A - Elektrika (Svezak I - Svezak V)
A  B  C  Č  Ć  D    Đ  E 
Prelistajte enciklopediju
Natuknica: Babonići
Svezak: 2
Stranica: 72 - 73
Vidi na enciklopedija.hr:
Babonići
Babonić, Stjepan
BABONIĆI (možda točnije Babonezi, Babonezići, patronimik izveden od ličnog imena Babonêg, Babonjeg, Babonig), najmoćnija porodica hrvatskog podrijetla u Slavoniji srednjega vijeka. Potječe od plemena, kome su se djedovske zemlje nalazile u goričkoj župi, oko tvrdog Steničnjaka (danas Sjeničak Donji i Gornji u kotaru Vrginmostu), južno od rijeke Kupe, na putu, koji vodi iz posavskih krajeva preko Kapele na more. G. 1243 sastavljeno je to pleme od ovih grana: Ratetića, Ladihovića, Koraničanića, Hutinjana i Banjana. Od kraja 12. st. izloženo je poput ostalih plemena procesu feudalizacije, koja s vremenom rastače njegovu patrijarhalnu organizaciju. Još pri kraju 12. st. i na početku 13. st. poglavar je plemena Stjepan I. (comes Stephanus de Gorichia), koji je umro prije 1210. Osim baštinjenih posjeda u goričkoj župi ima dobara u današnjoj Kranjskoj između Krke i Kupe, a jamačno mu pripada u dubičkoj župi vlastelinstvo Vodica (ili Vodičevo) nad Unom. Premda u polovini 13. st. još postoji plemenska zajednica, ipak se iz nje vidljivo izdvajaju sinovi Stjepana I., knez Baboneg I. i ban primorski Stjepan II., koji se spominje 1243—1249. Prvi od njih prelazi trajno u Vodicu, a drugi zadržava djedovinu sa Steničnjakom. Tako nastaju dvije loze, od kojih se Babonegova zadovoljava županskim naslovom, dok Stjepanova dobiva s vremenom sve veće političko značenje, koje je u hrvatskoj povijesti vezano nekoliko stoljeća uz ime Babonića, odnosno knezova Blagajskih. Plemenska zajednica, od koje su potekli, nije se održala. Pojedine su se grane proširile kasnije u samostalna plemena, ali su samo neki rodovi zadržali svoju nezavisnost i plemenštinu, dok ih je većina pretvorena u podložnike. Rod Babonića (Blagajskih) potisnuo je napokon siromašniju rodbinu i neke od rodova (kao Banjane) pretvorio u svoje podložnike.
Četvorica sinova bana Stjepana II. nose od reda čast slavonskog bana (banus totius Sclavoniae). Među njima se ističu Radoslav I. i Stjepan III. Za budućnost porodice najznatniji je međutim knez Baboneg II., koji 1283 nije više na životu.
U vrijeme unutrašnjih previranja i građanskih ratova za Ladislava IV. Kumanca i Andrije III. Mlečanina (1272 do 1301) raste naglo moć Babonića. Desetke godina bore se oni s rodovima Gisingovaca (Nemetujvarovaca) i Joakimovaca (Gut-Keled). Borba je započela 1276 dolaskom Joakima (Ivačina) Pektara za slavonskog bana, sa zadatkom, da zauzda »obijest hrvatskog roda« (ad coercendas ... ferocitates croaticae gentis), osobito Gisingovaca.
To je doba, kad se prilike u hrvatskim zemljama razvijaju pod znatnim utjecajem vanjskih odnosa. U sukobu Rudolfa Habsburškog sa češkim kraljem Přemyslom Otakarom II. pristaju Babonići uz cara, dok Gisingovci pomažu njegova protivnika. Posredovanjem napuljskog dvora dolazi među njima do privremene pomirbe (1278). Tim povodom daju Gisingovci Babonićima obje župe Pset, Goricu, Gaj, Drežnik, Novigrad i Petrinju (Petrina = Jabukovac, južno od današnje Petrinje). Kraljevim nastojanjem izmiruju se Babonići na kraju iste godine i s Pektarovom braćom, koja im vraćaju Steničnjak i potvrđuju darovnicu Gisingovaca.
Ipak nije time borba svršena. Slavonija ima zbog toga po dva-tri bana u isto vrijeme. Kada se 1280 Joakimovci povlače, bjesni pravi rat između Gisingovaca i Babonića, kojima se pridružuju krčki i modruški knezovi Ivan i Dujam. »Borba između tih porodica mora da je bila užasna, jer je dovela gotovo do razsula i skrajnjega siromaštva kraljevine Slavonije« (Klaić). Na kraljev nalog primire se napokon Gisingovci i obvežu 1280, da više ne će napadati imanja Babonića.
