BAJAMONTI, splitska gosparska kuća, u kulturnom stvaranju hrvatske Dalmacije 18. st. zastupana je braćom Jerolimom i Julijem, sinovima Ivana Dominika Bajamontija.

1. Jerolim je po školskim kvalifikacijama kao i po službama bio pravnik, ali se i on, kao i brat Julije, mnogo bavio i problemima unapređenja poljodjelstva u Dalmaciji. U svojim službama bio je na čelu splitskoga suda i dubrovačke apelacije, splitskog agronomskog društva, g. 1813 predvodio je poklonstveno izaslanstvo Splićana franc. caru Napoleonu. Ostavio je više prigodnih pjesama, a naročito stručnih pravnih i agronomskih spisa (isp. Biblioteca di fra Innoc. Ciulich nella libreria de’ RR. PP. Francescani di Ragusa, str. 410), od kojih je najvažniji: Sopra i veri mezzi di promuovere l’agricoltura in Dalmazia, 1791.

LIT.: S. Ljubić, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. F. F.

2. Julije, * Split 24. VIII. 1744, † Split 12. XII. 1800, liječnik i književnik-polihistor. Sveučilišne nauke (filozofiju i medicinu) učio je u Padovi i tu ih je svršio s doktoratom medicine. Liječničkom praksom bavio se u Hvaru (kao općinski liječnik) i u Splitu. U oba spomenuta mjesta bio je i orguljaš i kapelnik u stolnim crkvama. Kao književnik pjevao je talijanske pjesme, a gotovo u svim znanostima bio je istraživač. Pisao je rasprave iz medicine, prirodnih nauka i iz narodnoga gospodarstva, pored toga još i iz arheologije, filozofije, historije, lingvistike, skupljao je biografijske podatke za stariju hrvatsku književnost, a napose skupljao blago hrvatske pučke poezije. Iz ovog područja naročito je važan njegov rad Il Morlacchismo d’Omero (štampan u »Giornale enciclopedico d’Italia«, 1797), na koji ga je potaknuo Talijan Giambattista Vico. U našoj pučkoj poeziji traži analogije i objašnjenje Homerovim poemima. U tom svom radu B. se dotakao i našega A. Kačića Miošića (1704—1760), smatrajući ga predstavnikom već sasvim degenerirane pučke poezije. »Kad bi iliričke morlačke pjesme ili popivkinje našle svoga Pisistrata i Aristarha, a ne fratra«, završio je B. to svoje razmatranje, »i ilirički bi narod mogao od njih dobiti svoje homerske poeme«. — U problematici svrsishodnosti pojedinih kultura iz narodnoga gospodarstva Dalmacije već je on preporučivao krčenje vinograda, da bi se dobile veće površine za kulturu žitarica, čime bi se ujedno smanjila hiperprodukcija vina. Krug njegovih korespondenata iz Dalmacije i iz Italije bio je vrlo velik: među njima se ističu Dubrovčanin Juraj Ferić (1739—1820) i Miho Sorkočević (1739— 1796), pa Talijan Alberto Fortis (1741—1803).

LIT.: I. Milčetić, Dr. Julije Bajamonti i njegova djela, Rad Akad., 192. F. F.

Bajamonti se mnogo zanimao glazbom. Bio je i melograf, pa je zapisivao i tekstove i napjeve narodnih popijevaka. Od tih se njegovih zapisa sačuvao samo jedan poderani listić i na njemu tri napjeva: Canto delle fanciulle de Travnik, canto dei gianizzari, canto dei cadi. Okušao se i u skladanju. Od njegovih su se crkvenih kompozicija sačuvale u arhivu župnog ureda kod stolne crkve u Splitu: mise, requiemi, creda, benedictus, pasije, različne himne, responsorija, 2 Stabat Mater, 4 Te Deum, nekoliko večernjica. Nešto se našlo i u arhivu ostavine Algarottijeve (sada u arhivu Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu). Spominju se i njegove izgubljene skladbe, a među njima i duhovna pjesma na hrvatskom jeziku za makarskog biskupa. Najveće je njegovo djelo La translazione di San Doimo. Componimento drammatico per musica, cantato in Spalato nel corrente anno 1770, oratorij izveden prigodom prijenosa moći svečevih u Splitu. Dugo se mislilo, da se glazba za taj oratorij izgubila.

LIT.: B. Širola, Pregled povijesti hrvatske muzike, Zagreb 1922; N. Kalogjera, Povjesne crtice o glazbenim prilikama splitske stolne crkve, Sv. Cecilija 1924. B. Š.

