BALET (franc. ballet, tal. balletto »malen ples« od ballo »ples«), plesna izvedba, praćena glazbom. U Španjolskoj i Francuskoj, a pogotovu u Italiji, nastaje balet na dvorovima kao pantomimsko-plesni prikaz u svečanim zgodama. U Francuskoj je prvi balet skladao 1581 Baldasarini, a izvela ga je kraljica, princese i dvorjanstvo. Za Henrika IV., Marije Medici i Richelieua ulazi balet sve više u programe dvorskih zabava. Za Luja XIV. osniva se u Parizu velika opera, a balet dobiva jači umjetnički oblik. Skladatelj Lully i baletni učitelj Beauchamps umeću u pojedine opere t. zv. baletne divertissemente. G. 1662 osnovana je u Parizu Kr. akademija plesa. Do 1681 plešu samo muškarci, a tek otada i plesačice, no njihovo pravo značenje ide tek od 1730. B. je reformirao Jean-Georges Noverre (1727—1810), koji ga odijeli od opere i dade mu karakter samostalne umjetničke grane. U 19. st. daju se u kazalištima baleti redovito, ali su većinom pantomimskog karaktera s pojedinim plesnim točkama. Carlo Blasis uvodi ples na vršcima prstiju. Krajem 19. st. gubi b. prvotno značenje plesne umjetnosti uopće, a napose u operi radi prevlasti Wagnerovih glazbenih drama, koje ga odbacuju. Nova baletna era nastaje sada u Petrogradu, gdje u carskom teatru balet doživljuje sjajan uspon. Turneje ruskog baleta po Evropi stvaraju u početku 20. st. njegovu obnovu. Ruske plesačice Ana Pavlova, Tamara Karsavina, plesač Nižinski i koreograf Mihajlo Fokin stječu svjetski glas. U Monte Carlu i Parizu stvara Sergije Djagilev sa svojim ansamblom na osnovi klasične škole nove moderne oblike. S njim surađuju ruski i francuski moderni skladatelji (Stravinski, Prokofjev, Milhaud, Auric), te čitav niz slikara-scenografa Rusa i Francuza (Bakst, Picasso). Iz tog je ansambla proizašao slavni plesač Sergije Lifar. Modernizirani ples, koji se dijelom vraća ritmičko-pantomimskim kretnjama tijela, te je više gimnastički izražaj nego balet, ima svoje pobornike u Jeanu Borlinu (Švedska), Kurtu Joosu (Engleska), Mary Wiegman i Rudolfu Labanu (Njemačka). U zagrebačkom kazalištu daje se 1892 kao prva baletna predstava Bayerova Vila lutaka u izvedbi članova drame. Miletić uvodi balet kao posebnu kazališnu granu, angažiravši 1894 kao primabalerinu i baletnog učitelja Emu Grondonu, koja postavlja plesove u operama i daje samostalne balete Đačka ljubav, Kopelija, Rococo (1895), Sunce i zemlja (1896), Gizela, Bečki valčik, Olga (1897). Prvi hrvatski baleti su Jela (1895) od Bele Adamovića i Na Plitvička jezera od Srećka Albinija (1898). Kad je 1902 opera raspuštena, nestaje i baleta, ali s obnovom opere 1909 osnovana je i baletna škola, koju kao baletni učitelji, a većim dijelom i kao primabalerine vode Hana Vojaček, Klotilda Astrup i Claire Genta, Emilija Strigel, Anđela Godler-Fiala, Josipa Weiss i Draga Špoljar. Za to vrijeme sudjeluje balet samo u opernim i operetnim predstavama. Novo razdoblje nastupa 1921 dolaskom primabalerine bivšeg Imperatorskog teatra u Moskvi Margarete Froman i njezina brata Maksimilijana s nekoliko vrsnih plesačica. Taj ansambl, popunjen domaćim silama te učenicama, što ih je privatno pripremao baletni studio Margarete Froman, daje čitav niz značajnih premijera i upoznaje Zagreb s najznačajnijim baletnim djelima kao što su: Chopin Vizije noći, Čajkovski Labuđe jezero, Delibes Kopelija (1921), Rimski-Korsakov Šeherezada, Borodin Polovjecki plesovi, Bayer Vila lutaka (1922), Stravinski Petruška, Balakirjev Tamara (1923), Schumann Karneval (1924), Rožicki Pan Twardowski (1925), Casella Žara, Debussy Kutija igračaka (1927), Falla Trorogi šešir (1930), Nedbal Priča o Honzi (1931), Čajkovski Ščelkunčik (1932), Vitězslav Novak Mladost i Nikotina (1936). Istodobno se daju i izvorne baletne premijere hrvatskih autora: Zajc-Baranović Svatovac (1922), Širola-Babić Sjene (1923), Baranović Licitarsko srce (1924) i Imbrek z nosom (1935), Šafranek-Kavić Figurine (1926) i Sanje (1934), Papandopulo Zlato (1930), Lhotka Đavo u selu (1937) i Lûk (1940). Uporedo s baletom razvija se i umjetnost njegove opreme (dekoracije, kostimi), pri čemu surađuju scenografi Ljubo Babić, Maksimilijan Vanka, Marijan Trepše, Pavel Froman, Sergije Glumac i dr. U zagrebačkom baletu je uzgojena i u njemu započela svoje djelovanje i hrvatska plesačica svjetskoga glasa Mia Čorak.