Dok je u 80-tim godinama zemlja teško pogođena borbom za crkvenu desetinu, Babonići nastoje različnim sredstvima uvećati svoj zemljišni posjed. Oni stječu Ostrožac (1281), kupuju Lipovac s kotarom (1283), uzimaju u zaštitu jamničko pleme (1283), dobivaju na neko vrijeme bosansku župu Zemljanik (1287), a ban Stjepan III. kupuje posjede u Pounju, gdje kasnije nastaje tvrdi Blagaj. Oko 1300 protežu im se imanja od njemačke granice do Vrbasa i od Save do Gvozda (a Theutonia videlicet usque in Boznam et a fluvio Zava usque ad montem Gozd), ali im neko vrijeme pripadaju još mnoga imanja i tvrdi gradovi na sjever od Save, kao Medved i Susjed.
S dolaskom Andrije III. na prijestolje (1290) otpočinje dugo kolebanje Babonića između Andrije i napuljskoga dvora. G. 1291, kad se i Hrvatska upleće u tu borbu, nisu Babonići jednodušni u svome stavu. Ban Radoslav I. pristaje isprva uz kuću Anžu. G. 1291 šalje u Napulj sinovca Radoslava, a naredne godine potvrđuje mu Karlo Martel posjede. Kad je 1293 ponešto oslabila akcija Anžuvinaca, Radoslav se priklanja kralju Andriji. Međusobno izmireni ostaju B. odsad vjerni Andriji. Veliki čin pomirenja između kralja i sinova kneza Babonega (ban je Radoslav tada već mrtav) izvršen je 1299. Kralj im oprašta svaku nevjeru i uspostavlja Stjepana IV. u banskoj časti, a oni mu vraćaju gradove Susjed, Vrbaški i Glaž. Godinu dana kasnije odvraćaju se opet od kralja i pomažu Karlu Robertu do krune.
Uz bribirske knezove i u borbi s njima postaju B. pravi dinasti, težeći za nasljednom banskom časti. U suvremenim listinama zovu ih »velikim knezovima« (magni comites Sclavonic, 1309). Taj se isti naslov daje napose »velikom knezu« Stjepanu IV., koji 1310—1316 ima ponovno čast slavonskog bana i kao takav uživa velik ugled na njemačkom kraljevskom dvoru. Neko je vrijeme u zavadi sa zagrebačkim biskupom Augustinom Kažotićem radi posjedovanja Medvedgrada, koji naposljetku vraća crkvi, zadržavajući nad njim upravu »po načinu kastelana« (1313). Iste godine, a zatim opet 1314, raspodijeljeni su prihodi među sinovima Babonega II., Stjepanom IV., Ivanom I. i Radoslavom II. Prvi dobiva goričke posjede sa Steničnjakom — po kome nosi pridjevak —, drugi imanja oko Zrina, a treći krajeve oko rijeke Sane (comes de Glaas, Vrbaz et Sana).
G. 1316 naslijedio je Ivan brata Stjepana u banskoj časti, koju zadržava bez prekida do 1323. Po drugi put, a sada na izričiti nalog kralja, zameću B. borbu s Gisingovcima Ivanom i Petrom, sinovima bana Henrika. Premda su ovi pobijeđeni, ipak ne miruju, našto su još odlučnije poraženi. Tom je prilikom ban Ivan zadobio ranâ, podsjedajući grad Zdence (castrum Zdench), ali opsade nije uza sve to digao, dok grad nije pao. Za njegovu postojanu vjernost nagrađuje ga Karlo I. potkraj 1316 Moslavinom, zemljištem u garićkoj župi i drugim posjedima. Jamačno vlastitom pobudom sukobio se tada ban Ivan s hrvatskim banom Mladenom. Svladavši sve kraljeve protivnike u Slavoniji mogao je s pravom istaći na saboru, da je »u kraljevstvu ugarskom banska čast najodličnija« (1321).
G. 1322 postizava Ivan prividno vrhunac ne samo osobne vlasti, nego i snage čitavog svog roda. On pridonosi odlučno porazu bana Mladena kod Bliske u Poljicima i postaje također ban hrvatsko-dalmatinski, s naslovom »banus tocius Sclavonie, Croacie et Dalmacie«. Hrvatski velikaši, koji su se borili protiv Mladenove svemoći, nisu htjeli zamijeniti jednog gospodara drugim. Ivanu nisu protivna samo Mladenova braća, nego i knez Nelep’c’ (Nelipcius). U Slavoniji pak dobiva Ivan druga u Nikoli Omodejevu, koji se u početku 1323 javlja također kao ban tocius Sclavonic. Ne razabire se dovoljno uzročna povezanost događaja, koji su slijedili, ali je očito, da je tečajem 1323 Ivan prestao biti ban. A da to nije učinjeno po njegovoj volji, posvjedočuju sukobi, do kojih je došlo u kolovozu iste godine između Ivana i njegovih nećaka s jedne, a bana Nikole s druge strane. Mir je doduše odmah povraćen, i Ivan se naskoro pojavljuje kao »magister kraljičinih tavernika«, ali sinovi Stjepana IV. dižu opet otvorenu bunu (1326).
