BALZAMIRANJE, poduzimanje mjera za očuvanje umrlih od truljenja. Poznato je još iz starog vijeka. Stari Egipćani su bili osobito vješti balzamiranju, o čem svjedoče mumije, balzamirane lešine, koje su katkad vrlo dobro sačuvane do danas, usprkos njihove starosti od više hiljada godina. Za b. služe sredstva, koja sprečavaju proces truljenja. U tu svrhu su se stari Egipćani služili solju i smolama. Oni su leševe podvrgli djelovanju soli, vrlo pomno umatali ovojima i premazivali smolama. Suvremeni način balzamiranja je mnogo jednostavniji, ali su rezultati s obzirom na trajnost slabiji. Vrši se tako, da se sredstva, koja sprečavaju truljenje, uštrcavaju u krvne žile. To su različite tekuće smjese, uglavnom sublimata i formalina. Posebnim štrcaljkama ili irigatorima pušta se, obično kroz vratne i bedrene kucavice, u tijelo umrlog stanovita količina (za odraslog 4—5 litara) tekućine za balzamiranje. Krvnim žilama se tekućina širi po cijelom tijelu i vrši konzerviranje. Nakon nekog vremena može se pristupiti i sekciji lešine, kod čega se nadopunjuje balzamiranje. Šuplji organi se dobro očiste i ispune pamukom, natopljenim u tekućini za balzamiranje. Isto se učini s trbušnom šupljinom. Tjelesni otvori se tamponiraju, a poneki i sašiju, da se bakterijama truljenja spriječi prodiranje u tijelo. Balzamiranje mogu vršiti samo stručnjaci patološke i normalne anatomije, jer je kod toga potrebno dobro poznavanje građe normalnog i bolesnog organizma. Nekoja oboljenja krvnih žila mogu potpuno onemogućiti uspjeh balzamiranja.