BAN, uz vladara (kneza ili kralja) najviši dostojanstvenik u hrvatskoj državi.

SADRŽAJ: 1. Općenito, 176; 2. Etimologija, 176; 3. Povijesni razvoj, 176; 4. Banovi u Bosni, 179; 5. Druga upotreba naziva ban, 179; 6. Ustoličenje i znakovi banskog dostojanstva, 180; 7. Banski dvori, 180; 8. Tradicija o banovima, 180; 9. Banovi u književnosti, 181; 10. Imenik hrvatskih banova, 182.

1. U povijesnim dokumentima spominje se ban prvi put u djelu Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio. U doba knezova ban je vladao prema Porfirogenetovu navodu u Krbavi, Liki i Gackoj. U doba kraljeva imala je hrvatska država i više banova. Petar Krešimir kaže u jednoj povelji, da se nalazi u svojem ninskom dvoru zajedno sa svojim županima, knezovima i banima (in nostro Nonensi cenaculo residens una cum nostris iupanis, comitibus atque banis). Banska se čast održala i poslije 1102, kad je Hrvatska na temelju ugovora, t. zv. Pacta conventa, stupila u personalnu uniju s Madžarskom. U to vrijeme spominje se samo jedan ban, obično bez pobliže oznake, osim u jednom slučaju, 1181, kada za bana Dionizija čitamo naziv Dionisius banus Chroatiae et Dalmatiae. G. 1225 spominju se na teritoriju Hrvatske dva bana, jedan za »čitavu Slavoniju«, a drugi za dalmatinsku Hrvatsku (de maritimis banus), što je otada ostalo kroz čitavo 13. st. No kasnije nema ni u tome stalnosti, pa se događalo, da je za čitavu kraljevinu bio postavljen samo jedan ban (na pr. Nikola Banffy, 1353—1356), i on se tada nazivao banus totius Sclavoniae et Chroatiae, a katkada i samo banus totius Sclavoniae. U doba Matije Korvina naslov bana Ivana Thuza de Lak glasi: regnorum Bozne, Dalmacie ac tocius Sclavonie banus et capitaneus generalis. Od 1476 stalan je naslov Banus regnorum Dalmatiae, Chroatiae et Sclavoniae. Do 1476, kada su se postavljala dva bana, odličniji i moćniji bio je ban »čitave Slavonije«, iako mu hrvatsko-dalmatinski ban nije bio podčinjen. No kad je Hrvatskom vladao herceg iz kraljevske kuće kao kraljev zamjenik (obično brat ili najstariji sin kralja ugarskoga), kojega po prvi put susrećemo u 12. st., onda su oba bana bila njemu podložna. Ako u Hrvatskoj nije bilo hercega, onda je njegove dužnosti vršio ban čitave Slavonije, a tada mu je hrvatsko-dalmatinski ban bio podložan.

Banove su između plemića imenovali kraljevi. Od 16. st. bio je običaj, da je hrvatski sabor predlagao kralju bana, a kralj ga je na temelju toga imenovao. Taj čin, zvan »commendatio«, smatran je u 18. st. kao prastari običaj, pa su zato bana, koji je bio imenovan bez toga, smatrali nezakonitim. Kralj je po svojoj volji mogao svrgnuti bana i imenovati novoga, pa banska čast nije bila obično ni nasljedna ni doživotna. Samo u jednom razdoblju bila je banska čast dana u nasljedno i doživotno pravo banu Pavlu iz plemena Šubića (1272—1312) ispravom kralja Andrije II. Mlečanina od 1293, pa je on u svojoj pokrajini vršio gotovo potpunu i suverenu kraljevsku vlast.

U hrvatsko-ugarskoj državnoj zajednici spada ban među državne zastavnike (veri barones regni), a rang mu je tu odmah iza palatina i vrhovnog suca (iudex curiae regiae). Kod kraljeva krunisanja nosi državnu jabuku. On je podređen samo kralju odnosno hercegu, a njegova je nadležnost jednaka onoj palatina u Ugarskoj. Zato ga smatraju i u zemlji i u tuđini podkraljem (prorex). On je u Hrvatskoj zamjenik kraljev, predstavnik vrhovne sudske, vojne i upravne vlasti, upravlja kraljevskim financijama, saziva sabor i predsjeda mu. Uz hercega imao je i on pravo kovanja novca, koji se zvao »banovac« (moneta banalis), a kovao se u »camera banalis«, kojoj na čelu bijaše posebni komorni grof, »comes camerae«. To pravo kovanja novca trajalo je sve do 14. st., kad je konačno ukinuto. Ban nadalje vrši kraljevsku vlast potvrđujući zaključke hrvatskoga sabora, koji su tada dobivali zakonsku snagu, i dijeleći privilegije slobodnih gradova. Konačno je ban imao pravo na »descensus« (na stan i hranu ondje, kamo bi u svrhu vršenja svoje dužnosti došao), što je ukinuto u 13. st., a banu je određena stalna plaća, koja je naročito služila za izdržavanje vojske (banski banderij). Sjedišta hrvatskih banova nijesu bila stalna; među njima se spominju Knin, Otočac, Bihać, Zagreb i t. d.

2. O etimološkom podrijetlu riječi ban prevladala su u posljednjih sto godina različita mišljenja, a prvi je pokušao temeljito riješiti taj problem slavist J. P. Šafařík († 1861), smatrajući riječ »ban« kontrakcijom imena avarskog kana »Bajana«, a na temelju svjedočanstva cara Konstantina Porfirogeneta, koji veli, da je u 10. st. bilo među Hrvatima još avarskih potomaka, pa da je od toga avarskog zapovjednika postao neke vrste pojam vladara, koji je vladao u onim krajevima, u kojima je bilo najviše avarskih ostataka. S mišljenjem Šafaříkovim složiše se uglavnom Rački i Daničić. Istim su se pitanjem bavili i Vjekoslav Klaić, Miklošič, Smičiklas te Feher i Beneker, a u novije vrijeme pokušao je definitivno utvrditi Šafaříkovu hipotezu Šišić. No pristalice zasada još teorije o iranskom podrijetlu starih Hrvata, a među njima naročito Stj. Krizin Sakač, dokazuju, da je ime i bansko dostojanstvo autohtona riječ i pojam iranskih Hrvata, koji su se u porječju Visle u 5.—6. st. pomiješali sa Slavenima, primili njihov jezik i dali im svoje ime i državnu organizaciju. Po njima bi riječ »ban« bila staroiranski naslov za najbližeg vladareva suradnika. J. G-c.

