BAKLJA (riječ pozajmljena iz njem. Fackel, a ova iz lat. facula), crnogoričin prut ili štap, namazan smolom, omotan namaštenom kudjeljom i sličnim; služi za rasvjetu. Danas se pri bakljadama uzimlju zublje od magnezija ili smolaste baklje. Baklju su upotrebljavali u starom i srednjem vijeku, a služe se njom i danas primitivna plemena za rasvjetu i signaliziranje. Grci su palili baklje i u božanskim kultima i kod različitih misterija, na pr. u čast božici Kibeli (grč. Mεγάλη μήτηϱ »velika majka«), koju su kao prirodno božanstvo slavili u gajevima na vrhuncima gora ekstatičnim plesovima s gorućim bakljama. Atenjani i druga grčka plemena poznavali su i t. zv. lampadodromije (grč. λαμπάς»baklja« i δϱόμoς »trka«) u slavu pojedinih božanstava. Tako su božici Ateni u čast na Panatenejama u ophodu trčali s užarenim bakljama. I Prometeja, koji je, po priči, s neba ljudima donio oganj, i Hefesta, boga zaštitnika kovača, častili su Grci na sličan način. U svim tim kultovima odražava se čašćenje sunca, izvora života na Zemlji. I paljenje badnjaka i kotrljanje užarenih kotača s visina u proljeće simboli su zimskog i proljetnog porođaja sunca. Grci prikazivahu boga smrti (Θάνατος) kao mladića koji gasi baklju k zemlji okrenutu. Trčanje sa zapaljenom bakljom obnovljeno je kod Olimpijskih igara 1936, kad je bakljom nošen sveti oganj sa žrtvenika u grčkoj Olimpiji u Berlin.