BAN, 1. fra Danijel, * Kreševo 21. X. 1857, † 14. IX. 1939, bosanski franjevac, profesor, neumoran kulturni i nacionalni radnik.

BIBL.: Evangelium quartum (1887); rukopisna kronika s mnogim dragocjenim podacima za povijest njegova zavičaja.

LIT.: R. Drljić, Dr. Fra Danijel Ban, Franjev. Vijesnik, 1939. St. P.

2. Đuro, svećenik i književnik iz Perasta, živio u 18. st. Prve je nauke izučio u Dubrovniku, a kasnije u Mlecima. Bavio se pjesništvom i napisao je dosta pjesama na hrvatskom i na talijanskom jeziku. S talijanskoga je preveo Metastazijev igrokaz Temistokle.

LIT.: Vulović, Prvi Program c. k. Real. i Vel. Gimnazije u Kotoru za šk. g. 1872—73. A. Mi-ć.

3. Franjo, * Zagreb 1839, † Budimpešta 1873, glumac i pjevač. Nastupio prvi put 1863 kao Leicester u Mariji Stuart. Kasnije učio pjevanje na konzervatoriju u Pragu. Od 1869 ponovno glumio u Zagrebu. Umro u zavodu za umobolne. S. B.

4. Matija, * Dubrovnik 4. XII. 1818, † Beograd 14. III. 1903, književnik, političar i publicist. Srednju školu učio je u Dubrovniku, 1836 stupio je u franjevački red, ali ga je brzo napustio. Zatim je otputovao na Istok, bio učitelj talijanskog jeziku u Brusi i Carigradu, slušao predavanja iz vojničkih nauka u francuskoj školi na otoku Halki. God. 1844 došao je u Beograd, gdje je 1845 postao odgojitelj kćeri kneza A. Karađorđevića. U Beogradu je bio vještak za vanjsku politiku, osobito za pitanja odnosa na Balkanu, a srpska ga je vlada slala u posebnim političkim misijama u Srijemske Karlovce, Zagreb, Cetinje. G. 1850 postao je profesor francuskog jezika na beogradskom liceju, a 1861 šef presbiroa. Na tom je mjestu ostao do umirovljenja 1880. Za svoje književne i publicističke radove odlikovan je više puta, postao je član beogradskog Učenog društva, tajnik Srpske kraljevske akademije i član zagrebačke Akademije i više stranih učenih društava.

Ban je bio vrlo radišan čovjek; svoje je sposobnosti okušao na mnogim područjima javnoga rada. Počeo je pisati vrlo mlad. Ispočetka je pisao lirske pjesme, da za kratko vrijeme prijeđe na dramu. Što u Dubrovniku, što u Carigradu napisao je četiri drame na talijanskom jeziku: Il terremoto di Ragusa, 1835; Dobroslavo, 1836; Fingallo, 1837, i Moscovita, 1839. Prve tri drame je spalio, a četvrtu je štampao u Carigradu 1839. Između ovih mladenačkih drama i drama na domaćem jeziku Ban je pjevao lirske pjesme. U osnovi slabo lirski raspoložen dao je nekoliko boljih ljubavnih lirskih pjesama posvećenih nesuđenici Marici. Pjesme je izdao u dvije knjige pod imenom: Različne pjesme, I. 1853, II. 1861.

BIBL.: U dramskoj književnosti Ban je bio vrlo plodan. Napisao je 14 drama: Mejrima ili Bošnjaci, 1847, štampana u Novom Sadu 1851 (u Zagrebu izvedena 1855); Miljenko i Dobrila, 1850; Smrt kneza Dobroslava,1851; Smrt Uroša V. ili Posljednji Nemanjići, 1857; Kralj Vukašin, 1857; Car Lazar ili Propast na Kosovu, 1858; Cvijeti Srpske, dvije drame: Takovski ustanak i Uskrs srpske države, 1865; Vanda, 1868; Kobna tajna, 1869; Marta Posadnica, 1871; Marojica Kaboga, 1879; Jan Hus, 1879, i Knez Nikola Zrinjski, 1888.