Etimologijskomu tumačenju naziva ban valja dodati i mišljenje Du Cangea, koji je u svojem rječniku stavio tu riječ u vezu s riječju bannum. Ali bannum ne znači ličnost, nego stvar, i to ili oglas ili globu ili sudbenost ili zastavu ili zabranu. Du Cange citira Hesihija, koji spominje nekog Bannasa, careva povjerenika u Italiji. Ali se mogu navesti i slučajevi, kad je riječ »bannum« prenesena od stvari na ličnost, od zastave na zastavnika. To osobito vrijedi za izreku »bannum mittere«, koja je značila ujedno davanje ovlaštenja za neko područje, ali također imenovanje ovlaštenoga. Takvu upotrebu izraza »bannum mittere« našao je Krantz u jednoj listini Karla Velikoga. Tabularium Carauriense navodi 891 formulu za imenovanje upravitelja nekog kraja (forma mittendi bannum). U životopisu toskanske grofice Matilde (III., 140) znači »bannum mittere« otpremanje punomoćnika (ut mitterent bannum super res). Od tih primjera do zaključka, da je predmet odredbe svakako bio »bannum«, ali da je vršilac odredbe bio »bannus« ili naprosto »banus« (njemački: Bannherr), nije razmak predalek. A. D.

Pod Arpadovićima ban je kraljev organ, te su banovi iz početka pripadali kraljevoj užoj pratnji, bili su »familiares« kraljeva kućanstva. Jačanje banova položaja pod posljednjim Arpadovićima stoji u vezi sa socijalnim usponom pripadnika kraljeve pratnje, a osobito u vezi s jačanjem hrvatstva, koje je u unutrašnjoj i vanjskoj politici postalo presudan faktor. Sa slabljenjem Arpadove dinastije javlja se težnja za stjecanjem nasljedne banove vlasti kod Šubića i Babonića. Potkraj 13. st. ban je gotovo suvereni gospodar u Hrvatskoj i Slavoniji. Pavao Šubić uspio je da prenese svoju vlast na sina Mladena. Do potpune hrvatske nezavisnosti nedostajalo je samo ukidanje kraljeva prava, da raspolaže Hrvatskom u slučaju izumiranja loze Šubića.

Ojačavši prema kralju Šubići su nastojali razbiti sustav hrvatskih župa i tako si podvrgnuti hrvatsko plemstvo. Zato dolazi do sukoba između njih i plemstva. Kralj je stao na stranu plemstva, a pokušaj Šubića svršio je neuspjehom. Kao zaštitnik nižega plemstva protiv višega Ludovik I. uspio je, da uspostavi narodno sudsko uređenje i da banov položaj povjeri svojim doglavnicima. Uporedo s potiskivanjem banske vlasti Anžuvinci su pazili na to, da hrvatski i slavonski sabor budu posve nezavisni od ugarskoga. Tako je 1325 zabranjeno stanovnicima Slavonije, da traže svoje pravo u susjednoj Ugarskoj kod palatina ili kr. suca i da mimoiđu bana. Kao što je u Ugarskoj palatin zauzimao položaj posrednika između kralja i kraljevstva, imao je zauzeti isti položaj u Hrvatskoj (odnosno Slavoniji) ban. Tko bi povrijedio bana, imao je da bude osuđen kao izdajnik (in nota plenae et perpetuae infidelitatis). Kao podkralj ban je upravljao vojskom, nosio kraljevu zastavu (bannum), kažnjavao nevjeru i uvredu veličanstva, upravljao zemljom. Kao što je ban nezavisan od palatina, bio je hrvatski, odnosno slavonski sabor nezavisan od ugarskoga u zakonodavstvu i pravosuđu. Kao što je samo palatin bio ovlašten da sazove sabor u Ugarskoj, bio je to u Hrvatskoj i Slavoniji dotični ban.

Taj samostalni položaj slavonskog i hrvatskog bana i zakonodavstva nije ostao bez promjene. Kada su Hrvati u borbi protiv Žigmunda Luksemburškog podlegli, pokuša on smanjiti hrvatske slobode. Tako je Stjepan Lacković 1396 ubijen od Žigmundovih madžarskih savjetnika, jer se izlagao za prava slavonskog bana i sabora. Ali je pri kraju svoje vladavine Žigmund ipak morao pristati na potvrdu starih hrvatskih sloboda.

Posljednji pokušaj, da se prijeđe preko prava Hrvatske, učinjen je inauguralnom diplomom Vladislava II. (1490), u kojoj je kralj obećao, da će poštivati prava Ugarske i podređenih joj kraljevina i pokrajina (regnum Hungariae cum caeteris regnis et provinciis sibi subiectis). Protiv te formulacije Hrvati su s uspjehom istakli, da je hrvatskog kralja morao isto onako priznati sabor sazvan od bana, kao što je ugarskog kralja morao priznati sabor sazvan od palatina. Vladislav je morao izmijeniti inauguralnu diplomu. Banska vlast imala se povjeravati samo onim velikašima, koji su imali posjed i stalno boravište (indigenat) u Slavoniji odnosno u Hrvatskoj.

Time je otvoren put uspostavljanju starih prava, koja su bila ili zanemarena ili »de facto« ukinuta. Banu je priznat ne samo položaj političkog poglavice, nego mu je priznata i nezavisnost na polju financijalne politike. Ta je nezavisnost doduše kasnije stavljena u pitanje, ali ju je ipak na svršetku priznao sam Leopold II. (čl. 12. za 1791).

Banov položaj je krajem 15. st. ograničen ustanovom vrhovnoga kapetana kraljevstva, kojemu je priznato staro banovo pravo, da raspiše opću mobilizaciju (insurekciju) u slučaju neposredne opasnosti. Poslije uvedenja banderijalnog sustava određen je banu najbrojniji i najbolje naoružani banderij, a njemu je povjereno predvodništvo ostalih banderija, koje su o svojem trošku uzdržavali svjetovni i duhovni velikaši, gradovi i plemenske općine, kad sabor ne bi izabrao posebnog kapetana. Vladislav II. je 1499 odredio, da ugarski velikaši razdvoje vojnike iz Slavonije od svojih vojnika i da ih podrede banovoj zastavi. Pravo insurekcije je bilo isključivo pravo pojedinog kraljevstva. Oglašivanje slavonske insurekcije nije vrijedilo za Hrvatsku ni obratno.

Kao korelat posebnoj upravi Like, Krbave i Gacke slavonski je ban dobio kao posebno područje virovitičku i vukovsku županiju. Inače je položaj slavonskoga bana bio uređen posve nezavisno ustavom od 1273, ali je praksa pridonijela izjednačenju pravnih običaja (primanje imenovanoga bana, instalacija, suradnja bana i sabora, imenovanje protonotara).

Tako je pod svojim banom, koji je posredovao između kralja i sabora, svaka od naših kraljevina imala svoje posebno područje, svoj sabor za sve državne funkcije, t. j. za sudstvo, financije, novčarstvo, vojsku i mornaricu. Izjednačivanje između Hrvatske i Slavonije, na koje su utjecali brojni faktori, jačalo je banov državnopravni položaj. Tu je bio osobito moćan faktor hrvatski sabor, koji je zastupao stajalište, da pristanak Hrvatske uz ugarskog kralja može biti opozvan nakon svake kraljeve smrti.

