ADLER, 1. Alfred, * Beč 7. II. 1870, † 1939, poslije završena studija medicine posvećuje se praktičnom liječništvu, najprije je okulist, onda liječnik za unutrašnje bolesti, a konačno se odlučuje za psihijatriju. Učenik je i suradnik S. Freuda, osnivača psihoanalize, od koga se međutim udaljuje i osniva svoju t. zv. »individualnu psihologiju«. Njegov psihologijsko-terapeutski rad ima i bitno pedagogijsko obilježje. Kao nastavnika nalazimo ga na pedagogijskom institutu u Beču, poslije je profesor u New Yorku. Adler naziva svoju psihologiju »individualnom« zato, jer drži, da se duševne pojave mogu naučno proučavati samo s obzirom na individualni karakter jedne osobe. Individualnost svakog čovjeka ima svoj korijen u duhovnoj atmosferi one društvene zajednice, u kojoj on živi. U tom duhu A. uči, da se ljudski individuum može pravilno razvijati samo onda, ako živi kao dio cjeline i u skladu s njom. Individualnost čovjeka i njegov socijetet jesu prema tome dva korelativna pojma, t. j. oni se među sobom obostrano uvjetuju. Tako Adlerova individualna psihologija ima i karakter socijalne psihologije. Psihu pojedinca možemo razumjeti istom onda, ako uzmemo u obzir stav, koji on zauzima prema idealima i dužnostima, koje mu postavlja društvo, u kojem živi. A. je protivnik svake metode, koja u proučavanju duševnog života zanemaruje ovu socijalnu uvjetovanost. U razvoju Adlerove individualne psihologije razlikujemo tri faze: biološku, pozitivističko-fikcionalističku i metafizičku. U prvoj fazi Adler uči, da je osnov čovjekove individualnosti u naravi njegovih tjelesnih organa i onih nagonskih snaga, koje predstavljaju psihičke korelate funkcija tih njegovih tjelesnih organa. U drugoj fazi uči on, da cjelokupna struktura naše psihe zavisi o životnom cilju, koji se postavlja već u najranijem djetinjstvu i koji Adler u skladu s poznatim pozitivistom H. Vaihingerom karakterizira kao fikciju. U posljednjoj fazi A. je gotovo potpuno napustio pozitivistički stav i prešao na gledište metafizike. Tu on uči, da je praosnov svega života, organskog kao i duševnog, u težnji usavršavanja, u tendenciji, kojoj je svrha savršenstvo. U toj točki A. zauzima protivan stav od Freuda. Jer dok je po Freudu osnov cjelokupnog života nagon smrti (der Todestrieb), dotle je po Adleru osnov svega u prirodi i historiji težnja k savršenstvu, dakle »nagon života«. Organi manjevrijednosti znače po Adleru organe, koji su »u razvoju zaostali, koji su u svom rastu bilo u cjelini bilo u pojedinim dijelovima zaustavljeni ili izmijenjeni«. To su osjetilni organi, aparat za hranjenje, aparat za mokrenje, žljezdani aparat, organi za krvotok, živčani sustav i t. d. Manjevrijednost tih organa može se javiti na dva načina: morfološki i funkcionalno. Morfološka manjevrijednost jednog organa ima u pravilu svoj osnov u defektnom fetalnom razvoju. Funkcionalna je manjevrijednost uglavnom u takvom načinu rada organa, »koji ne udovoljava normi i izvanjskim zahtjevima«. Primjer morfološke manjevrijednosti je povećano srce; primjer funkcionalne manjevrijednosti nepravilni rad