Uz ovaj obilni rad on je pisao kao publicist o mnogim političkim pitanjima: Pravo srpskog naroda u turskom carstvu, 1856; La question macédonienne, 1887; Réorganisation politique de l’Orient sur la base de l’équilibre des races, 1878; Pogledi na radnju hrvatskog sabora, 1865; Kako i zašto Južni Sloveni valja da stupe za svoju obranu, 1866. Pisao je također i o pitanjima prosvjetne politike kod Srba, a kao odgojitelj kćeri kneza Aleksandra Karađorđevića kanio je izdati jednu cijelu pedagoško-poučnu enciklopediju, od koje su tri knjige štampane (Vaspitatelj ženski, I.—III., Beograd 1847). Etičko-nacionalnu svrhu imale su njegove Moralne i političke iskrice, 1888. Napokon, kao negdašnji slušač vojničkih nauka. Ban je napisao i prvu knjigu o novoj strategiji kod Srba, Osnove ratne, 1848. Ban je mnogo pisao. Njegov književni rad nema osobite vrijednosti. U svoje vrijeme, drame su mu postigle znatan uspjeh. Cjelokupna djela M. Bana izdala je Srpska kraljevska akademija, Beograd 1889—1892.

LIT.: A. Veber, Neven, 1852; Sv. Vulović, Otadžbina, I., 1874; L. Kostić, Šekspir i . . . Matija Ban, Otadžbina, II., 1875; S. Pjerlotić, Sulla vita e sulle opere di Mattia Ban, Zagreb 1881; J. Bošković, Glasnik srpskog učenog društva, 65., 1886; P. Popović, Matija Ban i njegov književni rad u Dubrovniku, SKG 1903; J. Skerlić, Omladina i njena književnost, Beograd 1906; K. Lucerna, U spomen Matije Bana Dubrovčanina, Ljetopis Akad. za 1906, Zagreb 1907. M. U.

5. Mitrofan, * Grbalj (Boka Kotorska) 1841, † Cetinje 30. IX. 1920, posljednji autokefalni arhiepiskop cetinjski imitropolit Crne Gore, Brda i Primorja. Prešao u Crnu Goru 1869 i kao arhimandrit manastira Morače 1877 odlikovao se u bojevima s Turcima. G. 1884 izabran je za crnogorskog mitropolita i zavladičen u Petrogradu 18. IV. 1885. Stekao je mnogo zasluga za reorganizaciju svoje mitropolije: uredio je crkvene sudove, odijelo i plaće svećeničke. Radio je i na podizanju prosvjete i duhovne kulture u svome narodu. Štampao je i nekoliko književnih djela s područja duhovnog pastirstva. R. G.

6. Nikola, * Dubrovnik 1736, † Dubrovnik 1815, zadnji dubrovački nadbiskup. Naslijedivši Vjekoslava Spagnolettija (1792—1800), položio zakletvu Dubrovačkoj republici, zatim Napoleonu i caru Franji I. Iza njegove smrti ostaje nadbiskupska stolica prazna do 1830. Bulom Locum S. Petri od 30. VII. 1828 ukinuta je dubrovačka nadbiskupija i metropolija, te ustanovljena biskupija, s kojom su in perpetuum sjedinjene biskupije korčulanska i stonska. Prvi je biskup dubrovačke biskupije Antun Giuriceo (1830—1842), rodom s Krka. T. M.

7. Slavan, * Zagreb, † Zagreb 11. I. 1884, brat Franje B. i Hedvige, vjerenice Lisinskoga, hrvatski glumac, učenik Josipa Freudenreicha. Glumio je u starom kazalištu od 1864. Nastupao je u dramama, operetama i operama. Bio je velik talenat, ali neizrađen i neobuzdan. Umro je duševno bolestan. S. B.