BACON, 1. Francis (Verulamski), * London 22. I. 1561, † Highgate 9. IV. 1626, filozof, osnivač empirizma na početku novoga vijeka. Sveučilište je polazio u Cambridgeu. Iza toga boravi u Parizu kao član engleskoga poslanstva. Radi smrti svog oca, koji bijaše čuvar državnog pečata, vrati se u Englesku (1579), ulazi u javni politički život i postizava najviše časti u državnoj službi, no 1621 pada u nemilost, optužen radi podmićivanja. Otada se povučen posvećuje naučnom radu. Priroda s čovjekom u njoj osnovni su pojmovi, oko kojih se kreće Baconovo umovanje. Cilj je njegova rada, da odredi uvjete čovjekova napretka u svijetu. Pod tim vidom moral i nauka nemaju vrijednosti naprosto po tome, što bi služili ideji dobrote i istine, već oboje ima praktičan karakter. Iz toga izlazi i utilitaristički stav, po kojem je moral sredstvo za reguliranje međusobnih odnosa pojedinaca, a nauka sredstvo za svladavanje prirode. Po tom svom stavu B. je preteča pragmatizma (v.), koji kriterij istine stavlja u vrijednost za ljudski rad. Sticanje znanja zasniva Bacon na iskustvu. Prirodi se valja najprije pokoriti te na osnovi iskustva otkriti njene sile i zakone, koji će — svrstani u naučni sistem misli — poslužiti za vladanje njome. To je smisao riječi: prirodu svladavamo, ako joj se pokorimo (natura parendo vincitur). Misli o reformi naučnog duha razradio je u djelu Instaurant) magna (Velika obnova), koje se raščlanjuje u dvije glavne rasprave. U prvoj pod naslovom De dignitate et augmentis scientiarum (O vrijednosti i obnovi znanosti) podaje klasifikaciju znanja (globus intellectualis), koje prema trim osnovnim funkcijama duha: pamćenju, mašti i razumu dijeli u historijske nauke, pjesništvo i filozofiju; filozofija se zanima prirodom, Bogom i čovjekom. U drugoj raspravi poznatoj pod naslovom Novum organum (Novi instrumenat) nastoji podati preporođenoj nauci nove logičke i spoznajnoteorijske osnove, koje će se razlikovati od tradicionalne Aristotelove i skolastičke analitičko-deduktivne metode. Odbacujući napose silogizam kao vještinu raspravljanja, B. izgrađuje logiku indukcije, koja polazi od činjenica iskustva. Slično kao Descartes drži, da spoznavanje treba da započne na tlu čistu od predrasuda, koje B. naziva idolima, a dijeli ih u četiri vrste prema tome, nastaju li po općoj prirodi ljudskoj (idola tribus), po posebnoj prirodi ljudskoj (idola specus), po uvriježenu načinu mišljenja (idola fori) ili po nekritičkom prihvaćanju tuđih misli (idola theatri). Polazeći od tako očišćena iskustva nauke se imaju služiti induktivnim postupkom, koji se sastoji u tom, da se činjenice analiziraju, međusobno porede i srodni momenti sintetiziraju u općim oblicima, koji kao zakoni izražavaju bivstvo pojava. Pritom se pored opažanja ističe i važnost pokusa. B. zabacuje Aristotelovu indukciju, koja se, kaže, osniva na pukom nabrajanju, a ne vodi računa o oprečnom slučaju (instantia negativa). Sve naučno istraživanje i shvaćanje ide za utvrđivanjem uzročno-posljedičnih veza u svijetu prema riječi: istinito znanje je znanje po uzrocima (verum scire est per causas scire). Iako je time iz područja nauke isključio promatranje po svrhama (teleologijsko gledište), B. ga ne zabacuje naprosto, već ga dodjeljuje sferi religijskog doživljavanja, o kojem drži, da ono ne mora doći u sukob s naukom, ako se uzme, da su znanje i vjerovanje dvije različne perspektive, u kojima se ljudska misao razvija.

BIBL.: The two books of Francis Bacon on the proficience and advancement of learning divine and human (London 1605), isto djelo kasnije izašlo pod poznatim naslovom De dignitate et augmentis scientiarum (1623); Cogitata et visa (1612), kasnije prerađeno kao Novum Organum scientiarum, London 1620 (njem. prijevod s biografijom u Kirchmannovoj Phil. Bibliothek, Berlin 1870); Essays moral, economical and political, 1597 (lat. prijevod pod naslovom Sermones fideles);Sabrana djela izd. W. Rawley, Amsterdam 1663; Mallet, London 1740; franc. izd. F. Riaux, Oeuvres de Bacon, Pariz 1834; Manji spisi prevedeni na njem. od J. Fürstenhagena, Leipzig 1884.

