BAKRENO DOBA. Već je 1861 Wilke u Dublinu tvrdio, da je između kamenog i brončanog doba postojalo posebno bakreno doba. G. 1863 prihvatio je Ferd. Keller tu misao i upozorio na bogate bakrene nalaze u Ugarskoj, a Fr. Pulszky izdao je opširnu radnju o »bakrenom doba« u Ugarskoj, dok je Mat. Much proširio i dalje obrazložio navode Pulszkoga. Danas se može reći, da posebnog doba, gdje bi bakar bio isključivi kulturni materijal, koji bi potisnuo upotrebu kamena, nije bilo, nego se on u zadnjim fazama neolitskog doba, uz kremen i kamen, upotrebljavao za izradbu stanovitog oruđa, koje je imalo neke prednosti pred kamenim, i to se doba koeksistencije kamena i bakra označuje imenom eneolitske periode.

Bakar je u to doba u Evropi bio stranog podrijetla, a širio se prometnim putovima u tri pravca. Mnogo bakra dolazi na Balkan i u srednju Evropu iz egejskog područja, osobito s Cipra, gdje već Homer (Odiseja I. 184) kod Temese spominje tržišta bakra, a Strabon (XIV. 684) identificira to mjesto s Tamasom. Ciparski bakar spominje se već u analima Tutmosisa III. i na fragmentima arhiva asirskih kraljeva iz Tell el Amarne. Plinije (XXXIV. 2) govori o Cipru kao zemlji, gdje se najprije našao bakar, a nazivlje bakar imenom aes cyprium, od čega nastaje kasniji naziv cuprum, koji prvi put nalazimo u jednom ediktu cara Dioklecijana. Oko brda Trooda bili su, osim u Tamasu, stari bakreni rudnici i kod Amata (Ovid., Met. X. 220) i kod Sola (Galen, XII. 214). Najstariji bakreni spomenik, koji se može približno datirati, jest bakreni zavjetni kip s imenom kralja Gudeaha, nađen kod Tello-a u Kaldeji, što ga Oppert stavlja u god. 4000 pr. Kr., a Homel u 3100 pr. Kr. Prema tomu bakar je u Mezopotamiji poznat već potkraj četvrtog milenija pr. Kr., a u isto doba pojavljuje se i u Egiptu, jer je Feinders-Petrie u grobnicama neolitskih mrtvaca, pokopanih u stavu čučnja kod Ballasa i Naqade uz kameno oruđe našao i bakreno, a ovo se množi u kasno-neolitskim grobnicama kod Abida, Dijaspola i dr. Dok je bakar u Evropi imao kratkotrajno, prelazno značenje, održao se trajno u Egiptu, te se u ruševinama Kahuna kod El Fajuma još u doba XII. dinastije (2000—1785) nalazi pretežno u upotrebi.

Uz Cipar je za izvoz bakra bila važna i Kreta u t. zv. minojsko doba, te se na više mjesta našlo bakrenih kolača teških 1 minu, koji su kao talionički proizvod puštani u promet. Njih je nađeno i u Mikeni, kod Kime na Eubeji (19 kom), u nuragu Serra Iliksi na Sardiniji (5 kom). Potez Cipar—Kreta bio je dakle najbliže ishodište bakrenog importa na Balkan, a razlikuje se time, da Kreta izvozi sirovi, Cipar prerađeni bakar u obliku trouglatih bodeža, kopljastih mačeva s trnom za nasapljivanje i dlijeta. Dok se koplja ograničuju na Grčku i južni dio Balkana, nalazimo trouglate bodeže u Ugarskoj, Bosni, Albaniji, Donjoj Italiji, Švicarskoj i Španjolskoj, a s time je u vezi i sličnost između geometrijskih motiva ciparske keramike i inkrustacija našega kasnog neolitika.

Drugo je ishodište bakra između Mezopotamije i Kavkaza, otkuda obalom Crnog mora prometne veze vode u Panoniju, na Balkan, u Italiju i u germanske zemlje.

