BAKHILID (grč. Bαϰχvλίδης), * Iulida na otoku Keju, grčki pjesnik, sin Medonov (Midilov ili Midonov) i nećak pjesnika Simonida, suvremenik pjesnika Pindara. Boravio je na dvoru Hijerona (tiranina 478—467 pr. Kr.) u Sirakuzi; prognan iz domovine boravio je na Peloponezu. Možda je doživio početak Peloponeskog rata. U starini je bio vrlo cijenjen, hvalili su njegovu nježnu osjećajnost i eleganciju forme. Pjevao je himne, peane, ditirambe, prozodije, hiporheme, epinikije, partenije, ljubavne pjesme, napitnice i epigrame. Pobliže poznat tek od 1896, kad je na papirusima pronađeno 20 pjesama (14 epinikija i 6 ditiramba). Izdao ih je 1897 F. G. Kenyon u Londonu. Dijalekat mu je kao i u Simonida epski s dosta dorizama i nešto eolizama.

IZDANJA: Blass 1898, 4. izd. Süss 1912; Jurenka, Beč 1898; Jebb, Cambridge 1905.

LIT.: Wilamowitz, Bakchylides, 1898; Christ, 1., 221; Jurenka, Wiener Studien, 31., 1910, 271.