BALZAC, Honoré de, * Tours, 20. V. 1799, † 18. VIII. 1850, francuski romanopisac. Učio je u rodnome mjestu Vendôme-u, a pravo svršio u Parizu, gdje je neko vrijeme bio zaposlen u odvjetničkoj pisarnici. Međutim više ga privlači literatura, koju je kao đak oratorijanaca gutao bez izbora. U dvadesetoj godini piše očajnome ocu, da će se potpuno predati književnosti. Proživljuje teške dane oskudice. Vjeruje u svoj talenat, po kojemu se nada doći do slave. Iz pisama upravljenih majci i sestri izbija veliko samopouzdanje i vjera u vlastiti genij. Zanesenost, odlučnost i bujna mašta, odražena u nevjerovatnim planovima za budućnost, drže mladog Balzaca, da ne klone (→ Balzac, par Mme Surville; spisateljica je njegova sestra). Za njegov kasniji nadčovječanski rad važno je, što tih godina piše sestri: »Moram započeti remek-djelom ili ću se ubiti.«

Nečuvena ustrajnost u radu do smrti otkriva nam u svakom njegovu junaku dio Balzaca: svako važnije lice posjeduje luđačku energiju, koja ga goni naprijed. Prve romane piše, da može preživjeti, a potpisuje ih sa lord R’hoone ili Horace de Saint-Aubin. To su romani, napisani do 1829 (kasnije sakupljeni u 10 sv.), pod zajedničkim imenom Oeuvres de Jeunesse. Dodamo li ovome 96 romana, što će ih stvoriti, onda nam je očito, da je Balzac pisac energije. Radio je bez preduška, katkada čitave sedmice bez odmora, podržavan u budnosti prirođenom eksaltiranošću i uživanjem kave. Otvorio je vlastitu štampariju i ljevaonicu slova, što ga je uvalilo u dug i novčane neprilike, s kojima se borio za čitava života. Mladenačko razdoblje opisao je u romanu Histoire de la grandeur et de la décadence de César Birotteau, 1837, i u drugome djelu, Louis Lambert. Umro je nekoliko mjeseci poslije vjenčanja s poljskom groficom Hanskom, s kojom je dugo dopisivao. Balzacovi su prvi učitelji t. zv. pisci pučkih romana, koji su bili jedina lektira poslije revolucije. Kao pučki pripovjedači isticali su se Pigault-Lebrun i Ducray-Duminil, a u melodrami Piscérécourt. Stranice tih romana ispunjale su strahote sumnjivih četvrti Pariza, razularenost, grubijanstvo, makabrizam i neumjesna šala. Jednako djeluju na nj engleski pisci romana Maturin, Lewis, Anna Radcliff sa jeftinom sentimentalnošću i nečuvenim priviđenjima. Iako je Balzac unosio u djela duh svojih uzora s većom umjetnošću, ipak ih se kroz čitav život nije mogao osloboditi ne samo u stilu i tehnici, nego i sadržajno. Vulgarnost je tako bliska Balzacovu geniju, da je u opisu vulgarnosti najbliži svome predmetu i tu kudikamo bolje uspijeva nego u crtanju mističkih zanosa ili običnih plemenitih pothvata. Neuredno čitanje svega, što mu dođe pod oči, upoznaje ga, srećom, sa boljim piscima, kao što su Richardson, Goldsmith, Sterne, Walter Scott i Fenimore Cooper. Sternea nalazimo u La Muse du département i La Vieille fille. Englezi su ga potaknuli na slikanje života oko sebe. Walteru Scottu duguje vanrednu sposobnost u slikanju portreta i pojedinosti, dobar dijalog i kompoziciju romana.

