BABUNI (babunê, babunije, sing. babunin’), ime za bogumile u srpskim sredovječnim rukopisima. U knjizi krmčiji govori se izričito o »bogomilêh’ rek’še babunêh’«, a njihova se nauka označuje kao »babun’skaja vêra« ili »babun’skaja jeres’«. Istim se izrazom služe ti rukopisi, kad osuđuju vjernike »crkve bosanske«. U jednom zapisu (oko 1328) kaže se o bosanskim četama, da su »bezbožnije i poganije b.« Kao b. proklinju se u t. zv. trojičanskom trebniku »krstijani i krstijanice«, redovnici bosanski, a u obredu, koji je objelodanio N. Ružičić, uopće »v’si jeretici bos’n’scii i hl’ms’cii«. Ovi podaci svjedoče o dubokom neprijateljstvu srpske crkve prema »crkvi bosanskoj«. Značajno je, da se izraz b. ne nalazi ni u jednom bugarskom ni bosanskom tekstu.

Pokušaji, da se riječ b. objasni, nisu uspjeli. Miklošić je sklon, da je dovede u vezu s planinom Babuna (Macedonija), gdje i danas leži u kotlini i na rijeci Babuni selo Bogomila. U novije vrijeme izvodi je N. Radojčić iz imena gnostičke sekte Borboriana, a P. Skok upozorava na sjeverno-slavensku riječ »bobon« u značenju praznovjerja (što je već učinio Šafařík) i na izraz »baphom(et)« za idola na zapadu, ali unatoč tome zaključuje, da nijedno tumačenje nije prihvatljivo.

Neobjašnjen ostaje također izraz »babun’ska rêč’« u zakoniku cara Dušana. Prema Šafaříku, Daničiću i Novakoviću obilježena je time neka formula opčinjavanja (carmen magicum); Novaković pomišlja također na neku heretičku formulu, a Jagiću je izraz istovetan s »bugarskim basnama«, odnosno »babjim basnama« (apokrifima).

U Hercegovini je zabilježena psovka »prokleta babunija« i »proklete knjige babunjače« te spomen na »neke babune« kao »bezvjeran narod«. U Konavlima je babun strašilo, kojim se plaše djeca. U Jablancu pod Velebitom zovu sv. Pismo »knjige babinke«, kad na temelju njegova teksta izriču prokletstva. Među nazivima mjesta nalaze se: Babun (potok kod Mostara), Babunac (u selu Srhinju kraj Visokog), Babunović (selo u gradačkom kotaru), a među prezimenima, osim posljednja dva, još Babunić i Babunčić. Upravo raširenost navedenih izraza i imena isključuje njihovu vezu s riječi babun u značenju, u kom se upotrebljava u starosrpskim tekstovima.

LIT.: P. J. Šafařík, Serbische Lesekörner, 1833; F. Miklošić, Etymologisches Wörterbuch der slavischen Sprachen, 1886; St. Novaković, Zakonik Stefana Dušana, 1898; N. Radojčić, O zemlji i imenima Bogomila, Prilozi za književnost i t. d., VII., 1927; P. Skok, Bogomili u svjetlosti lingvistike, Jugoslov. ist. časopis, I., 1935; J. Šidak, »Crkva bosanska« i problem bogumilstva u Bosni, Mala knjižnica Matice Hrvatske, 28., 1940.