BABOGREDSKO-ŽUPANJSKA POSAVINA (razvijanje naselja i migracije). Na području, na kojem leže mjesta Bošnjaci, Županja, Babina Greda, Kruševica, Novi Grad i Jaruge, postojala su prije Turaka tri posjeda sa četrdesetak sela. U istočnom dijelu nalazila se Selna s 33 mala sela; s njom je graničilo Županje Blato, a dalje uza Savu na zapad ležao je posjed, kojemu je središte bilo u to vrijeme u Kostromanu—Sv. Dijanešu. Posjed Selna zauzimao je cijeli hatar današnjih Bošnjaka i jedan dio Županje. U popisu iz 1476 zabilježena su na njemu ova područna sela: Dragmilci, Trtavci, Kopča, Bošnjaci, Kumanovci, Šušalinci, Čedojevci, Repovci, Bučje, Grabovci, Karaševo, Tvrdišićselo, Milivojci, Krućinovci, Draževci, Budislavci, Koroninci, Popovci, Drškovci, Drugovci, Miljevci, Đurkovićselo, Bebrina, Ižinci, Miloradićselo, Sladenovo selo, Tomislavci, Žuželj, Slaninićselo, Milotićselo, Peručevićselo i Nežitićselo. Sve su to bila mala kmetska sela s nekoliko porodica. Imena većine tih sela postoje i danas u toponomastici na spomenutom zemljištu, te im znamo položaj. Samo središnje naselje Selna ležalo je na visokoj gredi, na kojoj je izgrađen južni i jugozapadni dio današnje Županje. Prvi posjednici u Selni bili su Gut-Keledi u lozi bana Lotharda, koja je stekla velika imanja u Međubosuću i u blizoj Posavini. Kad su Lothardovi unuci izgubili zbog nevjere posjede na tom zemljištu, a među njima i Selnu, dobio ju je ban Ivan iz plemena Sente-Magoč zajedno sa susjednim Alšanom. Alšanski su držali Selnu preko stotinu godina. Županje Blato bio je samostalan posjed. Nalazio se na zapadnom dijelu današnjega mjesta, zapremajući zemljište prema Štitaru i Gradištu. Na Savi je bio brod, kojim se prelazilo u Usoru i Bosnu. Naselje je tu bilo znatnije zbog zgodnoga položaja na plovnoj rijeci. Stoga je Županje Blato unišlo i u geografske mape 16. st.

Na kostromanskom posjedu zapisana su g. 1506 sela: Babina Greda, Vrbica, Jaruge, Mihaljevci, Drinje, Vosići, Brezovica, Hrastić, Hrastovica, Zablatje, Štitar, Saski Štitar i Repovac. Nešto kasnije izgrađen je tu i Novi grad. Posjednici toga područja bili su dugo vremena Gorjanski, kojima je pripadala i susjedna Cerna. Kad su oni izumrli, stekli su ga Berislavići, koji su pred dolazak Turaka držali i ostalu Posavinu otuda na zapad oko Broda i Kobaša. Na kostromanskom posjedu bila je crkva, posvećena sv. Dijanešu. Papin legat iz 1332—1335, koji je sakupljajući crkveni porez obišao sve župe u srednjoj Slavoniji, ne navodi u svojim računima crkvu u Kostromanu. Taj legat nije našao župa ni drugdje u tom dijelu Posavine, jer je tu naselje u 14. st. bilo velikim dijelom patarensko. Crkvu sv. Dijaneša podignuli su prema tome Gorjanski poslije 1335, jamačno zajedno s kastelom. Sv. Dijaneš bio je onda župna crkva za cijelo područje. Kastel Kostroman imao je braniti prijelaz preko Save na prostrane posjede Gorjanskih, koji su se preko Cerne i Ivankova protezali do Dunava. Upravo kraj Kostromana vodila je na Savu velika cesta, koja se u Usori nastavljala. Brod je za nju bio kod današnjega Šamca. Zvao se od starine Jurin ili Mihaljevački brod prema selu toga imena, na kojega je području bio