BAČVARSTVO (kačarstvo, sudarstvo) je obrt, koji obuhvaća osim pravljenja bačava ili buradi i pravljenje drugoga srodnog drvenog suda, kao na pr. badnjeva, kaca, čobanja i dr., različnih oblika, okruglog, ovalnog ili eliptičnog presjeka, a stijena sastavljenih od više drvenih dijelova: duga i danarica, koje stežu drveni (ljeskovi, brezovi ili vrbovi) ili željezni obruči.

Bačve se grade iz različita drva prema tome, za što će se upotrijebiti. Za ulje prave se od bukovine; za vino, pivo i rakiju od hrastovine; za posoljene ribe i sir od jelovine, kao i za cement, što se izvozi morem. Jasen i dud daju također vrlo dobro drvo za pravljenje bačvarske robe. Hrastovina iz Hrvatske i Slavonije na glasu je po čitavu svijetu kao osobito prikladna za bačvarsku robu.

Ta roba pravi se od kalana drva, t. j. drva, koje je cijepano u smjeru polumjera presjeka trupca. Malo se upotrebljava piljeno drvo, i to za suđe, u koje će se staviti suhe stvari, te koje zahtijevaju manje točnosti i nepromjenljivosti. Drveni trupci za cijepanu građu, koji su otpiljeni od stabla u onoj dužini, što će je imati dužice, treba da su ravni i čisti, bez kvrga i bez srca. Poslije cijepanja dužice se tešu bradvom i poravnaju makijom. Kad se proberu, slažu se u vitlove, da se suše.

Radnici, koji cijepaju i tešu duge, nazivaju se dugari. Oni rade u grupama od 4, 6 ili 8 ljudi. Svaka duga prođe kroz ruke svih radnika, jer svaki radi posebnim oruđem. Na glasu su radnici iz okolice Čabra u Gorskom Kotaru i iz gorskih krajeva Slovenije.

Kod pravljenja bačava kao i drugog suđa razlikujemo dvije vrste duga: 1. francuske duge (36 palaca duge, 1 palac debele, 4—6 palaca široke), podesne za građenje buradi od 6—7 akova, dakle do 400 litara, kakva je burad prikladna za promet i za izvoz; 2. njemačke ili bačvarske dužice (duge od 16 palaca do 5 metara) za veliku burad, koja nije prikladna za promet, a izrađuju ih od drva, koje se slabo ili nepravilno kala.

Dužice se upotrebljavaju za plašt (oplošje), a danarice za dno bačava.

Duga se u šumi cijepa (najbolje zimi) i teše, da bude svagdje jednako debela, a bačvar je istanji na onim mjestima, gdje je to potrebno: duge budu tako u sredini tanje, a na krajevima deblje; danarice, naprotiv, u sredini deblje, a na krajevima tanje. Radi trbušasta oblika bačve nisu duge svagdje jednako široke, nego su u sredini šire, a prema krajevima se sve više sužuju. Najveći promjer bačve u trbušastom dijelu odnosi se prema najmanjem kod dânâ obično kao 6:5. Stoga mora biti isto takav omjer između najveće i najmanje širine duge. (Kod tog mjerenja bačvari se služe šestarom. Njime se prema veličini bureta izmjeri i dno. Priprosti bačvari prave za svaku bačvu posebno šestar od račvaste grane.) Osim toga dužice su i savijene, t. j. izbočene prema vani. Izbočena površina vanjske strane postigne se blanjanjem na klupi za blanjanje, a nutarnja se strana istruže makijom na djeljači (makljionici ili podjelači), u kojoj se duga uhvati u škripac. Raznovrsnim blanjama izrade se bridovi. Dno (zádno, dàno) je sastavljeno od daščica danarica, koje su sastavljene među sobom s pomoću drvenih ili željeznih klinova.

Bačva se gradi tako, da se ponajprije na željeznom obruču učvrste s pomoću stegača četiri duge u međusobnoj udaljenosti četvrtine kruga, a zatim se između njih umeću druge duge. Tada se pomalo nabijaju na njih obruči, kojima se najprvo gornji dio bačve sasvim stisne i savije do trbušasta oblika. Da drvo ne popuca pod pritiskom, mora se ugrijati. Stoga se za vrijeme obručanja pali u unutrašnjosti bačve vatra od blanjevine i strugotine, a izvana se duge prskaju vodom. Bolje je pariti duge, kako se to radi u tvornicama.

