heroizam žene, koja služi, hrv. prijev. Zab. Bibl., 1918; obje posljednje knjige, idilski tihe i čiste, pripadaju među najljepše, što je B. napisao); Excentriske Noveller (1885), Stille Existenser (1886), Under Aaget (1890), De fite Diavler (1895, slika artističke boheme, filmovano). Romani-ispovijesti i knjige uspomena: Haabløse Slaegter (1880, definicija danskog dekadentizma), Ludwigsborkke (1896, sladogorka povijest bolničarke Ide Brand), Ti Aar, Erindringer og Hoendelser (1891), Det hvide Hus (1898), Det graa Hus (1901), Mikael (1904, glavni junak nije upravo Mihael nego Claude Jorest, »slikar boli«, vrlo fino i elegantno ocrtan, dinamički najbolji roman B-ov, prikaz njegova vlastitog sjetilnog života), De uden Fadrelande (1908, definicija B-ove depresije radi poraza Danske; Joán Ujházy, violinist, rođen na dunavskom otoku, koji ne pripada nikojemu narodu, a ujedno njima svima, govori njemački, madžarski, rumunjski, hrvatski, a od majke nauči danski, putuje od zemlje do zemlje tražeći domovinu, koje nema — slika B-ova života, — napokon očaja).

BIBL.: Voerker, 6 sv., Kjöbenhavn 1912.

LIT.: F. Poppenberg, Nordische Porträts, Berlin 1904; E. Ludwig, uvod njem. prijevodu Vaterlandslose, Berlin 1912.