srca, kratkovidnost i t. d. U vezi s tim je i Adlerova nauka o kompenzaciji. Ona se sastoji u tome, što se manjevrijednost jednog organa može izravnati, na pr. izravnanje funkcionalne manjevrijednosti jednog bubrega može izvršiti drugi bubreg. Najvažnija je međutim kompenzacija, koju vrši živčani sistem. Ona može biti i psihička i fizička, a pod povoljnim uvjetima vodi i do »natkompenzacije« (Überkompensation). Psihičku kompenzaciju mozak izvodi na taj način, što »traži da zaštiti manjevrijedni organ pomoću naročitog interesiranja za njega, i što teži, da pomoću trajne pažnje izbjegne neku ozljedu, koja možda, kada je manjeg opsega, daje poticaja, da se pažnja probudi, poveća i veže za dotični organ«. Ona ima veliko značenje za strukturu naše psihe. U slučaju na pr. manjevrijednosti jednoga osjetila u psihi neke osobe pojačat će se predodžbe i interes za stvari, koje stoje u vezi s tim osjetilom. Na taj način razvili su se neki ljudi sa slabim vidom u vizuelne tipove, neki ljudi sa slabijim sluhom u muzičare i t. d. Iz osjećanja manjevrijednosti (Minderwertigkeitsgefühl) izvire »nagon za važenjem« (Geltungstrieb), koji može dobiti i neurotički oblik. U našoj kulturi muškarac ima vodstvenu ulogu. On se uzima kao onaj, koji je »jači« i koji je »gore« u hijerarhiji života; dok je žena »slaba« i »dolje«. Taj položaj uzrok je posebnog ženskog osjećanja manjevrijednosti. Normalno osjećanje manjevrijednosti može biti pojačano nepovoljnim društvenim i ekonomskim prilikama. I pogrešan odgoj može dovesti do jačanja osjećaja manjevrijednosti. Individualna psihologija otklanja stoga autoritativni odgoj. Ako autoritativnom odgoju uspije skršiti ili ukrotiti dječju volju, onda to vodi izravno do intenzivnijeg osjećanja manjevrijednosti. U protivnom slučaju volja za važenjem reagira prkosom, razdražljivošću i preosjetljivošću. Ako je samopouzdanje u većoj mjeri ugroženo, onda je kompleks manjevrijednosti vrlo štetan za kasniji razvoj. U svakom slučaju nagon za važenjem (nagon za moći) vidljiv je izraz pojačanog osjećaja manjevrijednosti. I teža neurotička oboljenja prema stajalištu individualne psihologije posljedica su »bijega« obeshrabrenog čovjeka od zadaća života. Adleru je moguća individualno-psihologijska terapija neurotičkih pojava pomoću prijateljskog razgovora između liječnika i pacijenta. Pacijent treba da izvješćuje liječnika o svom zvanju, o poteškoćama zvanja, o svojoj radnoj volji, o ambiciji i uspjesima, o razočaranjima i nedostacima. Pored toga liječnik nastoji da se uputi u seksualni život svog pacijenta i njegov odnos prema braku i porodici. Zanima ga nadalje odnos i stav prema znancima, prijateljima i daljnim članovima obitelji. Na osnovu svega toga liječnik izrađuje anamnezu neurotičkih pojava. Zadaća liječnika sastoji se u tome, da poukom, savjetom i interpretacijom osjećanja manjevrijednosti (koja je korijen neuroze) učini to osjećanje »bespredmetnim« što je više moguće, da izazove samopouzdanje na osnovu pravilne ocjene individualnih interesa i mogućnosti, a obzirom na zadaće i zahtjeve života, koji se izvana postavljaju.

