BAKIĆ, 1. Ljubomir, * Zabrđe (Vasojevići, Crna Gora) 20. VII. 1877, pravnik i političar. Gimnaziju i pravo svršio u Beogradu. Bio činovnik, kasnije predsjednik Velikog suda u Podgorici. U »bombaškoj aferi« branio je optužene. Osnovao je Klub (opozicije) i triput je biran za narodnog zastupnika, a 1913—1915 bio ministar pravde i isposlovao amnestiju za osuđene u »bombaškoj« i »kolašinskoj« aferi. Bio je predsjednik Nar. skupštine u Podgorici. Napisao je dosta članaka iz svoje struke, a poznat je i kao plodan publicist. M. P.

2. Matijaš, † 1565, vojvoda grada Krupe, član hrvatske plemićke obitelji, koja se poslije preselila djelomice u Šibenik, a djelomice u Hrvatsko Zagorje, kraj Varaždina. Kad je 4. VI. 1565 bosanski namjesnik Mustafa Sokolović podsjedao Krupu, bio je Bakićev drug vojvoda Tihić izišao iz tvrđave s jednim dijelom posade, da sakupi plaću za krupsku posadu, a uz B. je u tvrđavi ostalo samo 28 vojnika. Ta se šačica ljudi održala tri tjedna protiv mnogobrojnih juriša neprijateljske vojske. U pomoć su Krupi došli hrvatski ban Petar Erdödi, zapovjednik hrvatske krajine grof Herbert Auersperg i namjesnik Kranjske Jobst Gallenberg. Premda su imali uza se prilično veliku vojsku, nisu se usudili navaliti na brojne čete bosanskoga namjesnika. Odbivši 23. VI. sve juriše, koji su trajali od rana jutra do 3 sata poslije podne, provalio je Matijaš Bakić sa šestoricom preostalih drugova kroz gradska vrata prema Uni. Četvorica drugova padoše u borbi, a Bakić i još dvojica prokrčiše sebi put do Une, u kojoj se izmrcvareni i izmučeni vojvoda utopio, kad ju je pokušao preplivati.

LIT.: R. Lopašić, Bihać i bihaćka krajina, 212—217, Zagreb 1890. P. P.

3. Pavle, † 20. IX. 1537, posljednji srpski despot. Čini se, da je bio potomak srpske vlastele iz nemanjićke države. Porodici Bakić pripadala su velika imanja oko Venčaca u Šumadiji, koja su se i kasnije, pošto su se oni odselili, zvala »Bakićeva zemlja«. I poslije pada ovoga kraja pod Turke braća Bakići su zadržali svoj posjed i uživali lijep ugled i kod Turaka. Kako je pod Turcima nastajalo sve teže stanje, odluče preseliti se u Ugarsku. Sporazumjevši se prije s ugarskim kraljem napusti Pavle Bakić svoja imanja krajem 1525 ili početkom 1526 i prijeđe sa svojom braćom i dosta naroda u Ugarsku, gdje dobije nekoliko gradova i znatna imanja. On je prvi pobliže obavijestio ugarskog kralja o opasnosti, koja prijeti ugarskoj državi od Turaka. U borbi na Mohačkom polju sudjelovao je i P. B. sa svojom braćom, dok je u kasnijoj borbi oko ugarskog prijestola prišao najprije Zapolji, a poslije Zapoljina poraza kod Tokaja Ferdinandu, kome je ostao vjeran do smrti. Ferdinand ga je 1528 postavio za vrhovnog zapovjednika dunavskih šajkaša, povjerio mu poslije organizaciju obavještajne službe o prilikama u Turskoj i uopće ga veoma cijenio i darivao. Osim grada Laka poklonio mu je grad Szombathely, zatim grad Đur i mnoge druge posjede. G. 1537 sudjelovao je u ratu protiv Turaka u Slavoniji. U bitki kod Gorjana pokušao je svojom konjicom zbuniti Turke, ali bude smrtno ranjen i pade s konja, a nato mu Turci odsijeku glavu. Neposredno pred smrt Ferdinand ga je imenovao srpskim despotom.

LIT.: A. Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, 1929; D. J. Popović, u monografiji Vojvodina, I. D. J. P.

4. Vojislav, * Perna kod Topuskoga 22. VIII. 1847, † 1929, pedagog. Učio u Leipzigu i Heidelbergu pedagogiju i filozofiju i doktorirao u Leipzigu 1874. Bio je školski nadzornik, profesor i upravitelj učiteljske škole u Kragujevcu i Beogradu, a od 1892 profesor Velike škole. Surađivao je u pedagogijskim i književnim časopisima i uređivao list »Vaspitač«. Bio je član i predsjednik Glavnoga prosvjetnog savjeta. B. je prvi predstavnik naučne pedagogije u Srba.

BIBL.: Glavna djela: Rousseau’s Pädagogik (dokt. disertacija); Opšta pedagogika, 1897, i Posebna pedagogika, 1901; Primenjena nauka o vaspitanju; O mehanizmu u školskoj nastavi i dr. M. P.