BÁÑEZ, Domingo (Dominik), * Medina del Campo 28. II. 1528, † 22. X. 1604, španjolski dominikanac, jedan od najglasovitijih tomista svih vremena. Po naravi oštra i pronicava duha, bio je dubok mislilac, koji je teološke principe željeznom logičnošću razvijao do najudaljenijih posljedaka. Bio je kroz 50 godina rektor mnogih učilišta dominikanskog reda, profesor na sveučilištu u Alcali i Salamanci, gdje je kroz 24 godine držao t. zv. »Cathedra prima«. Velikih je zasluga stekao za očuvanje čistoće nauke sv. Augustina i sv. Tome Akvinskoga i za njihovo proširenje. Njegov autoritet kao dubokog poznavaoca mističnog bogoslovlja bio je vrlo velik.

BIBL.: Klasični tumači djela sv. Tome Summa Theologica, In Dialecticam Aristotelis, In libros eiusdem de generatione et corruptione commentaria et quaestiones. Originalna su mu djela: Relectio de merito et augmento charitatis, Institutiones minoris dialecticae, Apologia fratrum Praedicatorum, De intrinseca divinae gratiae efficacia, Libellus suplex Clementi VIII oblatus, De vitiis.

LIT.: Quetif-Echard, Scriptor. O. Praed., II., 352 slj.; Del Prado, De Gratia, III., Fribourg u Švicarskoj 1907; Ciencia tomista, 4 (1913), 14 (1922), 37 (1928), 39 (1929).