Obnovitelj banske vlasti, Mikac Mihaljević, oduzima napokon 1325 ostatak moći Gisingovcima, a 1326 i 1327 potiskuje njihove stare suparnike Baboniće na istok, oduzimajući im u kraljevo ime niz tvrdih gradova, među njima Steničnjak. Nikad više nije uspjelo Babonićima da se vrate u djedovski grad. Pritisnuti banovom moći, utječu se krivotvorenju listina, koje će im doskora pomoći, da se oslobode sudačke vlasti bana, pa i drugih dužnosti. Pod udarcima zajedničke sudbine postaju bliži Gisingovcima, sklapajući s njima rodbinske veze. Kada im 1328 kralj oprašta, dobivaju u naknadu za izgubljene gradove Donju Moslavinu, ali godinu dana kasnije (1329) gube nepovratno Zrin.
Daljna povijest ove porodice vezana je uz potomke kneza Radoslava II., koji je za sobom ostavio sinove Nikolu i Dujma. Potonji nosi od 1330 pridjevak de Blagay, pa se upravo on smatra osnivačem porodice knezova Blagajskih († 1369 ili 1370). Nikola pomaže Karla I. u ratu s vlaškim vojvodom Basarabom. Za nagradu zaokružuje im kralj posjede u Pounju nekim kraljevskim selima. Dujam kupuje povrh toga dio vlastelinstva Kamen-grad u sanskoj župi i stječe baštinu sinova Stjepana III. kao i posjede roda Ratetića. Ovaj »silni posjed vodičko-dubičko-sanski« izuzet je 1369 potvrdom spomenute krivotvorene listine ispod banske vlasti i oslobođen je plaćanja kunovine te dužnosti zalaznine i obdržavanja kongregacija. Knezovi Blagajski podložni su ubuduće neposredno kralju.
Sinovi bana Stjepana IV. nisu poslije 1328 ostali vjerni kralju Karlu. G. 1337 zavjerili su se Habsburgovcima, »da sa svojim protivnikom, ugarskim kraljem Karlom, bez sporazumka vojvodâ ne će sklopiti pogodbe«. Kad je Karlo još iste godine iznio pobjedu, Babonići nisu uključeni u mir. Ova grana ulazi u naročito usko srodstvo s porodicom grofova Ortenburških. Kasnije se izmiruju s Karlovim nasljednikom Ludovikom, koji im 1361 predaje na čuvanje Krupu na rijeci Uni (comites de Kruppa, Graf von Krupp). Smrću Pavla (1382) izumire loza bana Stjepana, a grad prelazi na neko vrijeme u ruke Blagajskih.
Blagajski stječu još uvijek nova zemljišta u dubičkom arciđakonatu. Za vrijeme 25-godišnjeg pokreta ne pridružuju se buntovnicima. Premda pomažu kralju Žigmundu, ipak im on oduzima Krupu i Ostrožac radi obrane granice, dajući im privremeno u zamjenu neka sela oko Sokola kraj Bihaća. (Istom 1440 uspijeva im dobiti natrag Ostrožac). U to vrijeme ističe se kao posljednja znatnija ličnost ove porodice Ladislav. On se bije za Žigmunda na svim krajinama, od mletačke granice do Češke i Vlaške. Kod kuće vodi ogorčenu borbu s bosanskim vojvodom Hrvojem, koji mu otima sansku župu. Prati Žigmunda na crkveni sabor u Konstanci i uvećava svoje posjede novim darovnicama na donjoj Uni.
U težnji, da podignu svoj ugled u opreci prema novim dinastima, Frankopanima i grofovima Celjskim, Blagajski se opet služe krivotvorenim listinama, od kojih neke znače prava remek-djela diplomatskog umijeća. U borbi s grofovima Celjskim, koji su 1415 gospodari Steničnjaka, Blagajski čeznu poslije 1430 za nezavisnom kneževskom časti i »postizavaju časovitu visinu čašćenja, koja lokalno postaje ravnom onoj Celjskih, ali ozbiljni takmaci ne mogu da postaju ovima ...« (Šufflay). Potaknuti među ostalim putom krčkoga kneza Nikole 1430 u Rim, kojom je zgodom osobito istaknuto tobožnje srodstvo Frankopana s rimskim Frangepanima, Blagajski krivotvore 1432 listine, datirane 1218 i dr., u kojima dovode svoje podrijetlo u vezu s rimskim Orsinima. »Najmoćnijom polugom toga srodstva« bila je heraldička legenda: sličnost slavonske zvijezde u grbu Blagajskih s ružom Orsinija.
