BAKUNJIN, Mihail Aleksandrovič, * 1814, † 1876, ruski revolucionarac i anarhist. Vrlo je vjerojatno, da je već zarana primio buntovne utjecaje i mnoge ideje iz različnih ruskih sekta. Pripadao je prastaroj plemićkoj porodici, pa je služio kao topnički časnik, ali je rano istupio iz vojske i otputovao u tuđinu. U Berlinu, gdje je studirao Hegelovu filozofiju, pripadao je krugu »Mladohegelovaca«, ali se konačno priklonio Proudhonu i njegovoj anarhističkoj doktrini. Aktivno je sudjelovao u svim revolucionarnim pokretima svoga vremena kao agitator ili kao organizator. G. 1848 organizira bunu u Pragu za vrijeme sveslavenskog kongresa, a 1849 je vrlo aktivan u dresdenskom ustanku. Tu je bio uhapšen i izručen Rusiji, gdje je osuđen na smrt. U zatvoru je napisao caru Nikoli I. svoju »Ispovijed«. G. 1857 pomilovan je i prognan u Sibiriju, odakle je 1861 pobjegao u London svome prijatelju Hercenu. G. 1868 osniva »Alliance internationale de la démocratie socialiste« kao anarhističku internacionalu. Kratko vrijeme iza toga pristupa I. socijalističkoj internacionali, ali ubrzo dolazi do sukoba između njega i Marxa i do isključenja iz internacionale. Kao ustuk tome osniva 1872 »Fédération Jurassienne«. G. 1871 i 1874 organizirao je komunu u Lyonu i Bologni.
Središte njegova naziranja je misao o potpunoj slobodi čovjeka na svakom području ljudske djelatnosti, vjera u prirodnu solidarnost ljudi i uvjerenje u nužnost nasilja. Mislio je, da se taj cilj može postići samo potpunim uništenjem postojećega društvenog i političkog poretka i ljudskog mentaliteta te njegovim zamjenjivanjem s »anarhizmom, kolektivizmom i ateizmom«.
Država, crkva i privatno vlasništvo su prema B. ustanove, koje sprečavaju razvitak humane strane čovječje. Nesamo da je po njemu politički autoritet jamstvo za ekonomsko izrabljivanje, nego on degradira moralno i intelektualno podanike, jer su njihova djela učinjena pod diktatom države, a ne slobodnom voljom, te demoralizira i one, koji vladaju, jer ubija u njima prirodne osjećaje solidarnosti i bratstva među ljudima. Namjesto države treba doći slobodna federacija autonomnih udruženja, koja će se ugovorom obvezati, da ne će unutarnjom organizacijom ugrožavati slobodu ostalih naroda, općina i zadruga. Momentu revolucionarne djelatnosti, koja vodi do tih promjena, posvetio je B. u svojim spisima glavnu pažnju, a njegov učenik Nečajev učinio je taj dio naučavanja pod imenom »propagande djelom« opće poznatim širom svijeta. Premda je bio ekstremni individualist, ipak je bio protiv privatnog vlasništva kao i protiv socijalističke doktrine o općem društvenom vlasništvu, zalažući se samo za opće vlasništvo nad proizvodnim dobrima. Predložio je, da se u novom društvu osnuju produktivne zadruge, koje bi bile vlasnice proizvodnih sredstava, a te bi zadruge ili općine producenata vršile ujedno i podjelu dobara prema načelu, da svaki član dobije čitav proizvod svoga ličnog rada. No cijeli taj pokret treba da ide odozdo: »Poučavati narod bilo bi glupo. Narod najbolje zna, što mu treba. Moramo učiti od naroda, moramo shvatiti tajne njegova života i njegove snage. Iako to nisu teške tajne, ipak su nedokučive svima, koji žive u obrazovanom društvu«.
B. je bio i u teoriji i u praksi internacionalac, ali je vjerovao u osobitu misiju Rusije i Slavena, koji su, kako je mislio, svojim osobinama i ustanovama zvani da ostvare anarhistički ideal. Njegovu revolucionarnu taktiku (teror, pandestruktivizam) prihvatili su ruski nihilisti i anarhisti u romanskim zemljama i USA.
BIBL.: Djela izdana u Parizu u 6 svezaka (1907—13), od kojih su važnija: Fédéralisme, socialisme et antithéologisme, Dieu et l’état, L’empire knouto-germanique et la révolution sociale. Dragomanov je izdao njegovu korespondenciju s Hercenom i Ogarjovom.
LIT.: Nettlau, Leben Bakunins, Berlin 1896; R. Huch, B. und die Anarchie, Leipzig 1923; Brugbacher, Marx und B., München 1913; J. Seifert, Die Weltrevolutionäre (von Bogumil bis Lenin).