BAJRAKTAREVIĆ, Fehim, * Sarajevo 14. XI. 1889, orijentalist. Svršio je gimnaziju u Sarajevu, a od 1911 do 1914 učio na sveučilištu u Beču orijentalne (islamske) jezike i književnost. Na gimnaziji u Bihaću predavao je arapski jezik. Poslije jednogodišnjeg specijaliziranja na londonskom sveučilištu (University College, 1919—1920) i kratkog službovanja u Sarajevu proveo je radi usavršavanja u istočnim jezicima dvije godine (1922—1924) na sveučilištu u Alžiru. U travnju 1939 izabran je redovnim profesorom na sveučilištu u Beogradu. Kao profesor za orijentalne jezike izučavao je i obrađivao sva tri glavna islamska jezika gotovo podjednako, nastojeći da u orijentalistiku uvede evropsku naučnu metodu, napuštajući starije metode. Svojim radovima na stranim jezicima ušao je u opću svjetsku orijentalistiku, postavši članom poznatog Société asiatique u Parizu i međunarodnog odbora za izdavanje Concordance de la Tradition musulmane u Leydenu (Nizozemska), pa članom odbora za istočnjačku građu Srpske kr. akademije uBeogradu i stalnim suradnikom Orientalistische Literaturzeitung (Leipzig) i t. d. Obrađuje arapsku, iransku i tursku filologiju, pa poredbenu književnost, a zanimali su ga i spomenici naše pismenosti na arapskim slovima (t. zv. naši aljamiado tekstovi), i uopće utjecaji Istoka na južne Slavene. Pored toga napisao je 19 članaka u Enciklopediji Islama.

BIBL.: La Lamiyya d’Abu Kabir al-Huddali, Pariz 1923; Le Duvan d’Abu Kabir al-Huddali, Pariz 1927; Rustem i Suhrab, epizoda iz Firdusijeve Šahname, Beograd 1928; Nasredin-hodžin problem, Beograd 1934; Turski dokumenti manastira Sv. Trojice kod Plevlja, Spomenik LXXIX., Sarajevo 1935; Srpska pesma o Muhamedovu rođenju, Skoplje 1927; O našim Mevludima i o Mevludu uopšte, Beograd 1937; Les études islamiques en Yougoslavie, Prag 1931; Jedna bujruldija o prvom srp. ustanku, Skoplje 1932; L’état actuel des études islamiques en Yougoslavie, Beograd 1936; Uticaj istoka na Goethea, Beograd 1938.