izgrađen. U Mihaljevici se cesta rašljala, te je jedan krak vodio preko Kopanice na Đakovo. Tom je cestom išao velik promet. Njome su i Husrevbegove bosanske čete 1526 i 1536 prodrle u srednju Slavoniju, a po njoj su prošle i velike seobe, koje su od Modrice, Tramošnice, od Majevice i Tuzle kretale na slavonsku stranu, na zemljište oko Kopanice, Đakova i Garčina. Kad su Berislavići stekli tu Posavinu, odmah su, da obrane Mihaljevački brod, na oba kraka ceste, koji su od njega vodili, podigli na tom zemljištu još dvije, za ono doba moderne tvrđave, jednu u Jarugama, a drugu u Novome gradu. Te tri utvrde bile su u ono vrijeme jedine na cijelom području između Save, Bosuta i Biđa. Značajno je, da je na tome mjestu kod Mihaljevačkoga broda i u velikom ratovanju od 1687—1696 podignuta utvrda, koja je imala priječiti Turcima prijelaz iz Bosne na slavonsku stranu. Izveo ju je kapetan Lukač, te je po njemu dobila i ime »Lukačev šamac«. Tim je imenom poslije nazvano novo selo, koje je osnovano kraj te utvrde, na hataru starih Mihaljevaca. Ono već od 19. st. ima skraćeno ime »Šamac«. Ni u Selni, a ni u Kostromanu nije se prije Turaka razvilo nijedno mjesto s trgovačko-obrtničkim povlasticama. Dva sela na kostromanskom području, Štitar i Saski Štitar, podsjećaju na obrtništvo. Oba su dobila ime po stanovništvu, koje je izrađivalo štitove. U jednom od njih bilo je osnovno naselje sasko, i ti njemački majstori svakako su bili oni, koji su taj obrt ovamo i donijeli. To je bio jedan od rijetkih slučajeva naseljenja Nijemaca na području Vukovske župe, daleko od velikih gradova i prometa. Jamačno je nekoliko porodica tih Sasa došlo nekom zgodom na ovo zemljište iz njihovih rudarskih naselja u Bosni.

Na desnoj strani rijeke Save, u Usori, u dotursko je vrijeme bilo razmjerno jako naselje. Jedan dio toga zemljišta darovao je oko godine 1240 ban Matej Ninoslav bosanskom biskupu. Granica biskupova posjeda na istočnoj strani bio je potok Tolisa, na južnoj isti potok i potočić Modrica, sa zapadne strane rijeka Bosna, a sa sjevera Sava. Naselje na tom zemljištu razvilo je donekle istu toponomastiku kao ono na lijevoj strani Save. I tu su postojala sela Babina Greda i Mihaljevica, a s lijeve strane Bosne, u Nenavišću, Jaruge i Novi grad. Na usorskom području jače je naselje bilo u Mihaljevici. Ova je imala i trgovačko-obrtnički značaj te je zbog toga unišla i u geografske mape 16. st. Ležala je na položaju današnjega Bos. Šamca. U staroj župi Nenavišću, koja se nalazila između rijeka Bosne i Ukrine, istočno od župe Glaž, znatna su naselja bila i Jaruge i Novi grad. Kad su Berislavići stekli velike posjede i u sjeveroistočnoj Usori oko Modriče i u susjednom Nenavišću, podigli su na međi jedne i druge od tih župa, u Doboru, jaku tvrđavu. Isto su tako i sa strane Nenavišća utvrdili položaj Jaruga, te su tu pri ušću Bosne i kod Mihaljevačkoga broda načinili jaku mosnu branu, koja je imala štititi njihove posjede. Turci su posavski dio Usore i Nenavišća, od Brčkoga do Broda, zauzimali postepeno, kroz treću desetinu 16. st. Brčko su osvojili 1528, a tada su se približili pred 1536 Doboru i mosnoj brani kod Jaruga. Zemljište