Poslije smrti Ladislava 1439 pada stara slava B-â. Udova Ladislavljeva brata Ivana Doroteja, kći Baoše Hercegovića, traži zaštitu pred odmetnim predijalcima i silovitim susjedima kod bosanskog kralja Tomaša i Janka Hunjadija (1446—1447). Potkraj 15. st. pridonose Blagajski svoj dio demoralizaciji hrvatskoga plemstva (1481), a na početku 16. st. osuđeni su neki radi krivotvorenih listina (1503). Neko vrijeme izmiču naletu Turaka plaćanjem danka i dopuštenjem, da prelaze preko njihova zemljišta. U međusobnim borbama služe se štaviše njihovom pomoći. G. 1512—1513 razaraju Turci prvi put Blagaj. Pobuđen sve žešćim napadajima Turaka poslije pada Jajca 1528, Stjepan IX. Blagajski pregovara 1546 s Ivanom Ungnadom o kupnji Kočevja i Friedrichsteina u Kranjskoj. Kad je 1547 umro, prelazi njegov sin Franjo Ursin ubrzo na novi posjed. Od habsburškog dvora postizava 1571 priznanje tobožnjeg orsinijevskog podrijetla i proširenje porodičnog grba.
Posljednji potomak Babonića Ljudevit Blagaj umro je 1897, a bogati arhiv ove porodice kupljen je od ugarskog narodnog muzeja u Budimpešti. Na hrvatsku povijest odnosi se 280 listina iz vremena od 1200—1578; objelodanila ih je madžarska akademija u svojoj zbirci Monumenta Hungariae historica (Diplomataria, sv. 28., 1897) pod naslovom Codex diplomaticus comitum de Blagay. Ovo je za hrvatsku povijest jedna od najvažnijih zbirki.
LIT.: L. Thallóczy(-S. Barabas), Codex diplomaticus comitum de Blagay, uvod; Isti, Historička istraživanja o plemenu goričkih i vodičkih knezova, Glasnik zem. muzeja, IX., Sarajevo 1897; Isti, Die Geschichte der Grafen von Blagay, Beč 1898; Vj. Klaić, Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I., Rad 142; Isti, Povijest Hrvata, I., II.; M. Šufflay, Iz arkiva ug. narodnog muzeja: V. Iz muzeja Blagajskoga, Vjesnik zem. arkiva VIII., 1906; Ć. Truhelka, Slavonski banovci, Glasnik zem. muzeja, IX., Sarajevo 1897; M. Kos, Odnošaji među goričkim grofovima i hrvatskim plemstvom u srednjem vijeku, Vjesnik zem. arkiva, XIX., 1917. J. Š-k.
Babonić, 1. Stjepan, biskup zagrebački (1225—1247). Nastojao je oko toga, da zagrebačku biskupiju, koja je spadala pod nadbiskupiju u Kaloči, uzdigne na čast nadbiskupije, pa da zagrebački nadbiskup bude »primas« katoličke crkve u Hrvatskoj. Tomu se usprotivio splitski nadbiskup, koji je još od vremena kralja Tomislava bio metropolit Hrvatske i Dalmacije. Tako nije uspio Babonić, za koga njegov suvremenik splitski arciđakon Toma veli, da bijaše veoma bogat i vrijedan biskup. Babonić je u Čazmi na svoj trošak sagradio crkvu sv. Duha i uredio kaptol s 12 kanonika, kojima je na čelu bio prepošt. Čazmanskomu je kaptolu podredio 2 crkvena arciđakonata (de Gvešća et Since). Usto je u Čazmi podigao crkvu Bl. Djevice Marije, a u Ivanić-Kloštru je utemeljio ženski samostan s crkvom sv. Marije. Pomagao je križare, koji su pošli u Bosnu, da ondje istrijebe krivovjerje. S istoga je razloga u hrvatsku zemlju uvodio dominikance, koji su sprečavali razvoj krivovjerstva. Kao biskup doživio je 1242 strašnu provalu Mongola i Tatara, koji su spalili i stolnu crkvu u Zagrebu. Nato je B. sagradio lijepu kapelu sv. Stjepanu Prvomučeniku, da posluži njemu i njegovim nasljednicima, dok se ne sagradi nova stolna crkva. U svojoj je biskupiji podigao još nekoliko crkvi. Umro je 1247 u Čazmi, gdje je i pokopan.
2. Stjepan, prvi put se spominje 1279. On je dva puta (1299 i 1310—1316) bio »ban cijele Slavonije«, t. j. čitavoga kraljevstva hrvatskoga. Mlečanima je dopustio trgovanje po Hrvatskoj. Ostavio je sinove Jurja, Ivana, Dioniza i Pavla. R. H-t.