BALADA, 1. (izvedena od provansalske riječi balar »plesati«) znači u francuskoj i talijanskoj poeziji (ballata) pjesmu, koja se pleše, dakle ima izrazito muzikalan i ritmičan karakter. U francuskoj starijoj poeziji balada ima tri strofe (couplets) i posvetu (envoi), sve u jednakom stihu, a svaka se strofa i posveta svršava istim stihom (refrain), i sva tri se stiha slažu u srokovima, istim redom. Posveta je za polovicu kraća, te ima samo srokove drugog dijela. Klasična je prekrasna Molitva pjesnikove majke Gospi, balada, koju je veliki i nesretni francuski pjesnik François Villon spjevao za svoju majku (15. st.), a preveo na hrvatski Milan Pavelić (Iz duhovne lirike, Zagreb 1937). 2. U škotskoj narodnoj poeziji (po keltskom valad, pučka pjesma) nema naročita oblika, nego znači lirsku pjesmu narativna (pripovjedačkog) oblika, koja ima izrazito mračan, fatalističan karakter. Prikazivanje je kratko, dramatično, »na mahove«, te obrađuje naročito propast čovjeka u borbi s prirodnim silama, prikazanim kao demonična bića. Iz zbirke biskupa Percyja (Reliques of Ancien English Poetry, London 1765) preveo je Herder nekoliko balada, odakle ih je, kako se čini, upoznao Bürger, pjesnik glasovite Lenore (prev. P. Preradović), a i Goetheove balade, Erlkönig i dr., izrazito su pod tim dojmom. Ono, što Schiller naziva baladama, već se znatno udaljilo od prvotnog tipa: nema muzikalna karaktera, nema pučke jednostavnosti, nego prevladava naracija i retorika. Uhland, Heine i Chamisso nastavljaju tu vrstu u njemačkom pjesništvu, a romantički ju je pokret udomio u čitavoj evropskoj poeziji 19. st. Kod nas je uvodi Stanko Vraz (Bjelana, Bura, Grob izdajice, Hajduk i vezir), a za njim pjevaju balade Preradović (Zmija, Mujezin) i Marković (Šaš-polje), dok su Šenoine »povjestice« posebna vrsta epizodne narativne poezije, koja njemu lično najbolje odgovara. Ono, što on naziva baladom (Lavov dvor i dr.), odgovara Schillerovu tipu balade. Lj. M.

B. u glazbi. Iz jednostavnih oblika pučke plesne popijevke sa zbornim pripjevom razvila se već u doba trubadura i trouvèra (12. i 13. st.) posebna umjetnička vrsta popijevke uz instrumentalnu pratnju. Takvom je smatra i firentinska »ars nova«, ma da razvija dalje njezinu konstrukciju. Oblik je te balade trodijelan: ripresa, piedi, volta s ripresom kao zbornim pripjevom. Krajem 15. st. nestaje te balade, nadomjestili su je instrumentalni plesovi.

Kasnije balada znači vrstu popijevke uz pratnju klavira, koja je skladana po tekstu pjesničke balade. Iako je isprva ta balada u kiticama, kako ih je pjesnik ove epsko-lirske vrste poredao u svojoj pjesmi, to je poslije balada najviše cijela komponirana; uzorne primjerke dali su skladatelji Carl Loewe i Franz Schubert. Romantički majstori skladali su balade za sola i zborove uz pratnju orkestra.

Instrumentalni skladatelji nazivaju »baladama« takve svoje kompozicije, u kojima prevladava širok epsko-lirski ugođaj. Majstorske balade za klavir pisali su Chopin i Brahms. B. Š.