na vukovskoj strani, od Bošnjaka do Novoga grada, nisu do te godine još sasvim bili osvojili. Posljednji Berislavić prešao je već 1530 Turcima, te su oni njegove posjede štedjeli. Kad su ga zbog njegove politike 1535 Turci ubili, smatrali su otada, da su sva njegova imanja njihov posjed, koji treba samo zaposjesti. Stoga su u svome pohodu na srednju Slavoniju u proljeće 1536 to i javno proglasili, te ratnička organizacija slavonske gospode nije Berislavićeva dobra ni branila. Turske su čete na taj način unišle u sve Berislavićeve gradove bez ikakve borbe. Husrevbeg, koji je vodio bosansku vojsku na Slavoniju, prvo je zauzeo Dobor i s njime i posavski dio Nenavišća, koji je pripadao Berislavićima. Onda je prešao preko mosne brane u Jarugama i preko Mihaljevačkoga broda i došao na slavonsku stranu, gdje su mu se predali gradovi Jaruge i Novi grad i cijelo naselje do Bošnjaka. U isto su vrijeme njegove čete prešle Savu i kod Broda i unišle u tu tvrđavu. U Brodu je onda ostavio jaku četu od 1500 ljudi, a u Jarugama i Novome gradu manje posade.

Zagrebački biskup izričito navodi u jednom pismu iz toga vremena, da je starosjedilačko naselje, pošto su Turci unišli u Brod, prešlo na području toga grada u vrlo velikom broju na islam. Na to su ih prelaženje kroz više godina pripravljali političko djelovanje posljednjega Berislavića i susjedne turske vlasti, koje su trajnim radom uspijevale duhovno kvariti neprijateljsku okolinu. Na islam su prešli prema tome u većem broju i stanovnici ovoga kraja od Bošnjaka do Novoga grada i na suprotnoj strani u Usori i u Nenavišću. To prelaženje bilo je jače osobito u podgrađima tvrdih gradova, u jednim i drugim Jarugama, u Novome gradu i Doboru, i onda u većim mjestima, u Usorskoj Mihaljevici i u Županjem Blatu, a pogotovu u Vukovskoj Babinoj Gredi, koja je ležala u blizini Kostromana, te je imala značaj njegova podgrađa. Da je tu, i na vukovskoj strani i u Usori i Nenavišću, prešao veći broj starosjedilaca na islam, dokazuje i činjenica, što ovdje katolici nisu mogli održati svoje samostalne župe, nego su u crkvenoj upravi pripadali susjednim župama, i to sela s desne strane Save u Nenavišću Svilaju, u Usori Crkvištu i Tramošnici, na lijevoj strani sela od Štitara do Novoga grada župi Rastić, a Županje Blato i Bošnjaci Tramošnici. Starosjedilačko naselje toga područja, bilo u katoličkoj ili muslimanskoj vjeri, održalo se u jakom broju. To se vidi jasno iz toponomastike, zapisane u 15. st. Na kostromanskom zemljištu sačuvane su iz nje sva imena osim jednoga, a s područja Selne više od polovine. U samom naselju nastale su za vrijeme turskoga gospodstva promjene. Stanovništvo se iz sitnih sela naseljivalo u veća, a muslimansko se s vremenom skupilo u nekoliko velikih mjesta, gdje se dalo uglavnom na trgovačko-obrtničku privredu, ili je iz tih mjesta upravljalo svojim posjedima. Za to su se vrijeme razvila na slavonskoj strani dva veća središta, Županje Blato i Babina Greda, oba s jakim muslimanskim naseljem. U Babinoj Gredi bilo je pred tursku katastrofu i nekih 50 katoličkih kuća. U Županjem Blatu bilo je katoličkoga naselja manje: nije bilo jače od 30 kuća.