Treća staza vodi preko Gibraltara u Španjolsku, u sjevernu Francusku i na Britansko otočje, i njom se bakar širi u vezi s megalitskim spomenicima, dolmenima i grobnim komorama te s t. zv. zvonolikim peharima i inkrustiranom ornamentikom. U drugom odsjeku presumptivnoga bakrenog doba dolaze za dobavu bakra u obzir već domaći evropski rudnici, i u to doba doseže kultura bakra svoj vrhunac. U Engleskoj su poznati prethistorijski bakreni rudnici u Cornwallisu, Angelseyu, Carnarvonu, Cheshireu i Cardiganu; u Irskoj Kerry, Cork i Galway. Mnogo ih je bilo i u Španjolskoj, a u srednjoj Evropi izišao je na glas rudnik na Mitterbergu kod Bischofshofena u Salzburgu, gdje je provala vode u starim rovovima konzervirala sav rudarski alat od kamena i drva, te se ustanovilo, kako se usijavanjem žile vatrom i naglim ohlađivanjem vodom postiglo, da se ruda kamenim mlatovima lakše lomi i na kamenim pločama mrvi i drobi i onda u primitivnim pećima tali. Sličan manji rudokop bio je i na Kelchalpi kod Kitzbühela u Tirolu. Zbog domaće produkcije bakra opada naravski uvoz stranih proizvoda. Dokaz ove domaće proizvodnje je zemljani kalup za zavojite sjekire nađen na Sobunaru kod Sarajeva, iz kog su se lijevale sjekire, zastupane u većem broju u nalazima iz Karavide, Griče, Kozarca, Kosovače i Lohinje u Bosni; dalje s Dobre Vode kod Vukovara, Očure kod Ivanca, Lukova kod Senja te iz Bjelove kod Varne. Tragovi takve radionice s mnogo bakrom infiltrirane troske nađeni su na nalazištu bakrenog doba u Karavidi kod Kladara, a da je i u Brekinjskoj postojala domaća radionica bakrenog oruđa, dokazuje to, što je tamo nađeno uz mnogo amorfnog grumenja bakra pedesetak sjekira, kako su netom izišle iz kalupa, te im nije odstranjen ni šav kalupa niti je obrađena površina. Za domaću proizvodnju govore i lokalni oblici, koji se ograničuju na uže područje, kao spomenute zavojite sjekire s cilindričnom ušicom i dvosjekli budaci s dijametralnim oštricama, od kojih se prvi nalaze u Bosni, Hrvatskoj i Slavoniji i susjednim krajevima do Bugarske, a potonji pripadaju istom području, proširenom na sjever i istok.

U razvoju bakrene kulture na evropskom tlu razlikujemo tri faze. Prvu karakterizira koeksistencija bakra s kremenom, koji je još uvijek vrlo važan, te su opće prilike još pretežno neolitske, a bakar se uvozi. Znatnija su nalazišta ovog odsjeka Puzzuoli, Piazza del Lupo, Lecce, Remedello u Italiji; El Argar, Ciempozzuelo i Acebuchal u Španjolskoj; Mondsee i Attersee u Austriji; Ljubljansko Blato kod Ljubljane; Vučedol, Sarvaš, Vukovar i Klakar u gornjim slojevima tih naselja. Sav bakar je tu uvezen, a naročito tipni trouglati ciparski bodeži i kopljasti mačevi. Ostalo je malenog formata, većinom nakit, načinjen hladnim okivanjem od lamela, žica i prutića. Spomenuti bodeži radi malog formata čine dojam, da su kao oružje bili od slabe vrijednosti; ali da su doista služili kao oružje, dokazuje minojska statueta iz Petsofa na Kreti, koja ima u uzlu pasa zataknut takav bodež. U to doba idu i različni klinovi, sjekire, često dosta masivno saliveni iz jednostranih otvorenih kalupa i naknadno okivanjem dotjerani. Toga se u priličnom broju našlo na navedenom kulturnom području, a u nas su važnija nalazišta Vinjani, Surčin, Mikleuš, Kutjevo, Orolik, Bobota, Vukovar, Tešanj, Orašje, Karavida, Mačkovac, Laktaši, Griča, Travnik, Nemila, te Muć i Grabovac.

