ADJEKTIV (lat. adjectivus »što služi dodavanju« od adjicere »dodavati«; u našoj gramatičkoj terminologiji preveden u pridjev, kao i lat. naziv što prevodi grčko epitheton onoma »ime pridodato«) označuje dio govora, koji znači svojstvo. Slavenski jezici razlikuju se od ostalih indoevropskih time, što razlikuju dvije semantičke kategorije pridjeva, one koji znače svojstvo i one koji znače pripadanje. Pomoću sufiksa -ov -ev i -ski mogu praviti od iste osnove ove dvije kategorije pridjeva. Primjer: kònjev i kȍnjski od kȍnj. Pridjevi imaju u morfološkom pogledu iste tipove deklinacije kao imenice. Od imenica razlikuju se time, što imaju mociju, t. j. različit dodatak za muški, ženski i srednji rod. Pored toga imaju komparaciju, koje imenice ne poznaju. U sintaktičkom pogledu upotrebljavaju se ili kao jednostavan atribut uz imenicu ili kao predikat u rečenici. Jednake prirode sa adjektivima su participi, koji se tvore od glagola. Od srednjega roda pridjeva mogu postati imenice. Brojevi redni i glavni vrsta su pridjeva Germanski i baltičko-slavenski jezici poznaju određenu i neodređenu deklinaciju pridjeva. Neodređena je imeničkog karaktera, a određena uzela je od zamjeničke deklinacije sufiks -yo. Indoevropski jezici razlikuju se među sobom u pogledu pridjeva time, što pridjev kao predikatnu dopunu neki jezici, kao germanski, ne slažu sa imenicom, a drugi, kao latinski, romanski i slavenski jezici, slažu. Romanski jezici prave veliku razliku u značenju pridjeva, stoje li prije ili poslije imenice. Pridjev pred imenicom ima stilističko značenje. Primjer: tal. il buon uomo i l’uomo buono. Jezici se u pogledu morfologije adjektiva veoma razlikuju. U ugro-finskim i turskim jezicima nikakve morfološke razlike nema između imenice i adjektiva. Adjektiv se označuje u ovim jezicima položajem pred imenicom, s kojom čini neku vrst složenice. Primjer: madž. szép kisaszony »lijepa djevojka«, tur. ak hisar »bijeli grad«. U japanskom jeziku, gdje se od iste osnove može napraviti pridjev, imenica ili glagol, karakteriziran je pridjev zasebnim dočetkom. Tako postupa i esperanto, koji karakterizira imenice sa dočetkom -o, a pridjeve sa dočetkom -a, primjer: La čevalo estas granda »Konj je velik«.

LIT.: K. Brugmann, Kurze vergleichende Grammatik der indogermanischen Sprachen, Strassburg 1902—4, str. 293, 304, 315, 339, 341 i t. d.; Hermann Paul, Prinzipien der Sprachgeschichte, V. izd. Haale a. S., cap. XX; K. Brugmann, Grundriss der vergleichenden Grammatik der indogermanischen Sprachen, sv. II., odjeljenje II., str. 652; J. Vendryès, Le langage, Pariz 1921, str. 138; T. Maretić, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Zagreb 1931; P. Skok, Pregled francuske gramatike, sv. I., Zagreb 1938, i Osnove romanske lingvistike, sv. III., Zagreb 1940.