Kad se stisne gornji dio bačve, treba prijeći na obraćanje donjeg dijela. Oko ruba duga donjeg dijela ovije se uže, koje se nategačom tako čvrsto nategne oko duga, da se one skupe. Tada se bačva preokrene, pa se i s te strane nabiju obruči. Oni se nabijaju s pomoću potuka, drveta u obliku klina, kojega se uži kraj stavi na gornji rub obruča, a po gornjem dijelu se kuca maljicom. Pošto je bačva naobručena, otpile se neravni rubovi i izblanjaju. Sada valja umetnuti dno s obje strane (zadniti bačvu). Radi toga istruže se s pomoću utornika (rende) na unutrašnjoj strani bačve nedaleko od rubova sa svake strane po jedan žlijeb: utor. Zatim se skinu najbliži obruči, tako da se duge malo rastave, umetne se (uglobi se, ugodi se, podutori se) dno, i obruči se ponovno nabiju. Onaj mali dio duga, što pretiče izvan dna, zove se utore. Pošto je bačva tako zadnivena s obje strane, postepeno se opet poskidaju svi obruči, pa se bačva izvana izgladi, između sastava bridova duga i danarica te u utore umetne se rogoz (bačva se rogozi, da ne propušta). Napokon se izvrta otvor na trbuhu bačve za ulijevanje tekućine, a drugi na jednom dnu za slavinu (pipu). Kod većih bačava načine se (prosijeku se) kod otvora za slavinu i vratašca, kroz koja se može staviti ruka u bačvu, ili, ako su veća, može se čak i čovjek uvući u nju, da je očisti. Ta vrata nemaju baglama, nego su samo utisnuta i pomičnom prečkom učvršćena u dno bačve. Postrane stijene tih vratašca šire se koso (stožasto) prema unutrašnjosti bačve, pa se vratašca mogu samo tako otvoriti, da se ubace u unutrašnjost bačve. Na vanjskoj strani vratašca je ručka, kojom se vrata opet mogu uvući u svoj otvor. Radi što tješnjeg zatvaranja oviju se rogozom, pa kad su već dobro utisnuta, ustale se u svom položaju pomičnom prečkom, što je vijkom učvršćena na samim vratašcima. Vranj ili taplun (čep) za bačve može biti od pluta ili od drveta. Drvene čepove (vranjeve) izrađuju strugači (djeljnici) ili tokari. Oni prave također i slavine ili pipe.

Gotove bačve za pivo prevlače se (u tvornicama) iznutra vrućom smolom, a bačve za vino i drugo vrućim parafinom. To se radi zbog toga, da se pore na dugama začepe, pa da kroz njih ne hlapi sadržina. Bačve za ulje boje se spolja lakovim bojama.

Bačvari imadu posebna mjerila (štap, koji se zove vizir ili na jugu saguma), kojima približno mogu izračunati sadržaj (zapreminu) bačve, što je treba da naprave.

Umijeće pravljenja bačava bilo je poznato već u starom vijeku. U našem bačvarstvu ima tradicija, koje su baština još iz doba praslavenske zajednice. Može se pouzdano dokazati, da su Slaveni tada umjeli izrađivati čabrove, badnjeve, vedrice, kablice, dižve i druge srodne drvene sudove, i to ne samo dubenjem od jednoga komada ili sastavljanjem od izdubena oplošja ili oplošja od drvene kore i usađena dna, nego i sastavljanjem od dužica. Pouzdano se dade utvrditi, da su poznavali alat, koji se još i danas upotrebljava pri drvodjeljskoj vještini: teslu, bradvu, strugače, a napose baš utornik. Sva je prilika, da su sudove pretežno vezali drvenim obručima (od ljeskovine i dr., cijele ili kalane), rjeđe željeznima. Samo bačvarstvo vjerojatno nisu još poznavali, nego su ga naučili i usvojili od susjeda, što dokazuje i činjenica, da nema zajedničke slavenske, odnosno praslavenske riječi za bačvu. Prema tome su u današnjem našem bačvarstvu održane stare tradicije badnjarstva i sličnoga drvodjelstva.

U Hrvatskoj i Slavoniji, kraju vinorodnom i bogatom šljivama, bilo je bačvarstvo jedan od najstarijih obrta, no radilo se uglavnom samo za pokriće domaćih potreba, dok se naprotiv bačvarska građa (njemačke i francuske dužice) odavna izvozila. Od novijeg vremena počelo se međutim i naše bačvarstvo industrijalizirati, i to s velikim uspjehom, jer su naše bačve prodrle već na sva tržišta svijeta te su vrlo tražena roba.

Pored tvornica bačava postoje kod nas još mnogi obrtnici bačvari, koji rade bačve i kompliciranije suđe, dok seljaci prave jednostavnije sudove. Kablove, fučije, maslenike, brente i dr. naročito izrađuju u Hrv. Zagorju i Lici.

LIT.: F. Hefele, Naši domaći obrti, Sisak 1896: Naše narodno dugarstvo; M. A. Markovac, Nauka o drvetu, Zagreb 1939; Velikanović-Andrić: Šta je šta, Minerva, Zagreb 1938, slika 120 B; J. Lakatoš, Industrija Hrvatske i Slavonije, Jugoslavenski Lloyd, Zagreb 1924: Industrija bačava; Isti, Industrija Slovenije, Jugoslavenski Lloyd, Zagreb 1922: Bačvarska industrija; O. Lueger, Lexikon der gesammten Technik, II. sv., pod Böttcherei; Buch der Erfindungen, Gewerben und Industrien, Leipzig 1898; VIII. sv.: Die Böttcherei und Fassfabrikation; H. Blümner, Die römischen Privataltertümer, München 1911.

I. B-h., V. T., M. G-i., M. A. M., S. B-ć.