A - Elektrika (Svezak I - Svezak V)
A  B  C  Č  Ć  D    Đ  E 
Prelistajte enciklopediju
Natuknica: Bagrjana-Belčeva, Jelisaveta
Svezak: 2
Stranica: 97
Vidi na enciklopedija.hr:
Bagrjana, Elisaveta
BAGRJANA-BELČEVA, Jelisaveta, * Sofija 1894, bugarska pjesnikinja. Svršila je slavensku filologiju i književnost na sofijskom sveučilištu, poslije čega je djelovala kao učiteljica u Vraci, Ćustendilu i Sofiji. Stihove je počela pisati još kao studentica (1916). Prva joj je zbirka stihova Vječna i sveta, izišla 1927, a poslije toga je izdala još dvije knjige: Zvijezda mornara (1932) i Ljudsko srce (1936). Izdala je i jednu knjigu stihova za djecu te jednu dramu napisanu u zajednici s Matvejem Valevom: Gospođa, koja se prikazivala u Narodnom kazalištu u Sofiji.
Treća pjesnička zbirka Bagrjane Ljudsko srce sadržava nove produhovljene varijacije motiva poznatih iz zbirki Vječna i sveta i Zvijezda mornara: motiva o ljubavi, patnji i smirenju života. Ali sada je Bagrjana nekako mudrija, suzdržljivija i etički zadubljena. Sam natpis zbirke sadržava cijelu filozofiju: Ljudsko srce, sa svim svojim radostima, uzbuđenjima i grijesima. Srce joj daje jedinstven smisao života. Tajanstveni strah rađa samo misao, da jednoć to srce može uvenuti, umoriti se, oslabiti. Bagrjana pjeva: »Samo se ti, gorući ognju u mom duhu, nemoj ugasiti, samo se ti, izvore, klokoćući u srcu, nemoj zaustaviti, samo ti, ljubavi, koja mistički opasuješ moj život, ne umri do posljednjeg časa!« Ta je ljubav vječni elemenat u životu, koji gori u duhovima i svijetli u očima mladeži. Po njoj je pjesnikinja u vezi sa svijetom i s Bogom, po njoj otkriva i tajnu života. A život je Bagrjani težnja, da se suzbije sve, što je prolazno, sve, što je zlo, sve, što je sitničavo. U osnovi joj je ljubav i vjera u budućnost. Ona će obračunati nesamo sa svim svojim ličnim neprijateljima, nego i sa svima zlim silama u životu uopće.
Bagrjana je pjesnikinja vječnoga pokreta, nezaustavljive dinamike. U njezinu pronicanju u smisao i ljepote domaće povijesti, u osnovi njezina patriotskog vjerovanja leži utjeha i ponos, da je kćerka budnoga, slobodnoga naroda, koji svojom skrivenom i postojanom čežnjom teži da dođe u vezu sa cijelim svijetom, da obuhvati sve ljepote zemaljskoga bića. U takvu se patriotizmu Bagrjana približava Botjovu, Javorovu i Lilijevu, u poeziji kojih trepti rasna bugarska srdačnost i ljubav prema domovini i prema svijetu u isto doba. Ali novo, što Bagrjana unosi u bugarsku umjetnost, jest njezino živo, do bola napeto čuvstvo za pokretom, za putovanjem, za vezama sa stranim svijetom. U drugoj njezinoj zbirci — Zvijezda mornara — to je čuvstvo treptjelo gotovo nesuzdrživo, toliko bujno, da nije mogla naći uravnotežen ritmički izraz. U Ljudskom srcu iznosi Bagrjana nekoliko savršeno izraženih priviđaja, koji su ostali u njezinoj duši poslije putovanja po tuđini. Pjesme o Sloveniji, Bosporu, Ankari kao i Lađa iz Španjolske idu među njezine najljepše pjesme. One su plod nesamo svježe čuvstvenosti, nego i velikoga umjetničkog majstorstva. U njima se javljaju nastojanja cijeloga jednoga pokoljenja, koje žeđa za više zraka i bratstva. Večer pri Vikarče, Kolo, spomenuta Lađa iz Španjolske, slično kao i Bretanja iz prve njezine zbirke, nisu samo pjesme lijepe, s originalnim slikama, nego su i nešto više: afirmacija zrela, samonikla uma. U pjesmama Ruke, Svijetlo pijanstvo i Magla dostižu ta otkrivenja toplu i tragičnu napetost. Tim pjesmama uzdiže se Bagrjana do najviših vrhova pjesničkoga zrenja, do kojih stižu samo istinski tragični i mudri heroji u životu. Nisu to tek smione i lijepo sabrane ispovijedi, prepričavanja lično doživljenih zbivanja ili sanja, nego i duboka pronicanja, stilizirane i kondenzirane istine, koje začaravaju, jer su uhvaćene na osnovi gorkoga iskustva i dane iskrenošću, koja ne traži da vara, nego da zadovolji samu sebe. Još više: Bagrjana je tako zavladala svojom vlastitom sudbinom, toliko se privikla na filozofiju svoga života, da ironizira samu sebe. Ona može da piše čudne groteske o svojoj i tuđoj nesreći, da se igra onim stanjima, zbog kojih neki ljudi slabije duše počinjaju samoubistva ili zbog kojih polude. Njezina oslobođena ženska priroda uvodi je u intimna stanja života, otkriva joj cijelu veliku i istodobno ništetnu bitnost svakoga proživljavanja i spremna je, da s jednakom voljom pjeva himne, elegije ili da riše groteske.
Bagrjana počinje s tipskim ženskim pjesmama o ljubavi i nevjeri, o majčinstvu i slobodi, o svetosti i grijehu ljubavnoga osjećaja. Poslije prelazi na silne porive zaboravi u vihoru moderne dinamike, na bolna razočaranja od raznolikosti i veličanstva svijeta.
U posljednje je vrijeme postala koncentriranija, mirnija i mudrija. U pjesmama joj zvuči skladna struja tonova pesimizma i smirenja. Počinje da u poeziji traži veze s vječnošću, sa životom poslije smrti. I nalazi ih bez traženja, isto tako kao što nalazi najjednostavnije srdačne veze s običnim životom.

LIT.: Vl. Vasiljev Zvijezda Bagrjane, Savremenik, Sofija 1932; G. Konstantinov, Poslije Lilijeva, Zlatorog, XIV., i Dvoje mladih, Bugarska misao, III.; M. Nikolov, Misli o najnovijoj našoj poeziji, Zlatorog, XV.; Iv. Mešekov, Grešna i sveta pjesma Bagrjane, Sofija 1930.

Potpis: G. K.