LIT.: A. Levinson, Meister des Ballets, 1923; O. Bie, Der Tanz, 1925; J. Gregor-Fülöp Miller, Das russische Theater, 1928. S. B.

Baletna glazba prati plesne izvedbe baleta, koji se valjda razvio iz antiknih pantomima. Ma da se već za humanizma kod različnih dvorskih svečanosti javljaju takve pantomimske priredbe u Italiji i Francuskoj (u Engleskoj kao masques), to se odmah u vrijeme postanka opere (početkom 17. st.) javljaju prvi skladatelji pravih baleta (u današnjem smislu riječi). Među ovima se ističe kćerka Caccinijeva Francesca, pa i genijalni tvorac prvih velikih opera Claudio Monteverdi. Bujan je razvitak baleta na francuskom dvoru, gdje su dvorski krugovi, a uz njih i sami francuski kraljevi, aktivno nastupali kod takvih priredaba. Lully je komponirao glazbu za više takvih balet-opera, jer su u njima među plesnim prikazivanjima umetane i pojedine solističke arije. Glazba je baš u tim plesnim stavcima baleta našla pravo područje svog samostalnog razvitka, jer je — oslobođena veze s pjevanjem — morala značajkama ritmijskim, pa melodikom i šarolikošću orkestralnog zvuka dočarati ugođaj zbivanja na pozornici. Baletna glazba ima i dalje u francuskoj operi zamašan udio i onda, kad je balet samo umetak u operu (Rameau i Grétry). Iz pojedinih baletnih stavaka Lullyjevih opera razvila se suita, ciklička orkestralna forma, koja u baroknoj glazbi ima zamašnu zadaću. No i u velikoj operi balet ima znatan udio. Reformatori opere (Gluck i Wagner) nastojali su balet (kao vanjsku napravu opere) ukloniti ili ga upotrijebiti samo na mjestima, gdje je to dramska logika zahtijevala. Ipak je sam Gluck pisao balete, štoviše i za bizaran sadržaj Don Juana. Velik zamašaj dobio je balet kao samostalna forma scenske umjetnosti u ruskoj glazbi, i to počevši od postavljanja nekih djela, koja prvotno nisu bila namijenjena baletnom prikazivanju (Rimski-Korsakov Šeherezada, Balakirjev Tamara). Balet postaje važnim područjem stvaranja najistaknutijih ruskih i drugih modernih skladatelja, koji su u igri svijetla i sjene, pokretu stiliziranih likova (na način marioneta) našli sredstva za sjajnu karakterizaciju svojih zamisli groteske i satire. Jedan od najistaknutijih prvaka današnje generacije evropskih skladatelja, Igor Stravinski, dao je u svojoj baletnoj glazbi uzore za svoj objektivni stil, u kojem glazba i ne će ništa drugo predočivati nego zamamnu zvučnu pojavu. U baletnu glazbu modernih skladatelja proniču snažno elementi pučke muzike primitivnih i egzotičnih naroda (naročito svojim poliritmijskim obrascima), ali i elementi američke jazz-band muzike. Od hrvatskih skladatelja baletnoj je glazbi obratio prvi svoju pažnju Albini, poslije Širola, Papandopulo, Dobronić, Baranović, Šafranek, a uz tijesnu je suradnju s baletnim parom Piom i Pinom Mlakarom i Lhotka realizirao dosada već 3 baletna djela koristeći se elementima narodne glazbe južnih Slavena.

LIT.: L. Celler, Les origines de l’opéra et le ballet de la Reine, Pariz 1868; H. Prunières, Le ballet de cour en France avant Benserade et Lully, Pariz 1914; A. E. Johnson, The russian ballet, London 1913. B. Š.