S kolebanjem općih hrvatskih prilika pod Habsburgovcima javlja se uporedo i kolebanje banske vlasti. Ferdinand nije u početku imenovao hrvatskoga bana, nego je vojničkim zapovjednicima iz nasljednih habsburških zemalja povjerio položaj vrhovnoga kapetana za Hrvatsku. Istom nakon dugih pregovora pristao je kralj na to, da banu daje žezlo kao znak sudačke i zastavu kao znak vojničke vlasti. Maksimilijan je htio, da se sabor saziva samo uz kraljev otpis, našto su staleži podigli oštar prosvjed i postigli 1567, da je kralj priznao banovu vlast sazivanja sabora pridržavajući za sebe pravo, da bude obaviješten o predmetu saborskih zasjedanja. Ustrojenje vojne krajine i osnivanje Karlovca (1579) znače dalje sužavanje banove teritorijalne nadležnosti. Budući da je banu oduzeta svaka sudbenost nad vojničkim osobama, nisu se mogli izbjeći brojni sukobi između domaćih banskih i njemačkih vojničkih vlasti. Nakon smrti Petra Zrinskog nije banovo mjesto popunjeno nekoliko godina, tako da je Nikola Erdödy upravljao Hrvatskom i Slavonijom kao kr. namjesnik.

Pregovori za požunski sabor u listopadu 1687 i za priznavanje nasljednog reda Habsburgovaca u zemljama krune sv. Stjepana prisilili su dvor na obzirnost prema Hrvatima. Zato nije izvršena nakana generala Herbersteina, da se banu ima oduzeti svaka vojnička nadležnost i da mu se ima prepustiti samo položaj građanskog upravitelja kraljevine i suca. Ipak istom onda, kada je izbila Rákóczijeva buna, prijeteći, da će se proširiti po Slavoniji, uspostavi Leopold 1. bansku vlast i dade ustoličiti dotadašnjeg banskog namjesnika Ivana Palffyja.

Poslije smrti Josipa I. unutrašnje je stanje Hrvatske posve nesređeno. Ban je bio na bojištu. Njegove je poslove obavljao podban, čovjek iz nižeg plemstva, lično bez ugleda, dok je sudstvo bilo u rukama protonotara. Vojskom je u Hrvatskoj upravljao kapetan kraljevstva.

Pod Karlom III. obnovljena je banska sudbenost. Protonotarov sud je ukinut, banski stol preuređen. Banovu dugu odsutnost htjeli su Madžari iskoristiti u to, da bi svog čovjeka dali izabrati za podbana ili banskog namjesnika. K tomu je županijsko uređenje uvedeno i u Hrvatsku. Time bi ban i sabor postali suvišni. Nato je 1730 podignut prosvjed, u kojem je opisano pravno stanje u Hrvatskoj. Ban i sabor, stoji u tom prosvjedu, zastupaju cijelu zemlju, a ne pojedine županije. Saborski zaključci se izdaju pod pečatom staleža i redova s jedne, a samog bana s druge strane, a oba pečata se nalaze kod protonotara. Porezi i daće se pak ne raspisuju po županijama, nego po saboru s banom, koji je financijski gospodar, koji utjeruje i plaća, imenuje i otpušta. Prosvjed je urodio uspjehom, te je novoimenovani ban Ivan Drašković svečano ustoličen u Varaždinu 1732.

Kolebanje državnopravnoga položaja bana opaža se osobito u doba Marije Terezije i Josipa II. Marija Terezija bila je uvela po cijeloj Hrvatskoj županijski sustav s pravom županijskih predstavaka. Kad je ban uvidio, da je kraljica dopisujući izravno sa županijama mimoilazila bana i sabor, dade ostavku. Novi ban Franjo Nadasdy morao je u zakletvi obećati, da će staviti svoje mjesto na raspolaganje svake treće godine i da ne će tražiti, da mu se ustupi uprava krajine. Sabor se sada okuplja za primanje kraljičinih otpisa. Poslije neuspjeha požunskog sabora (1764 do 1765) nije uopće Marija Terezija sazivala saborskih zasjedanja, nego je izravno dopisivala sa županijama.

Hrvatskom i Slavonijom je upravljalo posebno vijeće s banom na čelu, sastavljeno od pet članova, i to po jednog predstavnika visokog plemstva i visokog klera i tri predstavnika nižeg plemstva. Pristanak sabora na tu promjenu postignut je uz uvjet, da banova vlast ostaje neokrnjena, da ban bude svakako pripadnik domaćeg višeg plemstva i da mu bude povjereno imenovanje vojvode i podvojvode kraljevstva. Kad je Hrvatska 1779 podređena ugarskom namjesničkom vijeću, bilo je banu dopušteno samo, da izreče svoje mišljenje o hrvatskim poslovima i da glasuje o njima.

Josip II. je još više stegnuo bansku vlast, ali je iza njegove smrti Leopold II. morao uspostaviti staro stanje.

Premda je banov položaj zbog ovih promjena znatno oslabio, ne može se reći, da je bio bez značenja. Ban je još uvijek predstavnik državne vlasti »svezan sa životom ove domovine«. Kao takav je imao u svojim rukama izvršnu vlast, a nadzirao je i vojvode i podvojvode kraljevstva. Banova instalacija se uvijek vršila u starom obliku, a nakon ustoličenja ban je do 1757 birao podbana, koji je bio veliki župan zagrebački i križevački. Poslije 1757 je kralj birao velike župane. Kao »iusticiarius« ban je bio predsjednik banskog suda i predsjedao je vijeću trojedne kraljevine, sve dok ono nije podređeno ugarskom namjesničkom vijeću (1779). Time, što je dvor pristupio preuređenju županija ne samo po novooslobođenoj Slavoniji, nego i u krajevima Hrvatske, gdje prije nije bilo županijskog uređenja, smanjena je banova vlast.

Borba Hrvata s Madžarima u prvoj polovini 19. st. postigla je vrhunac 1848. Sabor, okupljen 16. III. 1848, proglasio se državnim saborom. Novi ban Jelačić imao je upravljati svim zemljama kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Uz bana je imala biti odgovorna vlada, koja je svake godine imala sazvati sabor. Narodna vojska pod izabranim vojvodom imala je da brani granice i da se zakune kralju i ustavu. Krajina se imala dokinuti. Zbilja je Jelačiću povjerena bila ne samo uprava Hrvatske i Slavonije, nego i cijela vojna krajina. Tako se moglo činiti prilikom uspona Josipa Jelačića na položaj hrvatskoga bana, da je time postignuta punoća banske vlasti.

IZVORI: Konst. Porf., De adm. imp. c. 30. i 31.; Rački, Documenta, Zagreb 1879; Smičiklas, Codex diplomaticus, II.—XIII.