3. Ante, * Split 18. IX. 1822, † Split 13. I. 1891, dalmatinski političar i načelnik Splita. Osnovnu i srednju školu svršio je u Splitu. Za odgoj mladog B. osobito se brinuo arheolog i etnograf Franjo Carrara. Medicinski fakultet svršio je B. u Padovi 1849. Poslije kratkog vršenja liječničke službe u Sinju napustio je liječničko zvanje i sasvim se posvetio politici. Zanesen ljubavlju za svoj Split, B. je 1856 zamolio vladu, da mu dopusti, da u Splitu podigne kazalište, da osnuje banku i sagradi bolnicu. Bio je uvjeren, da Split opet može postati velik grad, kako je to nekada bila Salona. Da se to postigne, trebalo bi — mislio je B. — Split spojiti željeznicom preko Bosne s Beogradom. G. 1860 bi B. izabran za načelnika Splita. Uto je došlo do pozivanja Dalmacije, da se sjedini s Hrvatskom. B. je najodlučniji protivnik ovog sjedinjenja. Organizirao je dalmatinske općine, da istupe protiv sjedinjenja i poduzimao sve moguće i u Dalmaciji i u Beču, da do njega ne dođe. Kako ni sama bečka vlada nije to sjedinjenje htjela, B. uspije. Odsada pa sve do svoje smrti Bajamonti je vođa dalmatinskih autonomaša. Od otvaranja dalmatinskog sabora, 6. IV. 1861, B. je njegov član i njegov prvi potpredsjednik. Iz njega je B. poveo najžešću borbu protiv sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Iza toga je na sastancima u Beču s nekim članovima Hrvatskog Sabora onemogućio sporazum za sjedinjenje. G. 1863 došlo je do zbliženja Bajamontija s narodnjacima, a 1864 do stvaranja »Unione liberale« — Liberalne unije — u dalmatinskom saboru, pa je na idućim izborima B. istupio zajedno s narodnjacima protiv vladinovaca. G. 1866 Unione liberale se raspala, a B. opet vodi odlučnu borbu protiv narodnjaka, a naročito otkad su 1870 narodnjaci dobili većinu. Odsada počinje i borba protiv B., a za osvajanje splitske općine. Ona se vodila nesmiljeno i svim raspoloživim sredstvima s obje strane i dovela do raspuštanja splitske općine 31. X. 1880, kad je i B. poslije gotovo neprekidnog načelnikovanja kroz 20 godina prestao biti splitskim načelnikom. B. je za grad Split i njegovo izgrađivanje bez sumnje najzaslužniji njegov građanin svih vremena. On je, u prvom redu na svoj trošak, sagradio kazalište (1859), koje je 1881 izgorjelo, uveo je vodovod, plinsku rasvjetu, pobrinuo se za gradnju velikog lukobrana i crkve sv. Franje i sv. Petra, s njegovim je imenom spojena gradnja ribarnice i pazara, popločivanje nekih ulica, gradnja »prokurativa«, otvorenje prolaza sa trga Sv. Duje na obalu, klaonica i t. d. S druge je strane mnogo radio oko podizanja i jačanja autonomaške, a kasnije talijanske misli u Splitu. U tu je svrhu osnovao »Gabinetto di lettura«, gimnastičko društvo »Bersagliera«, »Società operaia« i dr. Njegovo je djelo bila »L’associazione dalmatica«, ekonomsko društvo, koje je najviše i pridonijelo njegovu padu. Poslije gubitka splitske općine B. se borio, da je opet dobije, ali 1882 osvoje općinu Hrvati. B. je ostao i dalje u dalmatinskom saboru, 1884 je pokrenuo u Splitu list »La Difesa« i u njemu mnogo pisao. G. 1886 ponovno je izabran u dalmatinski sabor. Iste je godine osnovao u Splitu društvo »Società Politica Dalmata« i postao mu predsjednikom. I poslije prestanka lista »La Difesa« (1887) učestvuje B. u političkom životu Dalmacije, sve do svoje smrti.

BIBL.: Iniziativa della Congregazione municipale di Spalato, Split 1860; Nello inaugurare la publicità delle sessioni ecc., Trst 1862; L’associazione dalmatica, Split 1877; L’associazione dalmatica, Lettera II. ecc., Split 1878; Sulla ricostruzione dell’ acquedotto romano, Split 1880; Sullo scioglimento del comume di Spalato, Discorsi, Zadar 1881.

LIT.: O. Randi, Antonio Bajamonti, Zadar 1932; Mario Russo, L’epopea dalmatica e il suo eroe, Milan 1925. G. N.