BAHR, Hermann, * Linz na Dunavu 19. VII. 1863, † München 15. I. 1934, njemački književnik. Putovao je gotovo po svim evropskim zemljama, ponijevši odsvakud bogate dojmove, te je mogao sam o sebi kazati, da pred njim evropska duša nema nikakvih tajna. U Berlinu je bio redatelj njemačkoga kazališta, a u Beču ravnatelj dvorskog kazališta. Živio je osim toga u Salzburgu, dok se nije trajno zaustavio u Münchenu. Kao književnik bio je lutalac i utirač novih putova. Ranija je svoja djela pisao kao liberalac, ali se kasnije vratio katolicizmu, što dolazi do izražaja osobito u njegovoj drami Die Stimme (1916) i romanu Himmelfahrt (1916).

Napisao je 32 sveska eseja, studija i kritika osobito o kazalištu, o različnim kulturnim pitanjima i istaknutim kulturnim radnicima. Od 1894 izdavao je u Beču liberalni tjednik »Die Zeit«, gdje je, kao i u časopisu »Die freie Bühne«, zastupao naturalistički pravac u književnosti. G. 1891 svojim djelom Die Überwindung des Naturalismus odrekao se naturalizma i udario putove novom književnom stvaranju. Kao poklonik Machove »filozofije osjeta« došao je do krajnjeg individualizma i do teorije impresionizma, a studijama Studien zur Kritik der Moderne (1894) i Renaissance, Neue Studien zur Kritik der Moderne (1897) postao je ideolog novoga književnog pravca i dobio naziv »filozof moderne«. Utjecao je i na hrvatsku »modernu«, pa su naši »mladi« prihvaćali njegovu teoriju, po kojoj umjetnost rasterećuje suvišak čovječje energije. Kasnije je s istim žarom branio i smjer ekspresionizma (Expressionismus, 1914).

U dramskim djelima iznosi na pozornicu tipove suvremenoga, osobito bečkog života, te mnoge ljudske mane dovodi do groteske ili ih opet šiba blagim humorom, a gdjekad je i dosta lascivan. Poznatiji su mu kazališni komadi: Der Star (1898), Das Konzert (1900), Die gelbe Nachtigall (1907) i dr.

Između brojnih Bahrovih putopisa za Hrvate je osobito zanimljiv putopis Dalmatinische Reise (1909), gdje on govori o našim kulturnim spomenicima, povezuje daleku prošlost sa sadašnjicom, divi se našim ljudima, koji su inkarnacija jakosti, značaja i dobrote, zanosi se za nenadmašivu ljepotu prirode, govori o karakteristikama različnih uprava u Dalmaciji, a usto šiba lošu politiku austrijske uprave u toj zemlji. Za B. je Dalmacija zemlja sunca, vedrine, ljepote, zakopanih talenata i neiskorišćena blaga.

Ovaj putopis potakao je u austrijskoj štampi polemiku, u kojoj se osobito istakao grof Chlumecky, koji je, protivno od B., uvredljivo tvrdio, da bi se Dalmacijom moralo upravljati kao kolonijom.

U novelama i romanima, kojih ima oko 15, ide B. za tim, da život pojednostavni i da ljude u svim njihovim djelovanjima svede na nekoliko tipova. U njima se odražava Bahrov stav prema životu te različnim kulturnim i nacionalnim pitanjima. Tu se vidi Bahrov optimizam (O Mensch, 1910), kritika austrijske birokratske uprave (Die Hexe Drut, 1909), odnos prema katoličkoj vjeri (Himmelfahrt, 1916), stav prema židovstvu i nacionalizmu (Die Rotte Korahs, 1918), nacionalni problem Austrije (Österreich in Ewigkeit, 1929).

Radovi su mu u javnosti snažno odjeknuli i izazivali brojne polemike. Sva mu se djela odlikuju blještavim i sugestivnim stilom te mnoštvom problema, koje je kao sejzmograf svoga vremena iznosio u književnoj formi sa strašću i uvjerenjem.

LIT.: W. Meridies, H. B. als epischer Gestalter und Kritiker der Gegenwart, Hildesheim 1927; I. Horvat, H. B. (u knjizi: Bahr-Claudel-Kossak Szczucka-Papini), Zagreb 1931; P. Grgec, Put H. B. do istine, Hrvatska Prosvjeta, br. 2. i 3., Zagreb 1934. I. Hvt.

Pod utjecajem Francuza zagrijavao se Bahr za noviju romantiku i za oplemenjeni anarhizam, ali je napokon postao branilac starih austrijskih odgojnih ideala. Na njega su utjecali Dostojevski i Strindberg, D’Annunzio, Sardou, Schnitzler i pučka igra. Najveći je uspjeh postigao veselom igrom Das Konzert i dramama Die gelbe Nachtigall i Der grüne Kakadu. U potonjoj dolazi do izražaja bečki impresionizam i dekadansa u svojoj otmjenoj bezbrižnosti. Time se B. prometnuo od proleterskog pjesnika u aristokratskog, zadržavši ipak u svojim dramama tip ljubavnice iz radničkih redova (Das süsse Mädel). Glavni junaci ne poznaju životne zbilje te se i s ljubavlju samo poigravaju. Vrativši se 1912 katolicizmu napisao je duhoviti roman Die Himmelfahrt s jakom vjerskom tendencijom; mlad aristokrat provodi život bez sadržaja, dok se ne smiri u katolicizmu. U drami Die Stimme događa se čudo, što glavnog junaka nuka na obraćenje.