LIT.: Rački u Radu Akad., sv. 17, 35, 56, 57, 70, 79, 91, 99; Klaić, Porieklo banske časti u Hrvata i Hrvatski bani za narodne dinastije u Vjesniku kr. zem. arkiva, I., 1899; Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme nar. vladara, Zagreb 1925; Tomašić, Temelji državnog prava hrvatskoga kraljevstva, I., najstarije doba: Pacta conventa, Zagreb 1910 (II. dio izašao u Vjesniku kr. drž. arhiva 1939); Rački, Odlomci iz drž. prava hrvatskoga za narodne dynastie, Beč 1861; J. Pliverić, Das rechtliche Verhältnis Kroatiens zu Ungarn, Zagreb 1888; Isti, Beiträge zum ung.-kroat. Bundesrechte, Zagreb 1886; Isti, Der kroatische Staat, Zagreb 1887; Katona, Historia critica regum Hungariae, sv. 1.—30.; Timon von Akos, Ung. Verfassungs- und Rechtsgesch., Berlin 1904; I. Kukuljević, Iura regni, I.—III., Zagreb 1862; Šišić, Acta comitialia, I.—V., Zagreb 1912—18; Kostrenčić, Pravna povijest, Zagreb 1925; Vl. Mažuranić, Prinosi za pravno-povj. rječnik, s. v. ban, Zagreb 1908—22; M. Lanović, Ustavno pravo hrv. nar. države, Zagreb 1939; Probst, Comitiologia, Beč 1682; Car. Bel, De archiofficiis regni Hungariae, Leipzig 1749. A. D.

4. U Bosni spominju banove povijesna vrela od 12. stoljeća dalje, ali je bosanski vladar nosio jamačno taj naslov već prije. Bosanski ban nije samo predstavnik kraljevske vlasti, kao ban u Hrvatskoj poslije 1102, već je vladar s nasljednom časti. Od prvog po imenu poznatog bana Boriča (1154) do Tvrtka I., koji je 1377 postao kralj, naslov bosanskog bana glasi: ban bos’n’ski (banus bosnensis). Katkad se nastoji uveličati dodatkom: veliki (veliki ban bosanski, magnus banus Bosine), ali se to čini razmjerno rijetko, a u 14. st. sasvim prestaje. U latinski pisanim spomenicima javlja se za bana poneki put naziv dux, a za zemlju — jednom prilikom — ducatus (1137). Uz banski naslov upotrebljava se još naziv gospodin (prvi put u latinskom obliku: dominus Bosnae 1299). Njime se služe Stjepan II. i Tvrtko I. Tomu se obično dodaju imena zemalja, od kojih je država bila sastavljena (gospodin vsim zemlam bosanskim i solskim i usorskim i Donjim Krajem [i Podriniju] i humskije zemli gospodin; na pečatu bana Stjepana: svobodni gospodin vse zemle). Premda priznaju vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih vladara, bosanski banovi ističu, da svoju čast uživaju »po milosti božioj« (milostju božiom). Samo jednom, poslije svoga privremenog pada 1366, kaže o sebi Tvrtko, da je »ban bosanski po milosti božijoj i gospodina našeg Ludovika« (T. dei et domini nostri Ludovici regis gratia banus Bosne). Koliko je do danas poznato, kuju vlastiti novac samo Stjepan II. i Tvrtko I.

Svi su banovi od Boriča dalje pripadali jamačno istoj porodici, koju već suvremena dubrovačka vrela nazivlju Kotromanići (Kotromanovići). Razumljiva je dakle izuzetna pojava dvojice banova-braće u isto vrijeme (Stjepan I. Kotroman i Prijezda II. 1290; Tvrtko I. i Vlkić oko 1374), kao i velik utjecaj na javni život od strane najbliže rodbine, poglavito roditelja i braće (Vladislav, brat Stjepana II. i otac Tvrtka I.; »gospoja banica« Jelisaveta, majka Vladislava i Stjepana II.; »gospoja bana mati« Jelena, majka Tvrtka I.). Banova se mati spominje u dubrovačkim vrelima redovno kao: comitissa Bossine.

Ban nema stalna sjedišta. U 1. polovini 13. st. navodi se doduše Brdo (v.) kao mjesto, gdje se tada gradila stolna crkva bosanske biskupije, ali drugih podataka o njemu nema. U 14. st. borave banovi ponajviše u gradovima, koji su ostali »stolna mista« i pod kraljevima. To su: Mili (na Milêh; danas Mileševac na desnoj obali Save u gradačkom kotaru), Moištra (na Moištri; danas Moštre kraj Visokoga), Suha »na Prozračcê« (u Humu), Visoki i dr. Od dvorjanika se spominju: tepči ili tepčija, kaznac, peharnik, čelnik i dijak (»nadvorni pis’c’«). Kada ban izdaje povelju, prisutni su tome činu kao »pristavi i svidoci« ugledni plemići (na pr. dobri Bošnjane, kao predstavnici uže, prave Bosne), osobito vojvode (bosanski, usorski) i župani. Banovac se pod tim imenom ne spominje ni u jednom sačuvanom spomeniku. M. Wertner i Vl. Mažuranić misle, da se ta čast krije u ponešto nejasnom naslovu rođaka bana Mateja Ninoslava, Ubana (= Vbana, t. j. Vicebana?) Prijezde 1233.

Od postanka kraljevstva 1377 gubi se svaki trag banskoj časti kao državnom dostojanstvu. Podatak u povelji kralja Dabiše 1392, prema kome je hitno sakupio »boljare, vojevode, banove, knezove, tepačije, župane i ine velmožani(e), vlasteli že i vlasteličiće«, objašnjava Mažuranić vrlo vjerojatno kao oznaku za »velmožu po rodu, a ne državnoga dostojanstvenika«.

U doba pojačanog madžarskog utjecaja, kada se od Bosne otkidaju njezini sjeverni dijelovi, javljaju se još banovi Usore i Soli (»provincije ili banati« 1244; »banus de Wozora et de So« 1272—1273).

Poslije pada bosanske državne nezavisnosti 1463 osniva kralj Matijaš od krajeva, koji su ponovno oteti Turcima, banovine jajačku i srebreničku, sa sjedištem u tvrdim gradovima Jajcu na Vrbasu (Donji Kraji) i Srebreniku, ist. od donje Bosne (Usora). Kao prvi jajački ban po imenu poznat je 1480 Petar Dóczy, Dojčin Petar u nar. pjesmi. Od njegovih nasljednika ističu se osobito Franjo Berislavić (1499—1501 i 1503, s naslovom: ban bosanski) i Petar Keglević (1520—1526). Srebrenička se banovina održala do 1512, jajačka do 1528.

LIT.: Vj. Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882; K. Jireček-J. Radonić, Istorija Srba, I.—IV., Beograd 1923; Ć. Truhelka, Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka, Glasnik zem. muzeja XIII., Sarajevo 1901; M. Wertner, Beiträge zur bosnischen Genealogie, Vjesnik zem. arkiva VIII., Zagreb 1906; Vl. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, s. v. ban. J. Š-k.