Drugu periodu Balzacova stvaranja obilježuje roman Les Chouans (1829), a s njime je započeo ciklus romana, kojima će dati naslov Comédie humaine. Roman je djelo realističkog pisca, ali i romantičara, koji voli neobične junake, nenadane slučajeve, upadljive suprotnosti i teatralnosti. Romantičar B. prati na svakom koraku Balzaca realista, koji se baca u život, u društva, da bi unio u svoje stranice istiniti, bučni i nepatvoreni život. Zanosi se mišlju, da postane povjesničar francuskog društva, Pariza i provincije. Iza Les Chouans slijede romani Gobseck, sa odličnom studijom lihvara, Une double famille, portret pobožne žene. Već 1832 izlazi Le Curé de Tours, iduće godine Le médecin de campagne i Eugénie Grandet, 1834 La Recherche de l’absolu i Père Goriot. Po nagovoru Augusta de Belloy-a daje svim svojim djelima zajednički naziv Comédie humaine, koja se dijeli na Études de moeurs (Scènes de la vie privée, Scènes de la vie de province, Scènes de la vie parisienne), Études philosophiques i Études analytiques. Comédie humaine je povijest o epohama francuskog carstva, restauracije i Luja Filipa. Balzac je bio točan i vjeran pisac. Kad hoće da stvori lik seoskog liječnika ili seljaka, ide kao slikar na selo i proučava. Provincije, u koje smješta lica, dobro poznaje. Tako, da bi napisao La Vieille fille, polazi u Alençon, za Curé de Village ide u Limousin, za Paysans u Bourgogne, za Député d’Arcis u Champagne, Dauphiné-ju prolazi za Médecin de campagne, a kolikim je poznavanjem crtao Tours, najbolje se vidi u romanima Le Lys dans la vallée, Le Curé de Tours i L’Illustre Gaudissart. Balzacovi životopisci donose, da je on čak prepisivao matice rođenih i umrlih, a iz obilnih pisama vidimo, da je prijatelje molio, da mu opišu položaj neke kuće, pita ih, da li je točno, što je napisao o tom licu, mjestu, ulici i t. d. Po njegovim romanima možemo upoznati običaje onoga vremena, namještaj siromašnog i bogatog hotela, vanjštinu Pariza u njegovo vrijeme i t. d.

B. nije pisao vedre stranice obasjane poezijom, osim u Eugénie Grandet i Le Médecin de la campagne. U ovome romanu ima seoske idile, on nalazi među seljacima zdravih predstavnika prirode, ali brzo popravlja svoje mišljenje o seljacima u romanu Les Paysans, gdje od seljaka pravi teške propalice i pokvarenjake slične gospodskim drugovima. Pejzaž ne zaustavlja Balzacovo oko, on voli grad i u njemu samo čovjeka u odnosu prema drugim ljudima.

Od 1832 do 1837 piše Contes Drolatiques jezikom Rabelaisa. Htio se narugati plačljivom romantizmu. Ugledao se u tim pričama i na sredovječne farse i komedije. Začudo u romanima nema rableovštine, iako je Balzac po opisu suvremenika bio stvoren da nastavi Rabelaisa. Godinama sve više i više gasne životno veselje u teškoj atmosferi njegovih djela i poslije 1837 nije zapisao ni jedne »golicave priče«. B. je pesimist. Vjeruje, da je misao veličina i smrt čovjeka. Možda tu ima i pomodnog pesimizma i skepticizma. Svi njegovi junaci nose u sebi bolest, koja ih grize i nužno vodi u propast. Najpoznatija njegova lica zatrovana su i ukleta u sebi. Plemeniti César Birotteau, trgovac, propada, Lucien de Rubempré (Les Illusions perdues), mladi pjesnik, klone u siromaštvu i ubija se, Philippe Brideau (Un ménage de garçon) postaje nesnosan sebi i drugima, jer osjeća u sebi snagu, ali sputan zna, da je ništica, La Cousine Bette uvjerena u svoju propast želi uništiti okolinu, Le Cousin Pons, sakupljač umjetnina, tragičan je kroz čitav život, u Physiologie du mariage ne nalazi poštene žene. I Pariz i provincija žive mučeći se u teškoj bolesti. Njegovi su junaci abnormalni. Gobseck i stari Grandet su škrtice, Goriot, plemeniti »Krist očinstva«, ludo propada zbog neobične ljubavi prema kćerima, koje su ga upropastile i napustile. Svijetlo je lice služavka Nanon, koje je odanost prema Grandetu bolesna, tako i seoski župnik, donekle César Birotteau, gđica Thuillier (Les petits Bourgeois), Mme Birotteau.