Na starom kostromanskom području do turskog odlaska održali su se naseljeni Štitar, Zablaća, Rastovica, Mihaljevica, Jaruge i Novi grad. Na položaju nekadašnjih Vosića naselje je dobilo od tog vremena novo ime Kruševica. Stara Selna prešla je u turskom gospodstvu postepeno u Županje Blato, a to se dogodilo i s drugima sitnim selima tu u blizini. Od nekadašnjih sela područja Selne održali su se do turske katastrofe samo Bošnjaci, Bučje, Karaševo i nekoliko manjih sela, kojima je uspomena ostala u toponomastikonu Selišta, između Bošnjaka i Županje.

Na zemljištu s desne strane Save starosjedilačko se naselje isto tako dobro očuvalo. Ono je u 16. st. prešlo u nekom broju na islam, ali je i katolika ostalo nekoliko stotina domova. Prema Bošnjacima ležala su na toj bosanskoj strani sela Obudovište, Vidovice i Županjica, a prema Županjem Blatu nalazilo se selo Bajinac. Na hataru današnjih mjesta Orašja, Ugljare, Donje Mahale, Tolise i Kostrča bilo je samo jedno selo, Utorković, jako naseljem i područjem. Zapadno od njega bilo je selo Domaljevac, na mjestu, na kojem i danas leži selo toga imena. Cijelo ono zemljište, na kojem se danas nalaze mjesta Bazik, Grebnice, Tišina, Škarić, Pisari i Bos. Šamac, obuhvatalo je oko 1680 samo jedno selo, koje se zvalo Babina Greda, isto tako kao i naselje na suprotnoj strani Save. Na tom babogredskom području ležala je nekada Mihaljevica. Ona je u 17. st. prešla u Babinu Gredu, a stari prijelaz na Savi nosi od toga vremena ime Jurin Brod. Južno od Utorkovića i Domaljevca ležalo je područje, kojemu je središte bilo Tramošnica. U tom je mjestu bilo sjedište katoličke župe, koja je 1673 imala 6301 vjernika. Pod nju su spadali katolici na zemljištu između potoka Tolise i Tinje, a s lijeve strane Županje Blato i područje oko Bošnjaka. Bosanska Babina Greda međašila je na južnoj strani sa selom Crkvištem (danas Crkvina). Katolička župa u tome mjestu obuhvatala je u 17. st. zemljište između Save, Bosne i potoka Tolise, te su pod nju spadala i spomenuta Babina Greda i Domaljevac. G. 1673 imala je 1915 vjernika. Na području stare upravne župe Nenavišća, prema slavonskim Jarugama i Novome gradu, bila su u 17. st. sela Dubica, Dašinovac, Kneževića, Novi grad i Mikinci. Sastojala su se od mnogo područnih dijelova te su bila razmjerno dobro naseljena. Koliko je bilo katolika u tim selima, spadali su pod župu u Svilaju. Značajno je, da su Turci s vremenom napustili ovdje staru tvrđavu u Jarugama. Tada se raselilo i naselje u podgrađu same utvrde, a kasnije je na njegovu selištu nastalo novo selo Zorice. Turci su već u 16. st. doveli na ovo zemljište u Posavini novo naselje pravoslavne vjere iz vlaških sela Donjega Podrinja. Ti su Vlasi osnovali nekoliko sela južno od Utorkovića, na području Tramošnice. Osobito im je jako naselje bilo u Obudovištu, Žabaru i oko tih mjesta. Na lijevu stranu Save nisu u 16. i 17. st. do odlaska Turaka prelazili. Starosjedilačko hrvatsko naselje na tom tlu, s obje strane Save, bilo je iz dinarskoposavske struje, štokavskoga govora s nekim čakavskim elementima, ikavskog narječja i stare akcentuacije. Od tih starosjedilaca razlikovali su se po govoru doseljeni Vlasi, koji su bili čisti štokavci i jekavci. Od 16. st. nastao je među starosjediocima Hrvatima novi govorni proces u reflektiranju staroga glasa jata. U kratkim slogovima nastupio je kod njih mjesto ikavskoga izgovora jekavski, te se, na pr., prema dite pravilno razvilo djeteta, djetetu, prema lipo — ljepota, prema cvit — cvjetati i t. d. Taj je govorni razvitak mogao nastati ili samostalno ili pod utjecajem susjednih čistih jekavaca. Samostalan razvitak u reflektiranju glasa jata proveden je na velikom području kajkavaca, osobito oko Zagrebačke gore i Ivančice, gdje je u dugim slogovima nastupilo -ije-, a u kratkim je ostalo -e-. Pod djelovanjem čistih jekavaca taj je govorni proces nastao kod kajkavaca oko Banove Jaruge i Lipovljana, kod kojih se ekavski izgovor zadržao u dugim, a jekavski je nadošao u kratkim slogovima (na pr.: dete — djeteta, lepo — ljepota, cvet — cvjetati). Poluikavski i polujekavski refleks glasa jata zahvatio je u Slavonskoj Posavini kraj od Račinovaca do Dubočca, a dalje od Save cijelu Đakovštinu i Ruševo s okolinom. Na bosanskoj strani taj je proces proveden kod starosjedilaca od Save, Majevice i Spreče preko Nenavišća do Ukrine. Mnogobrojni naseljenici iz tog kraja donijeli su takav govor u svoja nova naselja na slavonskoj strani.

U velikom ratovanju od 1687 do 1696 i kasnije 1716 i 1717 doživjela je ova Posavina s jedne i s druge strane velike promjene u naseljivanju. Za vrijeme borbe pretrpjela je i više nevolja nego unutarnji krajevi, jer su na Savi trajali i bojevi duže, a i plijenjenje je bilo lakše. Već se u prvom ratovanju cijelo naselje na bosanskoj strani našlo u pokretu. Muslimanski dio, potaknut bježanjem turskih vlasti, vojske i svih muslimana sa slavonske strane prema unutrašnjosti Bosne, maknuo se u krajeve dalje od Save. Katolici i pravoslavni preseliše se u najvećem dijelu, čim su prilike za to nastupile, na lijevu stranu Save i naseliše se po Slavoniji. I u lijevoj Posavini bilo je bježanja. Starosjedioci katolici, našavši se na bojnom zemljištu, između Brčkoga i Broda, ostavljali su svoja sela i zaklanjali se u sigurnije krajeve. U takvim prilikama pobjeglo je mnogo porodica iz Bošnjaka, Bučja, Karaševa i Selišta u okolinu Vukovara, gdje su se smjestile na području staroga napuštenog sela Grabova. Kad su turske čete opkolile 1696 Morović i odande počele nadirati prema Nijemcima, prebacili su se ti novi naseljenici u Grabovu iz straha na drugu stranu Dunava i zastali u selima Vajski, Plavni i Bođanima, gdje su se onda i naselili. U to se vrijeme rastipalo i Županje Blato. Raseljenika iz tog mjesta nalazimo poslije toga rata po selima dalje od Save. Iz Babine Grede pošla je struja raseljivanja daleko u Podravinu, gdje oko 1700 ima »Babogredaca« u Valpovu i u selima oko toga mjesta. U smirenim prilikama poslije ratovanja od 1687 do 1696 uređeno je i naseljivanje bosanskih raseljenika na lijevoj strani Save po Slavoniji. Ono je počelo 1697 po nekoj osnovi. Do te su godine velike skupine tih prebjega ležale po Slavonskoj Posavini, čekajući, da im se odrede naselja. Jedan je njihov dio ostavljen 1698 u Posavini, a drugi su otpravljeni na zemljišta dalje od Save. Pravoslavni su naseljeni uglavnom na nuštarskom vlastelinstvu u selima Ostrovu, Gabošu, Markušici, Pačetinu, Bršadinu i inače po Donjem Povučju. Što je poslije Karlovačkoga mira 1699 ostalo još stanovništva na bosanskom dijelu te Posavine, ono je u ratovanju od 1716 i 1717 potpuno napustilo taj kraj. Kršćanski dio toga naselja preveden je u Slavoniju i prema uređenoj osnovi koloniziran po vlastelinskim imanjima u Podravini i bližem Podunavlju. Muslimani su opet izmakli na jug dalje od Save. Tada je po ugovoru uski trak Bosanske Posavine pripao Austriji, koja ga je držala do 1739, a bio je tada potpuno pust.