5. Naziv b. susreće se i inače. Po primjeru Hrvatske (Slavonije) i Bosne nastali su u 13. st. novi banati u ugarskim pograničnim krajevima na jugoistoku u Maloj Vlaškoj do rijeke Olte (Rumunjska) i u Mačvi (sjevernoj Srbiji). Prvi od njih, prozvan Severinski (Zewriensis — danas Turn Severin na Dunavu), osnovan je 1233 kao krajište prema Tatarima i Bugarima. Među banovima ističe se Ivan Hunjadi (1439). Drugi banat, mačvanski, osnovan je 1254 za obranu protiv Srba. Premda se jednom prilikom (1272) spominje posebni ban u oblastima Kučevu i Braničevu, na istok od Mačve (banus de Kuchou et Boronch), ipak su mačvanski banovi upravljali redovno još i spomenutim krajevima. Kada je Ludovik I. zavladao privremeno Vidinom (1365—1369), predao je upravu nad tom oblašću »banu Bugarske«.

Kod turskih pisaca postao je izraz ban oznakom za vojvodu. Pišući o bitki na Kosovu polju 1448 Ašik-paša Zade navodi ove vojvode Janka Hunjadija: »Jedno bijaše Leh ban, drugi Čeh ban, jedan opet sin Lik(aj) bana, a drugi Sukjulet ban«. Upotreba riječi ban je kod Turaka vrlo česta, pa i ondje, gdje prvobitno nije bila poznata, kao na pr. u Bugarskoj.

LIT.: Gl. Elezović, Turski izvori za istoriju Jugoslovena, Brastvo, XXVI., 1932. J. Š-k.

U Dubrovniku bio je b. knežev pouzdanik. On je sudio u pograničnim župama i zaklinjao se u pograničnim raspravljanjima za kneza i za svu vlastelu. Spominje se 1243.

LIT.: Jireček-Bogišić, Statut dubr., Monum. hist. iur., sv. 9., Zagreb 1904; Monum. serbica, 40, 43. A. D.

U povodu upravnog preuređenja bivše Jugoslavije 1929 uzet je naziv »banovina« za novo stvorene upravne i samoupravne jedinice. → Jugoslavija.

6. Ustoličenje i znakovi banskoga dostojanstva. Ustoličenje (instalacija) bana prastari je pravni akt. Kralj bi odredio svoga izaslanika, redovno biskupa, pred kojim bi ban izrekao prisegu i primio znakove banske sudačke vlasti: žezlo, te vojničke časti: zastavu. Od starijih instalacija spominje se ona Jurja Zrinskoga u Varaždinu 1622, pa Ivana Draškovića u Varaždinu 1732. Od instalacija u 19. st. poznata je ona bana Vlašića (žezlo je sačuvano), pa Hallerova 1842, od koje postoji i prva slika. Najvažnija je bila instalacija bana Jelačića, koja je obavljena 5. VI. 1848, a opisana je u čl. 1. zapisnika prvoga dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoga sabora.

Najprije bude ban doveden iz Botinca u Zagreb: bogato narodno odijelo nosio je još samo jednom (prikazano na njegovom spomeniku). Na Katarinskom trgu otvara Mirko Lentulaj, kao najstariji veliki župan (varaždinski), saborovanje, čita reskript kralja Ferdinanda o imenovanju, te se saznaje, da je Haulik određen za kraljeva izaslanika. No kako je on po želji dvora otišao u Beč, zamijenio ga je patrijarh Rajačić. Tri deputacije pod vodstvom biskupa Ožegovića, pakračkog episkopa Kragujevića i karlovačkog Jovanovića dovedu bana, koji održi govor, naglasujući, da je on ban iz naroda. Tada izgovori formulu prisege, koju je posebni odbor po starinskom uzoru sastavio, u kojoj obriče vjernost vladaru, čuvanje prava i zakona zemlje, pravedno sudovanje, te obećaje, da ne će nigdje i nikako pristati uz kakvu potajnu družbu. Tada održi govor o svojim namjerama, a Rajačić završi instalaciju pozdravnim govorom. Po običaju dignu bana tri puta u zrak, te mu predadu žezlo i bansku zastavu.

Istu je prisegu izgovorio Šokčević 1860.

Posljednja je instalacija bila baruna Levina Raucha, na dane 7.—9. X. 1869. Opet se stvaraju tri deputacije, da dovedu bana do Černomerca, pa dalje do Zagreba. U povorci je konjaništvo, banski banderij, svi mogući velikaši kao nosači barjaka, a banski barjak nosi Ferd. Inkey iz Rasinje. Jul. pl. Jelačić nosi bansko žezlo. Kao gosti sudjeluju madžarski ministri, a izaslanstva madžarskih županija poljepšavaju tu ceremoniju, koja se svršava sječenjem vola i predstavom u gradskom kazalištu. Bila je mala krunidba, ali to je bila posljednja priredba te vrste.

Zastava s posljednje instalacije sačuvana je u Muzeju grada Zagreba: na teškoj crvenoj svili izvezen je bogato grb Hrvatske, Slavonije i Dalmacije; s druge je strane grb obitelji Rauch. Žezlo bogato urešeno tirkizima, figurama Zrinskog i s madžarskim zapisom.

LIT.: Vl. Mažuranić, Prinosi za pravno-povj. rječnik, str. 30; Deželić, u Nar. Star., knj. IV., str. 187; Szabo u Nar. Star., knj. XIII. Gj. S.

7. Banski dvori. U srednjem vijeku imali su banovi svoju palaču u Zagrebu nedaleko biskupskoga dvora, pa se tradicija o tom sačuvala sve do biskupa Vinkovića, koji spominje položaj te palače još u sredini 17. stoljeća. Kad je stvorena utvrđena varoš na Gričkim Goricama (Gradec), odselili su i banovi gore, ali se ne može odrediti, gdje je mogla stajati banska nastamba. Kasniji banovi stanovali su većinom u svojim palačama (bili su redom velikaši) ili su iznajmili gdje stan. Tako je n. pr. Ivan Erdödy stanovao u Oršićevoj palači, današnjem magistratu, a Gyulay u Jelačićevoj kuriji na Markovu trgu br. 9. Još su 1620 tražili staleži i redovi, da se sisački grad otkupi i preda kao stalna rezidencija banu, ali vojništvo se tome usprotivilo, jer bi to bila »res mali exempli et consequentiae...« »Zemaljsku kuću« imao je Zagreb već odavno, to je kasnija županija na Markovu trgu, gdje je i hrvatska sabornica (iznajmljena od zagrebačke županije). Bila je to prije malena zgrada, a morala je služiti i za županiju i za arkive, za banski i zem. sudbeni stol, a nakon nedovoljne dogradnje i za stan banu. No ban je Nadaždi volio decenijima ostajati u Varaždinu, jer da nema za nj dostojna stana u Zagrebu. Istom 1807 zamisle da prodaju zemaljsku kuću županiji pa da kupe novu palaču. Nakon dugog dopisivanja s dvorom dođe privola krune i nađu se sredstva, te bude kupljena stara palača Antuna Pejačevića, koja je 1803 prešla u vlast baruna Ivana Kulmera. Taj je započeo izgradnju na Markovu trgu, gdje je stajala kapela sv. Uršule, ali je ostavio palaču nedovršenu, kad je umro. Tada to sve prekupi od Kulmerovih nasljednika ban Gyulay, podigne na starom dijelu palače drugi kat, a banski stan prema Markovu trgu izgradi jednokatno, te odredi, da se sve zgrade na Markovu trgu imaju zidati jednokatno zbog malog razmjera trga. I tako se od 1809 preseli u novu palaču ban Gyulay, dok je u krilu bila sabornica (do 1848), a u nadograđenom dijelu prema Kapucinskoj ulici banski stol i zem. sudbeni stol. Arkiv je smješten u prizemlje novoga dijela pod banovim stanom, gdje je ostao do 1913. Odatle je Khuen 1885 poslao neke hrvatske spise natrag u Peštu. Kulmerovi su dobili za svoju gradnju 75.000 for. G. 1837 kupljena je i susjedna kuća Danijela Raucha, gdje su danas prezidijalni uredi, pa je tako dobiven sklop sa dva dvorišta, u kojima su se obavljale »restauracije« županijskog činovništva. Dvorište banske palače s izlazom u nekadašnju Kazališnu ulicu (sada zazidano) bilo je za madžarone, a dvorište nekad Rauchove palače za Ilire. Tako je bilo i na dan 29. VII. 1845, kad su pale srpanjske žrtve. Za Bachova apsolutizma htjedoše podići još jedan kat nad banske dvore, ali se Jelačić tome s pravom usprotivio.

