BAGDAD (iran. »Božji dar«), grad na plovnom Tigrisu u središnjoj Mezopotamiji, nekad prijestolnica kalifa i muslimanskoga carstva, rasadište istočne kulture i islamskoga duha, a danas važno središte trgovine i prometa.

Trguje sagovima, šalovima, svilom, rižom, šafranom, vunom i krznom. Okolica mu nije bogata, u njoj su oaze s datuljnim paomama. Domaće su životinje ovca, mazga i magare. Stanovnika ima preko 200.000. Gotovo ¾ su Arapi i Perzijanci, a po vjeri je većina muslimanska, pored 50.000 Židova i 1500 kaldejskih kršćana. Grad je po vanjskom izgledu razdijeljen u dvoje: stari grad s visokim kućama ravnoga krova, sa šarenim minaretima i velikim kubetima mošeja; novi grad oko željezničke stanice uređen je posve evropski. Poznat je od davnine kao stjecište putova u Iran, Meku, na Perzijski zaliv i preko Mosula u Malu Aziju, te je čvorište znamenitih željezničkih, parobrodarskih i avionskih pruga. M. Š.

Povijest. B. je sagradio kalif al-Mansur za svoju prijestolnicu (763). Harun ar-Rašid ga je proširio i poljepšao. Kalif al Mostanser osnovao je veliku akademiju, u kojoj se učila medicina, alkemija, apotekarstvo i dr. U 10. i 11. st. grad je u punom cvatu, a napose se ističe kao središte nauke i trgovine. Tada on ima 2,000.000 stan. Kad je 1258 mongolski kan Hulagu, unuk Džingis kana, uništio bagdadski kalifat, bude razoren i sam grad. Ipak se B. kasnije opet podigao i počeo cvasti, dok ga nije 1393 i 1401 Timur Lenk, vođa Tatara, ponovno sasvim oplijenio i razorio. U silnoj okrutnosti dade pred gradskim vratima nabiti na kolac 90.000 glava njegovih stanovnika. G. 1543 zauzmu B. Turci, a 1623 oteše ga Perzijanci. G. 1638 pada B. konačno u ruke Turaka. Oko 1650 imao je B. samo 15.000 stan. U Svjetskom ratu zauzeli su ga Englezi (1917), a od 1920 je glavni grad kraljevine Irak.

LIT.: Le Strange, Baghdad during the abbasid califate, 2. izd., 1924; C. Huart, Histoire de Baghdad dans les temps modernes, 1901. S. A.

Bagdadska željeznica Konia (u Maloj Aziji)— Mosul—Bagdad—Basra— Perzijski zaljev, važna je s gospodarskog i strateškog gledišta, a poznata zbog dugogodišnje diplomatske borbe između evropskih velevlasti za utjecaj na nju i na područja, kojima je imala prolaziti. Već 1889 osnovale su njemačke velebanke Otomansko društvo anatolskih željeznica, koje je dobilo prvu koncesiju za gradnju, ali je radom započelo 1903 novo društvo, gdje je uz njemački kapital jače (30%) sudjelovao i francuski, te je do 1914 izgrađeno ⅔ pruge u više odijeljenih odsjeka. Gradnja se nastavila za rata 1914—18, a poslije rata nastaviše je Englezi. Ona je prije rata teško napredovala i zbog zapreka političke naravi. Vel. Britanija i Francuska vidjele su u toj željeznici pogibao za svoje interese, prva na Perzijskom zaljevu, a druga napose u Siriji, Rusija se pobojala prevelikoga jačanja Turske, a sve tri oslanjanja Turske na Njemačku, kojoj je B. ž. bila sredstvom za isticanje utjecaja u cijeloj Prednjoj Aziji. G. 1903—14 Njemačka je postigla sporazum sa svakom od triju velevlasti: podijeljene su interesne sfere i priznat jak udio Njemačke sve do Basre. Svršetak rata 1918 stvorio je novo stanje i doveo do podjele uprave željeznice po teritorijalnom načelu između Turske, Francuske i Vel. Britanije (za mandatno područje Iraka).

LIT.: Opsežna literatura navedena je u člancima o B. ž. u Strupp, Wörterbuch des Völkerrechts und der Diplomatie, I., i u Dictionnaire diplomatique, I. J. N.

Bagdadski kalifat → Arapi (Država).