Drugoj razvojnoj fazi pripadaju nadžaku slične bojne sjekire s cilindričnom ušicom i zavojito svedenim listom, koje prikazuju tipni oblik, svojstven nalazištima iz savske, dravske i dijela dunavske doline i susjednih zemalja. Tu se često naišlo na veće nalaze kao u Brekinjskoj u Hrvatskoj, gdje je bilo na okupu 45—50 komada, u Griči u Bosni (11 kom.), Kozarcu (9 kom.) i pojedince u Kosovači (kod Zvornika), Lohinji (bos. Posavina), Vukovaru, Očuri (kod Ivanca), Lukovu (kod Senja). Hrvatsko područje bilo je očito središte područja, kojim se rasprostirala ova vrsta, i ono seže preko Srbije u Bugarsku (Slivnica, Bjelovo, Loveč). Druga vrsta bakrenog oružja ovog doba jesu trnokopi s dvije dijametralno poredane oštrice, katkada znatnih dimenzija, do 42 cm dugi (Arčar, okrug vidinski). Predstavnika ovog tipa našlo se, među ostalim, kod Karavide, Svilaja, Glavske i Tešnja, kod Klakara, Sviloša, Rume, Bečmena, Deča u Hrvatskoj; kod Štitara, Ripnja, Golubca, Valakonje, Bora, Slatine, Jelašnice u Srbiji; kod Arčara, Bukovca i Trembeša u Bugarskoj. Na sjever seže on daleko u panonsko područje, te Ugarska ima velik broj nalazišta sa znatnim komadima (Oroszfaja, Köhalom, Szasz-Ugra, Glimboka, Hondorf, Verd, Szeged i dr.). Treći oblik sjekire je deltoidan s usukanim kracima, zaokruženim oštricama i jezičcem za nasapljivanje, koji se našao samo kod Griče (24 komada) i Lohinje (1 kom.). Bakar, koji se u to doba razrađuje, vrlo je čist; procenat čistoće doseže u Arčaru 99.894%, a gdje se nađe tuđe primjese, ona ide na račun rude ili na slučajno onečišćenje pri taljenju.

U trećoj razvojnoj fazi eneolitskog doba, između 2000 i 1800 pr. Kr. pojavljuje se u bakru isprva kao slučajna, a kasnije kao namjerna primjesa kositer. Ta primjesa iznosi u to doba 3—6%, ali je dovoljna, da bakar oplemeni i poveća mu topivost i tvrdoću. Takva slitina s malim postotkom kositera zove se oskudnom broncom, a kad se upoznala njena vrsnoća, povisuje se primjesa kositera do 10% i više, i tako nastaje prava bronca, te nastupa pravo brončano doba, koje će preobraziti i unaprijediti na neslućeni način kulturne prilike Evrope.

Značajno je, da se u ovo doba prijelaza od kamene kulture k metalnoj uz bakar pojavljuje i drugi izvanevropski materijal, kao nefriti, jadeiti i drugi nefritoidi iz Azije, obsidijan s otoka Mela ili iz Karpata, a za nakit služe kaori-školjke i prerađevine od spondila iz Crvenog mora, što nas upućuje doduše na slabe veze s dalekim krajevima. U to doba mijenja se i oblik kuće, jer okrugle zemunice zamjenjuju četveraste brvnjare, koje više nisu utonute u zemlju, nego se u podvodnim krajevima izdižu na visokoj od kolja nošenoj podnici. Povećava se i broj domaćih životinja, te tu prvi puta nalazimo pripitomljena konja, koji služi za jahanje.

Sve te promjene materijalne kulture tako su zamašne, da nisu mogle biti proizvedene od spokojnih i mekoputnih neolitskih mediteranaca, nego od nove, s istoka doseljene rase, a to su bili prvi Indogermani, koji preko Podunavlja ulaze u srce Evrope, da se odavde rašire dalje na zapad i jug i tu osnuju nesamo svoje domove, nego i novu kulturu. Ti doseljenici nisu bili jedne jedinstvene rase, jer na Balkan skreću predstavnici t. zv. dinarske rase (homo dinaricus), a u alpinsko i izokolno područje homo alpinus. Njihova seoba očito ne predstavlja jedan jedinstveni val, nego dvije razlučne faze.