LIT.: R. Horvat, Pov. banske palače, Vjesnik zem. arkiva 1915. Gj. S.

8. Tradicija o banovima. Potkraj 14. st. ili na početku 15. st. unesena je u kartular samostana sv. Petra u Selu, u Poljicima, bilješka o tobožnjem načinu biranja hrvatskog kralja, kada bi kralj umro bez potomka. Pisac se bilješke očito poveo za običajem, kakav je u njegovo doba postojao u Njemačkoj (kolegij od sedam knezova-izbornika, prvi put 1257). On tvrdi, da je hrvatskoga kralja biralo sedam banova, i to banovi Hrvatske, Bosne, Slavonije, Požege, Podravlja (Podravoe), Albanije (najjužnijega dijela Dalmacije) i Srijema. Osim toga kaže, da je pravo na bansku čast pripadalo plemenima Kačića, Kukara, Snačića, Čudomirića, Mogorovića i Šubića, dok su ostala davala župane.

Nijedna od tih tvrdnja ne odgovara povijesnim činjenicama. Nema sumnje, da je poticaj za pretpostavku o sedmorici banova dobio pisac iz t. zv. Ljetopisa popa Dukljanina. U njemu se banovi spominju na više mjesta.

Vl. Mažuranić ne smatra navedenu bilješku potpuno izmišljenom. On ne isključuje, da je u hrvatskoj državi moglo biti više banova, i dopušta, da nije posve nemoguća ni vijest o načinu, kakvim se popunjavalo ispražnjeno prijestolje. Još je Rački nalazio u bitnosti istinitom vijest ili — kako on misli — predaju o izboru bana iz šest navedenih plemena, pa to i Mažuranić prihvaća kao moguće.

Prema najnovijem mišljenju D. Švoba uperena je ta bilješka protiv madžarskih namjera prema Bosni, u vezi s ispravom kralja Ladislava Napuljskog iz 1406, kojom on potvrđuje granice bosanske države.

LIT.: Vj. Klaić, Hrvatski bani za narodne dinastije, Vjesnik zem. arkiva, I., 1899; F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, Zagreb 1914; Isti, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925; Isti, Letopis popa Dukljanina, Pos. izd. Srpske kr. akademije, LXVII., 1928; Vl. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, s. v. ban; D. Švob, Pripis Supetarskog kartulara: izbor starohrvatskog kralja i popis onodobnih banova. J. Š-k.

Tradicija, koja je u vezi s povijesnom uspomenom na hrvatske banove, stvorila je mnogo reprezentativnih ličnosti, koje predstavljaju narodne težnje. Ističu se kao tipovi banova mučenika, vojskovođa, mecena i političkih vođa Pavao Šubić Bribirski, Mladen Šubić Bribirski, Stjepan Lacković, Petar Berislavić, Ivan Karlović, Nikola Zrinski Sigetski, Tomo Erdödy, Petar Zrinski, Josip Jelačić. Pored historijskih oznaka ovilo se oko tih likova i mnogo nehistorijskih crta. Narod nije mogao katkada protumačiti, zašto njegovi miljenici nijesu uspjeli u pothvatima, koje im je on namjenjivao, zato je izmislio o njima svakojake legende. Postoji niz hrvatskih banova, o kojima je nastala priča, da su ih dali ubiti kraljevi ili moćni velikaši. O Ivanu Karloviću pjeva se do najnovijeg vremena, da ga je ubio budimski kralj, a njegova je žena Ana Karlovićka za osvetu ubila budimskoga kralja. O Jurju Zrinskom zabilježio je i sam Vitezović u svojoj Kronici, da je otrovan rotkvom. O Nikoli Zrinskom Mlađem govorkalo se i pisalo, da ga nije ubio vepar u Kuršanečkom gaju, nego plaćenik bečkog dvora. Slom bana Jelačića tumači narod još i danas tvrdnjom, da je on otrovan od Franje Josipa. Naprotiv o nekim banovima, kojima je bilo dopušteno, da tlače dugi niz godina hrvatski narod, šaputalo se, da su to bili nezakoniti sinovi habsburških vladara. Mnoge su priče o banovima nastale u vezi sa starim gradinama, dvorcima, crkvama i prirodom. U taj kompleks možemo ubrojiti i priču o Crnoj kraljici. Zlatno doba Like povezao je narod s Ivanom Karlovićem. O banu Kulinu govori se i danas poslovično kao o predstavniku drevnih vremena i najvećega blagostanja. Orbini spominje u djelu Il Regno degli Slavi, kako su Bosanci, kad je ljetina dobro ponijela, govorili: Vraćamo se u Kulinove dane. Među stanovnicima Lonjskoga polja čula se do nedavna poslovica: »Dobar kao Kulin«. U narodnoj pjesmi imademo opsežan ciklus hrvatskih banova (→ Narodna pjesma). Glavni su junaci toga ciklusa banovi Derenčić, Berislavići, Karlović, Zrinovići, Erdeljići i Jelačić. Ime ban ostavilo je tragove u prezimenima: Ban, Banac, Banić, Banovac, Banović i t. d. Banićima su bili nazvani sinovi i potomci Pavla Šubića Bribirskoga. I madžarsko prezime Banffy izvodi se od riječi ban. Toponomastika je također pod utjecajem banskog imena, kako svjedoče mjesta i krajevi: Banat, Banija, Ban-brdo, Banstol, Banska Gorica, Banska Kosa, Banski Marof, Banovci, Banovo Polje, Banova Jaruga, Banovačko Brdo, Banjaluka. Naziv banica ili banovac sačuvao se za neki novac do najnovijeg vremena. Opće je poznata dječja igra: »Stjepane bane, otvaraj vrata«. I Hrvati u Abruzzima imadu igru bani. Tijekom vremena stao je narod u nekim krajevima označivati imenom ban svakoga višega nosioca vlasti i svakoga gospodina, a u zdravicama se govori i o banu domaćinu. Poznata je osobito Konavoska zdravica, o kojoj je dr. Antun Radić u »Prosvjeti« 1899 napisao: »To je prosto nasljedovanje nekadašnjih običaja u banskim dvorima. Ova je pojava vrlo zanimljiva. Ona je jedan primjer, kako se kultura i njezini oblici rađaju i usavršuju u najvišim društvenim slojevima pa se od njih sve dalje šire ... Narod je sačuvao mnogu starinu nekadašnjega cvijeta svojih prvaka, najviših i najbogatijih slojeva, kako su evo Konavljani sačuvali staroga svoga bana — barem u nazdravici.« P. G.

