BAJKA (franc. conte de fées, njem. Märchen) ili gatka.U oba slučaja korijen je riječi gotovo istog značenja: bajati, gatati, čarati — incantare. B. je kratka izmišljena pripovijetka, bez obilježja mjesta, vremena ili lica u historijsko-političkom smislu (»bezvremenska«), u kojoj se radnja bitno osniva na čudesnim bićima ili pojavama. Mjesto: »iza sedam brda, mora ili rijeka«; vrijeme: »u davno doba, prije mnogo godina«; lica: kralj, kraljica, kraljevna i kraljević redovno nemaju nikakva vlastitog imena; druga su imena izmišljena prema svojstvima ili kojoj oznaci lica (Lakatbrade Pedaljmuža, Pepeljuga). Čudesno: vile, čarobnjaci, zmajevi; pretvaranje ljudi u životinje, u kamenje i sl. Realistična je u bajci životna pouka ili moralna, etička osnova: pravednost pobjeđuje, zlo se kažnjava; ljubav prema roditeljima, braći, životinjama izvor je blagoslova i blagostanja. Stajaći brojevi imaju naročito značenje, uvodi i svršeci su tipski. Pjesničko je značenje bajke naročito u potpunoj slobodi stvaralačke mašte, pedagoško u snažnom djelovanju na dječju maštu i u odgojnoj vrijednosti etičkih motiva, premda je narodna ili pučka bajka katkada i suviše okrutna u kažnjavanju. Umjetnička bajka stvara različite nove kombinacije tim, što realističke elemente prepleće fantastičnim, irealnim, čudesnim motivima (njemački romantici: Brentano, Tieck, E. T. A. Hoffmann; Chr. Andersen, Edgar Allan Poe, R. Kipling). Narodne, t. j. usmenom predajom dočuvane bajke, sabrane su najprije kod Francuza: Histoires ou Contes du temps passé, poznate pod drugim naslovom: Contes de ma mère Loye od Charlesa Perraulta; kod Engleza: Chaucer, Canterbury Tales, no najznamenitija je njemačka zbirka braće Grimm: Kinder- und Hausmärchen (1812). Nijemci su najtočnije i obradili teoriju bajke.

LIT.: V. der Leyden, Das Märchen, 1930³; Thimme, Das Märchen, 1909; Bethe, Märchen, Sage, Mythus, 1922; Berendsohn, Grundformen volkstümlicher Erzählerkunst in den Kinder- und Hausmärchen der Brüder Grimm, 1922; Wesselski, Versuch einer Theorie des Märchens, 1931.