BADEN (ime je stari dativ množine od Bad »kupelj«), do 1918 veliko vojvodstvo, po Weimarskom ustavu jedna od njemačkih saveznih država, danas sastavni dio Reicha. Zaprema 15.070 km2 sa 2,400.000 stan., pa je po veličini bio peta savezna njemačka država. Leži na jugozapadu Reicha, nasuprot Alzaciji. Proteže se u smjeru sjever—jug s različitom širinom. Na zapadu je rajnska nizina. Gotovo sva ostala površina Badena pripada Schwarzwaldu (vrh Feldberg 1493 m), koji se na sjeveru spušta u slabo valoviti, prosječno 270 m visoki Kraichgau. Osim jednog malog područja na jugoistoku Baden pripada porječju Rajne. Rudnim blagom je siromašan. Ima nešto kamenog ugljena kod Offenburga i solane kod Rappenaua i Dürheima, dosta dobrog građevnog kamenja i mineralnih vrela.
Najstariji poznati stanovnici Badena bili su Kelti, koje su kasnije potisnuli Rimljani. Oko 260 pos. Kr. došli su u te krajeve Alemani, a nešto kasnije sa sjevera i Franci. Iz te mješavine razvilo se današnje stanovništvo, u kojemu ipak prevladavaju alemanski elementi.
B. se ubraja među gusto naseljene krajeve Njemačke. Mnogo gušće je naseljena nizina nego viši krajevi. Zemlja je administrativno podijeljena u četiri okružja (Mannheim, Karlsruhe, Freiburg i Konstanz).
Najviše je stanovništva zaposleno u industriji (oko 40%), a zatim u ratarstvu i šumarstvu (33%) te trgovini (13%). Najjače je razvijena industrija u rajnskoj nizini (metalna i tkalačka), dok su na Schwarzwaldu brojna manja poduzeća drvne, papirne i staklene industrije pa proizvodnje satova. Velika industrijska poduzeća imaju Karlsruhe, Heidelberg, Freiburg i Lahr. Rajnska pristaništa Mannheim i Kehl su od međunarodnog značaja. Poljoprivreda uzgaja sve vrste žitarica, zatim duhan, hmelj i šećernu repu. Razvijeno je i voćarstvo. Na svjetskom su glasu kupališta i lječilišta Baden-Baden, Badenweiler, St. Blasien. Zimski sport privlači mnogo stranaca.
LIT.: E. von Seidlitsche, Geographie Deutschlands, Breslau 1925; W. Gerbing, Erdbild der Gegenwart, Europa, sv. I., Leipzig 1926. N. P.
Povijest. B. su stvorili Zähringovci, zvani po gradu iznad istoimenog sela kod Freiburga. Oni su već u 10. st. vršili grofovsku vlast u Breisgauu. Bertold I. postade 1061 vojvoda koruški i markgrof veronski. Pa ako i nije nikad pravo vladao ni Koruškom ni Veronom, ipak su njegovi sinovi podijelili s očevom baštinom u Švapskoj i njegove naslove. Bertold II. osnovao je vojvodsku lozu, koja je izumrla 1218, a Herman I. markgrofovsku, koja je imala svoje posjede u Uffgauu, Murrgauu i Ortenauu. Stekavši 1091 selo, a 1102 i grad Baden, spojio je Herman II. svoj naslov s tim posjedom te se otada zvao markgrof badenski. Iz različitih dioba izišle su napokon 1533 dvije markgrofovske loze, Baden-Baden i Baden-Durlach. Iz prve je potjecao slavni vojskovođa cara Leopolda I., Ludvik Vilim, pobjednik nad Turcima 1689 kod Niša i 1691 kod Slankamena. S njegovim drugim sinom Augustom Jurjem utrnu kuća Baden-Baden 1771, a njezine zemlje prijeđu na Baden-Durlach. No i kraj toga je cijela udružena kneževina obuhvatala samo 3900 km2, dok je nije Karlo Fridrih Napoleonovom milošću gotovo početvorostručio.