Poslije ta dva ratovanja i poslije izvršenih seoba bilo je stanje naselja u Slavonskoj Posavini od Bošnjaka do Novoga grada ovako: Na području stare Selne prešla su iz turskog perioda u nove prilike dva sela: Bošnjaci i Bučje i nekoliko porodica na Selištima. Sve su te tri grupe ubrzo svedene u jedno selo, a svaka je od njih ostavila ime ulici, u koju je uvedena. U starom selu Bošnjacima naselje je bilo čisto ikavsko, u Buču i na Selištima polujekavsko. U novo selo došlo je iz Bosanske Posavine nekih 70 porodica, koje su bile polujekavske. Starih ikavskih obitelji bilo je u Bošnjacima desetak, a toliko je i starih polujekavskih bilo u Bučju i na Selištima. Novi doseljenici nisu ni ulazili u Bošnjačku ulicu, nego su se nastanili u Bučju i u novim ulicama. Tako su stari ikavci u Bošnjacima ostali sami i nisu izgubili svojega narječja sve do danas, a dobro su se i razvijali, ne izgubivši gotovo ni jednu porodicu, te ih sada ima oko 200 domova. Od osamdesetak polujekavskih porodica iz 1720 održalo se do danas u selu nešto više od 30. Neke od njih (Lešići, Domaćinovići) vrlo su se dobro razvijale. Sve skupa imaju gotovo 500 kuća. Po svojem razvitku bili su Bošnjaci u 18. i 19. st. u srednjoj Slavoniji jedno od najnaprednijih ratarskih naselja. Županje Blato izgubilo je mnogo od svog stanovništva, kad su muslimani prebjegli 1687 u Bosnu. Kako su oko 1688 i katolici ostavljali to mjesto, prešlo je ono u sređene prilike samo sa desetak starosjedilačkih porodica, koje su bile polujekavske. U seobi s desne strane Save doselilo se u Županje Blato nekih 20 porodica s mnogo čeljadi. Tradicionalnu važnost toga mjesta uočila je ubrzo Krajina te je tu postavila sjedište kapetana. U prvim godinama 18. st. osnovana je u Županjem Blatu i franjevačka župa, pod koju su spadali Bošnjaci, Bučje, Selišta i Štitar. Naselje u mjestu vrlo se dobro razvijalo u 18. st. i u prvoj polovici 19. st. Od porodica iz prvih godina 18. st. izumrle su do danas samo dvije, tri. Ostale su razvile do 500 domova. Deset porodica između njih drže dvije trećine svih kuća. U Štitaru je iz turskoga vremena ostalo desetak starosjedilačkih kuća, koje su bile polujekavske. Od 1687 do 1716 doselilo se u to selo iz Bosanske Posavine još nekih 30 porodica, tako da je oko 1730 bilo u njemu na četrdesetak obitelji preko 80 domova. Glavni dio bosanskih doseljenika u Štitaru bio je iz sela Utorkovića, koje je ležalo preko Save. Od starih i doseljenih porodica malo ih je izumrlo, ali ih se poveći broj raselio. Svega je danas iz toga naselja u selu oko 350 kuća. Poslije odlaska muslimana i ponešto od raseljivanja ostalo je u Babinoj Gredi nekih 10 starosjedilačkih porodica s četrdesetak kuća. S bosanske strane doselilo se tada ovamo još 20 obitelji, i to ponajviše iz Domaljevca. Babina Greda je imala tradiciju većega naselja, a to je i novim doseljivanjem oko 1690 opet postigla. Stoga je uzeta za središte uređenja različitih odnosa pri osnivanju Krajine na tom zemljištu, te