BALBO, 1. Cesare grof, * Turin 27. XI. 1789, † Turin 3. VI. 1853, talijanski državnik i historičar, vođa umjerene stranke. Od 1808 do 1814 služio je u Napoleonovoj Italiji, a onda je prešao u pijemontsku službu. G. 1848 postao je prvi ustavni ministar predsjednik Piemonta, ali samo za nekoliko mjeseci. U spisima Le speranze d’Italia i Sommario della storia d’Italia iznosi zahtjev, da Austrija napusti Italiju i da se odšteti na Balkanu. Inače nije želio pravog ujedinjenja Italije.

LIT.: E. Ricotti, Della vita e degli scritti del conte C. Balbo, Firenca 1856; A. Vismara, Bibliografia di C. B., Milan 1882; E. Passamonti, C. B. e la Rivoluzione del 1820 in Piemonte, Turin 1923. U.

2. Italo, * Ferrara 6. VI. 1896, † Tobruk 28. VI. 1940, maršal zračnih snaga kraljevine Italije, guverner talijanske Libije i vrhovni zapovjednik talijanskih četa u Sjevernoj Africi. Jedan od suosnivača talijanske fašističke stranke; među Mussolinijevim prvim suborcima, odličan organizator, hrabar i neustrašiv pilot i zračni vođa, stvoren da vodi i da organizira. Njegovi letovi sa 24 aeroplana preko Islanda u Sjevernu Ameriku 1933 i 1935 i let preko Oceana u Braziliju i Argentinu pronijeli su mu slavu širom svijeta. Kao guverner Libije podigao je i organizirao tu zemlju do nevjerojatnog napretka. Pao je u službi kao heroj kod leta na egipatskoj granici nad Tobrukom. Sl. P-ć.

3. Prospero, * Turin 1. VII. 1762, † Turin 14. III. 1837, talijanski političar i učenjak. Već pri kraju svojih nauka 1781 zagovara prevlast države nad crkvom, i to izazva otpor turinske kurije. Vittorio Amedeo III. posla ga 1796 za poslanika u Pariz. Napoleon ga 1806 postavi na čelo školstva u Piemontu. Viktor Emanuel I. povjeri mu preuređenje financija, imenuje poslanikom u Španjolskoj, 1819 ministrom javne nastave, a 1820 ministrom nutarnjih poslova. Bio je predsjednik akademije znanosti u Turinu. Za akademiju je najviše radio 1821—1831. Karlo Alberto postavi ga na čelo odsjeka za financije državnog savjeta, i na tom mjestu ostade do 1834. J. N.