To se povećanje izvršilo u dvije etape: 1. Mir u Lunévilleu 1801 otkinuo je od Njemačke čitavu lijevu obalu Rajne, ali je zajamčio njemačkim knezovima naknadu na desnoj. B. je stoga sklopio već 3. VI. 1802 potajni ugovor s Napoleonom, kako bi sebi osigurao što izdašniji dio plijena. Zamisao je francuske vlade bila, da sekularizacijom crkvenih knezova i medijatizacijom malih svjetovnih knezova, grofova i slobodnih gradova stvori nekoliko osrednjih država pod francuskim tutorstvom. Na osnovi toga je Karlu Fridrihu zaključkom »deputacije državnoga sabora« 1803 podijeljena čast kneza izbornika i dane sve zemlje, koje su na desnom brijegu Rajne imale biskupije Konstanz, Basel, Strassburg i Speyer, pa cijeli niz opatija, četiri slobodna grada i nekoliko svjetovnih teritorija. 2. Slom Austrije u trećem koalicionom ratu, zapečaćen požunskim mirom 1805, pribavio je Badenu starohabsburške posjede u Breisgauu, Ortenauu i grad Konstanz te dao knezu potpuni suverenitet. Iduće je godine Napoleon udao 8. IV. svoju pokćerku Stefaniju Beauharnais za badenskog prijestolonasljednika Karla i primio njegova oca kao velikoga vojvodu 12. VII. u Porajnski savez. Poslije bitke kod Leipziga prijeđe Karlo još u pravo vrijeme u tabor saveznika, da spase tekovine svoga oca, i pristupi 1815 novoosnovanom Njemačkom savezu.
Ipak je utjecaj francuskog duha ostao u Badenu tako jak, da je baš ta zemlja postala kolijevka njemačkoga liberalizma, kojemu se nisu mogli oteti ni knezovi južne Njemačke. Kao jedan od prvih dade Karlo 1818 Badenu liberalan ustav. Reakcija u Austriji i Prusiji bijaše kriva, da badenski liberalizam dugo nije mogao naći veze s nacionalizmom. Liberalac je bio partikularist, jer se bojao obiju njemačkih velikih sila. Ali tridesetih godina prodre nacionalizam i na jugu. Vođa badenskih liberalaca Welcker stavi 1832 u skupštini prijedlog, da se sazove njemački parlamenat, a 1835 pristupi B. Njemačkom carinskom savezu, gospodarskom preteči nacionalnog jedinstva. Pariska veljačka revolucija 1848 izazva u Badenu jak republikanski pokret, koji je doveo do tri oružana ustanka. Trebala je 1849 stupiti u akciju pruska vojska pod zapovjedništvom princa Vilima, kasnijega cara, da se buna uguši i omogući povratak velikom vojvodi, koji je pobjegao u Alzaciju. G. 1866 stajao je B. uz Austriju protiv Bismarckove Prusije unatoč otpora velikoga vojvode Fridriha, koji je bio Vilimov zet. Ali mir od 17. VIII. obuhvaća već i vojnički savez s Prusijom, a u studenom 1870 uđe B. zajedno s Hessenom, Württembergom i Bavarskom u Sjeveronjemački savez, kojega se predsjednik nato proglasi 18. I. 1871 njemačkim carem.
Revolucija u studenom 1918 srušila je badensku monarhiju, a nacionalnosocijalistička je dokinula i badensku državu, ukinuvši zakonom od 30. I. 1934 federativni sustav Njemačke.
LIT.: L. Häusser, Denkwürdigkeiten zur Geschichte der badischen Revolution, 1851; Isti, Über die Regierung Karl Friedrichs von Baden, 1864; F. v. Weech, Die Zähringer in Baden, 1881; Isti, Badische Geschichte, 1890; R. Carlebach, Badische Rechtsgeschichte, 2 sv. 1906/1909; A. Krieger, Badische Geschichte, 1923.