BANDERIJ je riječ starogermanskoga podrijetla. Narodna skupština i vojska germanska bila je pod naročitom zaštitom boga Ziu, pa su njegovi sveti znakovi, izvješeni poput barjaka na kopljima, pratili vojsku na pohodu i bili simbolima lične prisutnosti božanstva. Zato se b. gotski zvao bandva »znak« (signum), pa je iz toga izveden i srednjovjekovni latinski banderium. To je značilo isto što i klasični latinski vexillum: barjak u prvome redu, napose baš vojnički stijeg, a onda, u prenesenom smislu, i samu momčad pod jednim barjakom, četu koja vojuje pod zastavom banderiata (zastavnoga gospodina). Po reorganizaciji se kralja Žigmunda, iz prve polovine 15. st., ugarska i hrvatska vojska dijelila na banderijalce (vojnike zastavne gospode), na plemiće, koji su lično vojevali, i na plaćenike (stipendiarii), koje su, prema broju kmetskih dimova, oružala i uzdržavala vlastela. Kralj, kraljica, prelati, državni baroni i drugi neki velikaši bili su zastavnom gospodom. Tako kod nas ban hrvatski, biskup zagrebački, prior vranski, pa knezovi Frankopani, Nelepići, Zrinski i t. d. Kraljev je banderij brojio 1000 konjanika, ostali obično po 400. Ali i svaki, koji je mogao postaviti 50 konjanika, smio je vojevati pod vlastitom zastavom, dok su se ostala vlastela borila sa svojim junacima pod zastavom županije.

Naročitom su vrstom banderijalaca bili t. zv. predijalisti. Zajednički su naime hrv.-ug. vladari stoljećima obdarivali crkvu i crkvene ustanove zemljišnim posjedima, o koje je bila, kao realni teret, vezana vojnoobrambena dužnost: crkveni su velikodostojnici i bogate crkvene ustanove morali u vrijeme rata privoditi kraljevskoj vojsci određeni broj vojnika. Tako je na pr. nadbiskup ostrogonski postavljao dva banderija, a biskup zagrebački i prior vranski svaki po jedan. Da bi toj svojoj dužnosti mogli udovoljavati, oni su na svojim imanjima osnivali neku vrst vojničkih beneficija: davali su manje dijelove posjeda (predija) zaslužnima slobodnim ljudima uz dužnost da vrše vojničke službe u slučaju potrebe. Isprva su i svjetovna vlastela imala takvih vojničkih službenika. Ali kad je prestala dužnost privođenja banderija vojsci, svedena je čitava ta ustanova na predijaliste nekolicine crkvenih velikodostojnika i ustanova, tako te su konačno predijaliste imali još samo nadbiskup ostrogonski, biskup zagrebački, pa biskup i kaptol đurski i benediktinski nadopat sv. Martina in Monte Pannoniae. Predijalisti su imali i neke plemićke povlastice: tako nijesu plaćali nikakvih javnih daća, bili su oslobođeni od maltarine i od carine i nijesu trebali primati vojsku na konačenje. Svoja su predija trajno posjedovali i u muškoj lozi nasljeđivali, a ako bi ova izumrla ili bi predijalist počinio zločin nevjere, vraćao se njegov predij nadležnoj crkvenoj ustanovi. Predijalisti nijesu spadali pod nadležnost redovitih zemaljskih sudova, nego su imali svoga naročitog palatina, podžupana, suca i prisežnike, a sporove im je o predijalnim dobrima rješavao oktavalni sud, koji bi crkveni njihov poglavar na to ovlastio. U povodu razrješenja urbarskih odnosa, sredinom prošloga stoljeća, otkupili su i oni svoja predija, pa su postali potpuno njihovim vlasnicima.