Crnogorska tradicija o banovima zabilježena je prvi put u gl. 9. Ljetopisa popa Dukljanina. Tu se pripovijeda, da je kralj Budimir (Svetopelek) razdijelio svoju državu na četiri pokrajine: Zagorje ili Srbiju sačinjavale su Raša i Bosna, a Primorje Bijela Hrvatska (od Duvna do Vinodola) i Crvena Hrvatska (od Duvna do Drača). U svakoj pokrajini postavio je kao svojega namjesnika bana, kojemu je podredio župane i satnike. Bansko ime sačuvalo se u Crnoj Gori, osobito u Nikšićima, Bjelopavlićima, Piperima, Bratonožićima i Zećanima. Crnogorska predaja spominje bana Ugrena od Ugrenovića, bana grbaljskog, bana Petra Veljaja, bana Vuka Rvaćanina, bana Lužanskoga i t. d. U narodnim pjesmama i u narodnom govoru uCrnoj Gori daje se naziv ban svakomu vojvodi i uzoritijemu čovjeku, a katkada i samomu knezu i vladici.

LIT.: F. Šišić, Letopis popa Dukljanina, Beograd-Zagreb 1928; S. M. Štedimlija, Tragom popa Dukljanina, Zagreb 1941; Srpski etnografski zbornik XII., XV., XVII., XXVII. i XXXIX.; P. Šobajić, Nikšić, Beograd 1938. S. M. Š.

9. Znanosti i književnosti dali su hrvatski banovi veliko obilje motiva, pobuda i tema. U starijim hrvatskim rječnicima upotrebljavaju se za bana najčasniji nazivi: »banus, prorex, najvekši pod kraljem vugerskem horvatskoga, slovinskoga i dalmatinskoga kraljevstva ladavec i zapovednik« (Belostenec); »ban, prorex, banus, praefectus regni« (Jambrešić) i t. d. Pišući o hrvatskoj povijesti stali su historičari prema sukcesiji banova i prema kolebanju njihove vlasti obrađivati čitavu povijesnu građu. Najdosljednije je to proveo Juraj Rattkay, kod kojega se i po formi i po sadržaju vidi, da je sudbina hrvatskoga naroda i kraljevstva bila uglavnom sudbina hrvatskih banova. Vremenom se oko banova usredotočilo toliko problema, da ih je morala rješavati posebna disciplina, koju je Vitezović nazvao banologijom u svojoj pravno-povijesnoj studiji Pauli Ritter Equitis Aurati Banologia seu de Banatu Chorvatiae. U 11 glava raspravlja Vitezović 1. o imenu bana, 2. o starini bana, 3. o banskom dostojanstvu, 4. o banskom ugledu, 5. o banskoj uzvišenosti, 6. o banskom naslovu, 7. o banskoj moći, 8. o banskim prihodima, 9. o banskom novcu, 10. o banskom sjedištu, 11. o banskom opsegu i diobi. Na mnoga pitanja nije Vitezović mogao odgovoriti. Kritičniji je od njega Josip Mikoczy u svojoj povijesti hrvatskih banova. Banologija je obrađena do kraja istom u 19. i 20. st. u naučnim radovima Kukuljevića, Račkoga, Smičiklasa, Klaića, Rudolfa Horvata, Šišića, Dabinovića i drugih historičara i pravnika. U pjesmama, romanima, novelama i u crticama prikazivali su hrvatske banove mnogi književnici odabirući za obradbu osobito rado velike likove iz vremena Pavla Šubića i njegovih sinova iz 25-godišnjega pokreta proti kraljici Mariji, palatinu Gorjanskom i kralju Žigmundu, iz vojevanja Krste Frankopana, iz opsjedanja grada Sigeta, iz zrinsko-frankopanske urote i t. d. Pored starijih pjesnika Karnarutića, Vitezovića, Petra Zrinskoga i Kačića stvorili su čitavu galeriju banskih portreta osobito Mirko Bogović, August Šenoa, Franjo Marković, Ljuba Babić-Gjalski, Eugen Kumičić, Đuro Arnold, Vladimir Nazor i Milutin Cihlar-Nehajev. Provodni motiv, što ga je opjevao već Vladislav Menčetić govoreći u Trublji slovinskoj o Petru Zrinskom, da on ima biti »ban imenom, a kralj dilom«, ponavljao se više stoljeća u mnogobrojnim varijacijama sve do Badalićeva libreta za Zajčevu operu Nikola Šubić Zrinski, gdje Menčetićevu misao nalazimo obnovljenu u stihu: »Hrvatu ban je kralj«. U lirici je najplastičniji spomenik hrvatskim banovima postavio A. G. Matoš spjevavši sonet Pri sv. Kralju, koji se završuje riječima: »I dok je srca, bit će i Kroacije«. P. G.

Pribina oko 970	Andrija 1198
Godemir oko 1000	Nikola 1199—1200
Gvarda (Varda) oko 1020	(Benedikt 1199—1200)
Božetjeh oko 1030	Martin Hontpäzmän 1202
Stjepan (protospata) oko 1040	Hipolit 1204
	Merkuri je 1205—1206
Gojko 1059—1069	Stjepan 1206—1207
Zvonimir 1070—1073	Bank (Benedikt) 1208—1209
Petar 1074	Bertold Andechs-Meranski 1209—1211
Ugrin 1107
Kledin (Klaudije) 1116—1117	Mihajlo 1212
Aleksije oko 1130	Đula Šikloški 1213
Beloš 1142—1157	Ohuz 1213—1214
Apa 1158	Ivan 1215
Beloš 1163	Poza 1216
Ampud 1164—1176	Bank (drugi put) 1217—1218
Dionizije 1181—1183	Đula (drugi put) 1219
Suban 1183—1185	Ohuz (drugi put) 1220—1222
Kalan 1190—1193	Šalamon 1222—1224
Dominik 1194—1195	Mihajlo 1224

2. Bosanski banovi iz porodice Kotromanića (spomen u vrelima):

Borič 1154—1163	Stjepan sâm 1290—1302 († 1310?)
Kulin 1180—1203
Stjepan (navodi se 1236 kao mrtav)	Stjepan (Stipoš) Kotromanić 1322—1353
Matej Ninoslav 1233—1249	Tvrtko I. 1353—1377, oko 1374 s bratom Vlkićem (Vukom)
Prijezda I. 1240 i 1255—1287
Prijezda II. s bratom Stje­panom 1290