LIT.: Überweg, Gesch. d. Phil., 3. sv. M. P-s.

Baconska teorija (Baconian theory), teorija, prema kojoj je F. Bacon, slavni engleski filozof i državnik (1561—1626) sastavio Shakespeareove drame. Osniva se na t. zv. Northumberlandskom rukopisu, prozvanu po nalazištu u Northumberland House, nekadašnjem sjedištu velikaške porodice Percy. Napisan je u zadnjem desetljeću 16. st. Sačuvao mu se samo prvi dio na 23 lista. Rukopis je nagoren, jer je stradao od požara. Sadrži neke radove Baconove, dok je drugi dio, prema sačuvanom indeksu, sadržavao Shakespeareove drame Rikarda II. i Rikarda III. Nad naslovom Rikard II. čitamo William Shakespeare, a kraj njega Francis Bacon, ali potonje precrtano. Na omotu rukopisa zabilježeno je 5 puta ime Shakespeare, u tom obliku, a ne Shakspere, kako se zvao neki slabo poznati glumac Burbadgeove kazališne družine, dok je po tvrdnji pobornika Baconske teorije, da je naime slavni državnik Bacon sastavio Shakespeareove drame, Shakespeare pseudonim Baconov. Osim toga se na omotu vide slova i slovke Sh, Sha, Shak, kao da je anonimni pisac htio okušati pero. Isto tako čitamo na omotu na nekoliko mjesta dijelove Baconova imena: Mr. Fr., M. Francis Bacon. Pored tih igrarija perom nalazimo i čudesnu, upravo monstruoznu lat. riječ: honorificabilitudine. Ta se riječ nalazi u ono doba samo u Shakespeareovoj komediji: Love’s Labour Lest (Zadnji trud ljubavi) u obliku: honorificabilitudinitatibus i u jednom rukopisu Baconovu, u istom padežu, ali napisana u obliku trokuta:

honohonori
honorificabilitudinitatibus

Na osnovu toga tvrde baconovci, da spomenuti jadni glumac Shakspere ne može biti onaj slavni dramatičar, nego da je te drame napisao Bacon pod pseudonimom Shakespeare. Međutim se način izražavanja u znanstvenim djelima Baconovim nikako ne slaže s jezikom i govornim ritmom Shakespeareovih drama.

LIT.: S. Bogholm, Bacon og S., Kjöbenhavn 1906. G. Š.

2. Roger, nazvan »doctor mirabilis«, * oko 1214, † Oxford 1294, filozof, teolog, prirodoslovac. Nauke je učio u Oxfordu i Parizu. U tridesetoj godini stupio je u franjevački red. Ne zna se, zašto je 1257 morao napustiti zvanje nastavnika. Ipak se i dalje bavio naukom. Tražio je, da se filozofija više osloni na matematiku i prirodne nauke. Neki su ga držali čarobnjakom, a i u svojem radu naišao je na zapreke radi žestine kritike i radi nastranih astrologijskih nazora. Između 1263 i 1264 napisao je djelce De computo naturali, u kojem traži reformu julijanskoga kalendara. Papa Klement IV. zatražio je, da mu pošalje na ogled svoje spise. B. mu je poslao Opus majus, zatim Opus minus i naskoro Opus tertium. Napisao je osim toga Tractatus de multiplicatione specierum, Compendium studii philosophiae, Volumen verae mathematicae, Communia naturalia i Metaphysica de viciis contractis in studio theologiae. Stekao je velikih zasluga na polju matematike i fizike, napose optike. Išao je za tim, da u svojim spisima enciklopedijski obuhvati sve znanje svojega doba. Znamenito je njegovo pismo, poslano Vilimu Pariskome, De secretis operibus artis et naturae et de nullitate magiae. Tu je predviđao mnoge izume, koji su se kasnije ostvarili, na pr. parobrod, lančane mostove, teleskop, mikroskop, avion, eksplozive i t. d. U filozofiji se oslanjao najviše na Augustina i Aristotela. U teologiji je tražio ispravak teksta Biblije prema izvorniku i učenje semitskih jezika i grčkoga. T. H.