BANAT zaprema jugoistočni dio Panonskoga nizozemlja između Moriša, Tise i Dunava zajedno s Banatskim gorjem u južnim Karpatima. Njime protječe Temeš, koji se izlijeva u Dunav kod Pančeva, i Begin kanal, koji spaja gradove Temešvar i Veliki Bečkerek. Veći zapadni dio B. pripada velikoj nizini srednjega Podunavlja, a manji istočni je ispunjen Banatskim gorjem (1440 m). Stanovništvo je rijetko jedino na Deliblatskoj pješčari između Alibunara i Pančeva. U plodnoj nizini rode žitarice (pšenica i kukuruz), duhan i lan, voće i povrće, a znatno je također stočarstvo i svilarstvo. Šumovito gorje daje rude i ugljen (Steierdorf, Rešica), a prisojni pristranci gorja prema nizini pokriti su vinovom lozom (Lugoš, Vršac, Bijela Crkva). Slika stanovništva je po narodnosti vrlo šarena. Naseljenje je od reda novo, od par stoljeća, poslije izgona turske vlasti, Uglavnom žive Madžari na SZ, Nijemci (t. zv. Švabe), na SI i u rudarskim mjestima, Rumunji u gorju na I, Slovaci na Z, Srbi na JZ, a ima i Hrvata, Bugara i svagdje Židova. B. je bio pod Turcima 200 godina, poslije toga pod vojnom upravom do vremena Marije Terezije, a u manjem dijelu sve do 1873, tako da je sav B. bio izravno u sklopu ugarske države samo nekoliko decenija do svršetka prošloga svjetskog rata, kad je mali zapadni dio uz Tisu i Dunav s površ. od 9.776 km2 pripao bivšoj Jugoslaviji, a veći istočni dio Rumunjskoj. Gradovi blizu Tise, Veliki Bečkerek (35.000 stan.) i Velika Kikinda (30.000), naliče na velika sela, a ostali su gradovi srednjoevropskoga tipa. Među njima je najtipičniji Temešvar (95.000), nekadašnja tvrđava i glavni grad Vojne krajine. Na prelazu nizine u gorje nižu se napredna trgovišta, od kojih su glavna Lugos na Temešu (25.000), Vršac (30.000) i Bijela Crkva (10.000), a na ušću Temeša u Dunav leži Pančevo (25.000), nasuprot Smederevu Kubin i na početku dunavskoga prodora Bazijaš.
Mladotercijarno tlo pokrivaju diluvijalni slojevi eolskog podrijetla i aluvijalni nanosi golemih vodenih masa, koje su se iscijedile Dunavom iz Panonske kotline prema Crnome moru. Zemlja ima obilje humusa i svuda je plodna izuzevši neke pješčare i močvarne krajeve, u kojima je česta i barska glina i ilovača sa sodom, što čini tlo oporim i teško obradivim. Podneblje je kontinentsko s jakim oprekama između ljetne žege i zimske studeni s mnogo mrazova. U južnim krajevima znade kadgod skočiti toplina na 42° C. Količina vodenih oborina nije velika ni svuda podjednaka. U srednjem dijelu iznosi godišnje najviše 500 mm, a na jugu uz Dunav tek malo više. Najčešći su vjetrovi sa zapadnog kvadranta i sjeverac, a najznačajniji je košava, koja se pojavljuje na mahove, katkada s vrlo snažnim i neugodnim udarcima. Zemlja se obrađuje uzorno najmodernijim poljodjelskim priborom. Prema tomu je povoljan i odličan također žetveni prinos. Znatna je također kultura duhana i šećerne repe, a razvija se i povrćarstvo. Vinogradarstvo je jače u okolici Vršca, Bijele Crkve i u dolini Lugoša. Ondje je znatno i voćarstvo. Stočarstvo je također jedna od važnijih grana privrede. Gotovo se podjednako goje konji, svinje i goveda. Nadaleko je poznata rogata stoka u Čoki, a čuveni su sajmovi konja i stoke u Temešvaru i Lugošu. Jedino se u nizini osjeća oskudica drva. Mnogo se trguje žitaricama (banatska pšenica) i stokom. Trgovina ide plovnim rijekama i dosta gustom željezničkom mrežom. Raskršće prometa je u Temešvaru. Odanle idu pruge na sve strane, na Z u Veliku Kikindu, na J u Vršac, na I u Lugoš i na S u Arad, a postoje i na rubovima B. spojne željezničke veze Segedin-Velika Kikinda-Veliki Bečkerek-Vršac-Lugoš i t. d.
U B. ima malo Hrvata, oko 10.000. Oni dođoše u banatsko Podunavlje na prijelazu iz 18. u 19. st. Hrvati iz ličke i modruške županije te iz okolice Petrinje i Gline nastaniše se u Perlezu, Opavi, Starčevu i Borči oko 1765, a 1802 potakne zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac seobu turopoljskih plemića u banatska mjesta Klariju, Keču i Hrvatsku Neuzinu.
LIT.: P. Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb 1930; J. Radonitch, Le Banat, Pariz 1919.