Aladar 1225	Henrik Gisingovac 1301— 1309
Šalamon 1226
Đula (treći put) 1229—1234	Stjepan Babonić 1310—1316
Opoj 1235—1238	Ivan Babonić 1316—1322
Nikola 1240	Nikola Omodejev 1322—1324
Dionizije od plem. Türje 1241—1245	Mikac Mihaljević 1325— 1343
Ladislav od plem. Kán 1245	Nikola Bánffy 1343—1345
Ratislav Halički 1247	Leustahije Ratold 1356— 1361
Stjepan od plem. Gutkeled 1248—1260
Stjepan Kaniški 1362—1366
Roland od plem. Ratold 1261—1267	Nikola Széchy 1366—1368
Petar Cudar 1368—1380
Henrik Gisingovac 1267— 1270	Stjepan i Ivan Bánffy 1381 —1385
Joakim Pektar 1270—1272	Ladislav od Lučenca 1387— 1389
Mojs 1272
Matija Čak 1272—1273	Detrik Bubek 1389—1392
Pécz od plem. Dionizova 1274—1275	Ladislav Petrov 1392
Detrik Bubek 1394—1397
Ivan Gisingovac 1275	Pavao Čupor 1412—1415
Toma od plem. Hontpázmán 1275—1276	David Lacković 1416—1418
Dionizije Marcali 1419—1421
Ivan Gisingovac 1276—1277	Herman Celjski 1423—1435
Nikola od plem. Gutkeled 1278—1279	Matko Talovac 1436—1444
Fridrik i Ulrik Celjski 1445 —1454
Nikola Gisingovac 1279— 1281
Ulrik Celjski 1454—1456
Petar Pakrački 1281—1283	Ivan Marcali 1457
Radoslav Babonić 1290— 1293	Ivan Vitovec i Nikola Iločki 1457—1463
(Henrik Gisingovac 1291)	Ivan Thuz od Laka 1468—1469
Jakov Kopas 1298—1299
Ladislav od plem. Ratold 1300	Ivan Česmički 1469—1470
Ivan Ernušt 1473—1476

Vojink 1225

Valegin 1226

Stjepan 1243—1251

Butko 1259

Pavao Bribirski 1273—1312

Mladen Bribirski 1312—1322

Ivan Ćuz 1356—1358

Nikola Széchy 1358—1366

Konja Széchényi 1366—1367

Emerik Lacković 1368

Šimun Mauricijev 1369—1371

Karlo Drački 1371—1376

Nikola Széchy 1377—1380

Emerik Bubek 1380—1383

Stjepan Lacković 1383—1384

Toma od Sv. Jurja 1384— 1385

Ladislav od Lučenca 1387

Dionizij od Lučenca 1387— 1389

Ivan 1389—1392

Nikola Gorjanski 1392

Butko Kurjakovic 1394

Nikola Gorjanski 1394—1397

Pavao i Ivan Kurjaković 1410—1411

Petar de Alben 1412—1419

Albert de Ungh 1419—1426

Nikola Frankopan 1426— 1432

Ivan i Stjepan Frankopani 1434—1436

Stjepan Frankopan 1437

Perko Talovac 1438—1453

Ladislav Hunyady 1453

Pavao Špirančić 1459—1463

Damjan Horvat 1473—1476

Nikola Bánffy 1345—1346	Ivan Krčki 1392—1393
Nikola Széchy 1346—1349	Nikola Gorjanski 1397—1402
Pavao Ugal 1350	Ladislav Grđevački 1402— 1404
Stjepan Lackovic 1351—1352
Nikola Bánffy 1353—1356	Pavao Bessenyö 1404
Ivan od Paližne 1386—1391	Pavao Pecz 1404—1406
Herman Celjski 1406—1408
Emerik Zapoljski 1464—1465
Ivan Thuz od Laka 1466— 1467
	Blaž Podmanicki 1470—1472
Damjan Horvat 1472—1473
Andrija Bánffy 1476—1477
Ladislav od Egervára 1477 -1481
	Blaž Podmanicki 1482
Matija Gereb 1483—1489
Ladislav od Egervára 1489— 1493
	Emerik Derenčin i Ivan Bot 1493
Ladislav Kaniški 1493—1495
Ivaniš Korvin 1495—1498
Juraj Kaniški 1498—1499
Ivaniš Korvin 1499—1504
Franjo Balassa de Gyármáth 1505
	Andrija Bot 1505—1507
Marko Mišljenović 1506— 1507
	Juraj Kaniški i Ivan Ernušt Čakovački 1508—1509
Andrija Bot 1510—1511
Emerik Perényi 1512—1513
Petar Berislavić 1513—1520
Ivan Karlović 1521—1524
Ivan Tahi 1524—1525
Franjo Batthyány 1525—1531
	Ivan Karlović 1527—1531
Tomo Nádasdy 1537—1539
Petar Keglević 1537—1542
Nikola Zrinski 1542—1556
Petar Erdödy 1557—1567
Frano Frankopan Slunjski 1567—1572
	Juraj Drašković 1567—1576
Gašpar Alapić 1575—1577
Krsto Ungnad 1578—1583
Tomo Erdödy 1584—1595
Gašpar Stankovački 1595— 1596
	Ivan Drašković 1595—1607
Tomo Erdödy 1608—1614
Benedikt Thuroczy 1615— 1616
Nikola Frankopan 1617— 1622
Juraj Zrinski 1622—1626
Žigmund Erdödy 1627—1639
Ivan Drašković 1640—1646
Nikola Zrinski 1647—1664
Petar Zrinski 1665—1670
Nikola Erdödy (1670—1680) 1680—1693
	Adam Batthyány 1693—1703
Ivan Pálffy 1704—1732
Ivan Drašković 1732—1733
Josip Eszterházy 1733—1741
Karlo Batthyány 1742—1756
Franjo Nádasdy 1756—1783
Franjo Eszterházy 1783—1785
	Franjo Balassa de Gyármáth 1785—1790
Ivan Erdödy 1790—1806
Ignjat Gyulay 1806—1831
Franjo Vlašić 1832—1840
Franjo Haller 1842—1845
Josip Jelačić 1848—1859
Ivan Coronini 1859—1860
Josip Šokčević 1860—1867
Levin Rauch 1868—1871
Koloman Bedeković 1871— 1872
	Ivan Mažuranić 1873—1880
Ladislav Pejačević 1880— 1883
	Dragutin Khuen Héderváry 1883—1903
Teodor Pejačević 1903—1907
Aleksandar Rakodczay 1907 —1908
	Pavao Rauch 1908—1910
Nikola Tomašić 1910—1912
Slavko Cuvaj 1912—1913
Ivan Skerlecz 1913—1917
Antun pl. Mihalović 1917— 1918.