B. je pokušao da zađe dublje i u duhovno područje, ali s malo uspjeha. Misticizam i želju za visinama htio je iznijeti u nizu djela: Louis Lambert, La Peau de Chagrin, Jésus-Christ en Flandre, Melmoth réconcilié, Séraphita, Elixir de longue vie. Jamačno Balzac nije imao tjesnijih veza s dušama naklonim višim sferama, koje muči pitanje bezgraničnog, a stoji i to, da Balzac, čisti materijalist, nije imao smisla za mistička iživljavanja, pa i obična asketska krepost izlazi pod njegovim perom iznakažena i kao izrugana. Balzacovi junaci vitlani su sudbonosnom energijom, koja ih goni da dokrajče svoje planove. U ovom smislu njegova su lica konstruktivna i razlikuju se od junaka kasnijih realista, koji nemaju jake volje. Njegovi su tipovi od reda bolesni i manijaci. Balzac će poći i dalje ustvrdivši, da »nema energije nego samo u bićima, koja su se izdvojila iz društva« (Splendeurs et misères des Courtisanes). Balzacovo djelo po sebi je kult snage, ali baš tu vidimo znatan udio imaginacije, kojom je on transformirao stvarnost. U neznatnom i preobičnom čovjeku nalazi sposobnost za najveće zločine. Balzacova imaginacija često graniči s halucinacijom, no i u svoj ognjici i maštovitosti kuca čovječje bilo junaka. Nije od presudne važnosti znati, da li je Balzac pisac »pod svijetlom dviju vječnih istina, Religije i Monarhije« (uvod u Comédie Humaine, 1842). Balzac je povjesničar svoga vremena. Rijetko pjesnik, on je užurbani crtač, koji na papir hvata suvremenike. Njegovim platnom vuku se povorke seljaka, vojnika, svećenika, studenata, bankara, umjetnika, usjedjelica, kurtizana, radnika, kućevlasnika i t. d. Nema sloja, kojim se nije pozabavio. Kroničar je Pariza i nekoliko francuskih provincija. Galeriju tipova uzeo je ravno iz života i prenio u djela s okolinom, u kojoj su živjeli, s ulicama, u kojima su se kretali, i predmetima, koji su im bili manija. Svakome tipu daje odgovarajući stil. Balzac je postavio za cilj svoje umjetnosti: kretanje i život. Nizovi ljudi kreću se njegovim djelima, a kad se čini, da su to fantomi, Balzac ih spušta k zemlji i puni ih životom, krvavim, bogatim, impulsom svoje energije i životnosti. Balzac je svoje junake pustio, da u galami ulica iskušaju svoju socijalnu prirodu u dodiru s drugima, ali je i sâm krenuo za svojim stvorenjima, da promatra nove i da stvori oko stotinu tipova oštro ocrtanih i diferenciranih. B. nije uspio u drami (Vautrin, Les Ressources de Quinola, Paméla Giraud, La Marâtre, Le Faiseur, Mercadet, koja je igrana u Zagrebu 29. IX. 1919).

LIT.: F. Brunetière, Honoré de Balzac; L. J. Arrigon, Les débuts littéraires de H. de Balzac, 1924; F. Baldensperger, Orientations étrangères chez H. de Balzac, 1927; Blanchard, Témoignages et jugements sur Balzac, 1931 (thèse); A. Le Breton, Balzac. L’homme et l’oeuvre, 1905; A. Bellessort, Balzac et son oeuvre, 1925; P. Abraham, Balzac, 1929; Vicomte de Spoelberch de Lovenjoul, Histoire des oeuvres de H. de Balzac. O Balzacu kod nas: P. Skok, Francuska književnost XIX. i XX. v., Zagreb 1939; Isti, O Balzacu i njegovim veselim pričama u hrv. prijevodu Hrvatska Njiva, II.; R. Maixner, Balzac et les Slaves du sud, Annales de l’Institut Français de Zagreb, 1937; N. Andrić, O stogodišnjici Balzacova narođenja, Vienac, XXXI., 1899.