BIBL.: Über den nervösen Charakter (O nervoznom karakteru), 1928, 3. izd.; Der Sinn des Lebens (Smisao života), 1933; Studien über Minderwertigkeit von Organen (Studija o manjevrijednosti organa), 1926, 2. izd.; Trotz und Gehorsam (Prkos i poslušnost); Entwicklungsfehler des Kindes (Pogreške u razvoju djeteta); Individualpsychologie in der Schule (Individualna psihologija u školi); Menschenkenntnis (Poznavanje čovjeka), 1927; Praxis und Theorie der Individualpsychologie (Praksa i teorija individualne psihologije), 1927, 3. izd.; Zur Kritik der Freudschen Sexualtheorie des Seelenlebens (Kritički prilozi Freudovoj seksualnoj teoriji duševnog života); Heilen und Bilden (Liječiti i obrazovati), 1922, 2. izd. U Beogradu izašli su prijevodi Individualna psihologija, Teorija i praksa, 1937, i Poznavanje čovjeka, 1934.

LIT.: M. Sperber, Alfred Adler, Der Mensch und seine Lehre, 1926; A. Brauchle, Psychoanalyse und Individualpsychologie, 1930 (izd. Reclam); Nikola Popović, Psihoanaliza, 1935, II. glava: Psihoanaliza i njeni protivnici A. Adler i K. G. Jung. S. P-i.

2. Friedrich, * Beč 9. VII. 1879, sin Viktora A., austrijski socijalni demokrat. Studirao prirodne znanosti u Zürichu. Od 1911—16 tajnik austrijske socijaldemokratske stranke i urednik mjesečnika Kampf. Osuđen zbog atentata kao protesta protiv rata. U listopadu 1918 izabran u parlamenat, potpredsjednik socijaldemokratske frakcije. Tajnik 2½ internacionale (v.) i poslije II. Internacionale. Jedan od najizrazitijih predstavnika mahističke revizije marksizma.

BIBL.: Die Erneuerung der Internationale, 1917; Ernst Machs Überwindung des mechanischen Materialismus, 1918. V. V-r.

3. Guido, * Eibenschütz u Moravskoj 1. XI. 1855, veoma uvaženi njemački muzikolog, glazbeni povjesničar i istraživač, vođa bečke muzičko-znanstvene škole. Bio je učenik Brucknera i Desoffa na bečkom konzervatoriju, doktor prava i filozofije, 1895 profesor na sveučilištu u Pragu, od 1898 do 1927 nasljednik znamenitog profesora E. Hanslicka na sveučilištu u Beču, gdje je osnovao glazbenopovijesni institut. Zajedno s njemačkim glazbenim povjesničarima Chrysanderom i Spittom osnovao je 1884 reviju »Vierteljahrsschrift für Musikwissenschaft«, vodio i uređivao izdanja spomenika glazbe u Austriji (Denkmäler der Tonkunst in Oesterreich), napisao velik broj važnih glazbeno-povijesnih rasprava (Der Stil in der Musik), monografija, biografija i t. d. God. 1924 izdao je odlični priručnik glazbene povijesti Handbuch der Musikgeschichte, 2. izd. 1930. On je odlučni zastupnik tretiranja glazbene povijesti po stilovima. S. S-i.

4. Max, * Beč 15. I. 1873, austrijski filozof i socijalni teoretičar. Jedan od glavnih predstavnika austromarksizma. Kušao spojiti Kantovu idealističku filozofiju s marksizmom. Zajedno s Hilferdingom izdavao Marxstudien. G. 1920 postao izvanrednim profesorom sociologije i povijesti socijalizma na bečkom sveučilištu. Socijaldemokratski poslanik u austr. parlamentu, a inače u radničkom pokretu radio uglavnom na kulturnom polju.

BIBL.: Važnija djela: Marx als Denker; Wegweiser; Studien zur Geistesgeschichte des Sozialismus; Marxistische Probleme; Einleitung zur Neuausgabe des kommunistischen Manifests; Lehrbuch der materialistischen Geschichtsauffassung, Berlin 1930.

LIT.: Kürschner, Deutscher Gelehrtenkalender, 1926; Blum, Adlers Neugestaltung des Marxismus (Archiv für die Geschichte des Sozialismus u. der Arbeiterbewegung, VIII., 1919). V. V-r.

5. Viktor, * Prag 24. VI. 1852, † 11. XI. 1918, vođa austrijske socijaldemokratske stranke. Svršio u Beču medicinu. G. 1883 otišao u Švicarsku, pa u Englesku, da tamo studira socijalne pokrete. Tamo došao u dodir s Engelsom (v.). Pod njegovim utjecajem nakon povratka u Beč prišao radničkom pokretu, gdje je ubrzo zauzeo istaknut položaj. Velikim dijelom je njegova zasluga, da je 1889 došlo do kongresa u Hainfeldu, na kome je ujedinjenjem raznih struja stvorena austrijska socijaldemokratska stranka. G. 1905 izabran u parlament, ostao njegovim članom do svoje smrti. Predstavnik kompromisa i oportunizma u radničkom pokretu, za vrijeme rata 1914—18 zauzeo stajalište »obrane zemlje«. V. V-r.