BALTIĆ, 1. Mojsija, * Gore kraj Gline 1804, † 31. X. 1879, vojni i civilni upravnik, gospodarski stručnjak i narodni zastupnik banske Hrvatske. Svršivši osnovne krajiške škole u Glini, odlazi 1820 u Graz i tu kao krajiški stipendist uči gimnaziju, filozofiju i naročito pravno-upravni tečaj, poslije čega postaje najprije vojnim upravnim praktikantom (ne auditor), a onda 1835 upravnim unterlajtnantom 2. banske krajiške pukovnije u Petrinji. Kad je 1848 na bansku stolicu zasjeo glinski pukovnik Josip Jelačić, B. je upravnu vojničku službu zamijenio građanskom, i to ponajprije u banskom vijeću, kasnije u banskoj vladi, odnosno u hrv.-slav. namjesništvu, odakle je kao savjetnik otišao i u mirovinu.

Od 1842, kad je u Zagrebu bilo osnovano Hrv. slav. gospodarsko društvo, u njegovoj petrinjskoj podružnici Baltić, tada c. kr. upravni lajtnant, postaje članom i tajnikom; kasnije prešavši sa službom u Zagreb u samoj središnjici kao i u zagrebačkom pokušalištu on je do pred samu smrt najaktivniji član i odbornik, koji je u odborima obnašao sve položaje do predsjedničkoga. O njegovim je velikim zaslugama za društvo kao i za gospodarski napredak Hrvatske uopće cjelokupna hrvatska štampa prigodom B-ćeve smrti pisala najpohvalnije; glavno glasilo gospod. društva Gospodarski list (1879, str. 168) istom prilikom piše o njemu i ovo: »Što je gosp. društvu stari Mojsija bio, to je poznato svakom Hrvatu, koj se zadnjih 20 godina zanimao za javni život naše domovine. Navlaš u ono burno vrijeme, kad je prelazila javna uprava zemlje iz apsolutnih ruku u ustavne uredbe te se je uslijed toga sve zanemarivalo do jedinih političkih pitanja, bio je B. pravi dobar genij, koji je svom dušom i svom snagom štitio i nadahnjivao ovo društvo, da mu nije utrnula u pepelu općenita nemara tinjajuća iskra života«. B. je bio organizator i prvog hrv. gospodarskog stručnog školstva, odnosno, kako su utvrdile Nar. Novine 1879 (br. 252), »osnovatelj gosp. šumar. učilišta u Križevcih, kao što je uopće bio najzaslužnijim promicateljem gospodarstva u Hrvatskoj. Budući podpredsjednikom gosp. društva on je bio i njegovom dušom sve do predlanjske godine (1877) radeći sam u gosp. pokušalištu i pišući rasprave po gospodarskih i političkih listovih«. Prigodom smrti vrlo je pohvalno pisao o njemu i Obzor (1879, br. 252).

Mojsija B. sin je krajiškoga upravnog časnika Demetra B., koji je u prva tri decenija 19. st. službovao u različitim posadama otočke i glinske pukovnije. Iako vjere grčko-istočne, politički je on bio Hrvat, koji je u svim svojim službama djelovao kao hrvatski rodoljub. Već 1842 kao »vrijednom domorodcu« Ivan Trnski, sam krajiški upravni časnik, posvećuje mu svoje Piesme. U biografijama Trnskoga i inače spominje se B. s pohvalama (Vienac 1887, str. 297). S pohvalom se njegovo ime spominje i među prvim pokretačima neodvisnog glasila »Pozora«, jer, kako se ističe u biografiji I. Perkovca (isp. Pripovijesti iz bojnog odsjeka, Zagreb 1905, str. XXXVII), Gajeve »Narodne Novine pod uređivanjem dra Demetra nisu zadovoljavale hrvatskih rodoljuba«.

Sve to pokazuje, da će se u povijesti hrvatskoga naroda B-ćevo ime moći i morati spominjati s priznanjem čak i onda, kad se utvrdi (kako dalje slijedi), da u bajkama o njegovu tobožnjem gradačkom upravljanju Gajeva spremanja za rješavanje temeljnih pitanja Hrvatskoga preporoda nema ništa istinito. B. je učio filozofiju u Grazu 1826—1828, Gaj 1827—1829. Gaj sam u svojoj autobiografiji (isp. V. Gaj: Knjižnica Gajeva, Zagreb 1875, str. XXIV i d.) svoje đačko drugovanje s B-ćem veže za doba, kad »iz hrv. slav. krajine ondje boravljaše njekoliko izabranih mladića, koji su kano upravni pitomci slušali više nauke«. Te je nauke B. učio u Grazu 1829—31, kad ondje nije više bilo Gaja, a isto tako nisu u isto vrijeme s njime učili u Grazu ni oni đaci, koje je s B-ćem u tobožnjem »ilirskom klubu« povezao njegov biograf Đ. Popović svojim »prilogom istoriji ilirstva« (Brastvo društva Sv. Save, knj. 15, Beograd 1892), a F. Šišić u svom djelu Biskup Štrosmajer i južnoslavenska misao (SKZ knj. 162, Beograd, 1922) najspremnije prihvatio. Jer od tobožnjih funkcionara ovoga tobožnjega kluba učili su u Grazu pravnici Jos. Kovačević i Ivo Šupljikac 1823—4, filozofi Josip Plavšić i Teodor Petranović 1825—6 (ovaj posljednji 1826—7 nastavio filozofske studije u Beču), dok je Đorđe Mušicki 1827 bio još gimnazijalac. Geneza hrv. ilirstva uopće, a preporodnoga napose, sasvim je drukčija, nego to hoće Đ. Popović i njegovi prepričavači (isp. Ljetopis Akd., sv. 49, str. 130 i d.), a štokavsko-dubrovačke koncepcije jedinstvenog književnog jezika Hrv. preporoda i nisu Gajeve, već u posljednjem času (1832) upravo Iv. Derkosa (Genius patriae), a inače posljedica težnja od najmanje dva vijeka baš za ovakvim hrvatskim (slovinskim, iliričkim) književnim jedinstvom nekoliko pokoljenja hrvatskih književnika iz svih hrvatskih strana.

LIT.: Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. XII.: Dokumenti za naše podrijetlo hrv. preporoda (1790—1832), str. VIII i dalje; Ljetopis Akd., sv. 52.; Dubrovnik u razvitku hrv. književnosti, str. 104 i dalje. F. F.

2. Simeon, slikar, kaluđer manastira Hopova. Pripada slikarima druge polovine 18. st. Osim raznih ikona naslikao je ikonostase manastira Gomirja, crkve u Perjasici i stari ikonostas u Plaškom.

LIT.: M. Grbić, Karlovačko vladičanstvo, II., 168. Z. S. M.