su u njoj vođeni pregovori između ugarskih i austrijskih komesara. Naselje u njoj razvijalo se je izvanredno dobro. Starosjedilačke su porodice imale oko 1760 već preko 800 čeljadi, a cijelo selo blizu 1500. Od 39 porodica, koje nalazimo u selu u početku 18. st., do danas je izumrlo samo 10. Ostalih 29 drže sada u selu oko 700 domova, a od njih 12 imaju ih zajedno preko 600. Pet najjačih obitelji (Babići, Kneževići, Kopići, Stojanovići i Vukovići) broje od toga oko 370 kuća. Na području starih napuštenih sela Vrbice, Vosića, Mihaljevice i Drinja nalaze se poslije turske katastrofe dva nova sela: Kruševica i Lukačev Šamac. Prvo od njih nastalo je svakako još za Turaka, a osnovalo ga je naselje iz spomenutih raseljenih sela. Smješteno je u blizinu stare crkve sv. Dijaneša, kraj koje je bilo centralno groblje za cijelo područje. Lukačev Šamac naseljen je istom poslije odlaska Turaka, na zemljištu stare Mihaljevice, gdje je zbog obrane od turskih četa carski kapetan Lukač 1692 podigao nasipe i šamac pored Save prema brodu, na kojem su Turci običavali prelaziti. U Kruševici je bilo nekoliko starosjedilačkih porodica prije seobe Bosanaca. I Lukačev Šamac naselili su u prvom redu okolni starosjedioci s nešto porodica. U preseljivanju s desne strane Save došlo je u svako od tih sela oko četrdeset novih porodica. Uglavnom su one bile iz Bosanske Babine Grede, koja im je ležala nasuprot, a koja je oko 1680 bila veliko selo. Tako se je oko 1700 našlo u Lukačevu Šamcu i Kruševici preko 100 porodica u nekih 120 kuća. U tom velikom naselju podignuta je odmah crkva, koja je stajala u Šamcu. Oko nje je osnovana i župa, kojoj je bila podređena i susjedna Babina Greda. Taj razmjerno veliki broj stanovništva održao se u Kruševici i Šamcu do 1735. Od toga vremena nastupilo je kroz desetak godina raseljivanje iz tih dvaju sela, koje je nastavljeno i dalje kroz 18. st. Od onih 100 porodica, koje su u tim selima zapisane oko 1720, ima danas 43 s nekih 170 kuća. Poslije odlaska muslimana ostalo je u Jarugama i Novome gradu nekoliko starosjedilačkih porodica. Iz bosanske seobe s desne strane Save došlo je u ta dva sela po 10—15 obitelji.

Kada je ono godine 1717 Austrija dobila na bosanskoj strani uski trak Posavine i tamo zatekla pusto zemljište, dala ga je na obrađivanje svojim graničarima s lijeve strane Save, koji su za te zemlje plaćali uredno dužne poreze. Veliko područje stare Bosanske Babine Grede dobili su Šamčani i Kruševčani, a Domaljevac slavonski Babogreci i u jednom dijelu Štitarci. Prostrano zemljište staroga sela Utorkovića dano je Štitarcima, koji su na njemu do 1725 osnovali već 65 posjeda. Županjci su obrađivali selište staroga sela Bajinca, a Bošnjačani Vidovice. Austrija je držala tu Bosansku Posavinu do 1739. Već se do te godine neki broj tih slavonskih graničara stalno nastanio na bosanskoj strani.

Kad su 1739 Turci opet stekli i taj dio Posavine, zabranili su dvovlasništvo i uredili tu stalno naselje. Tada su mnogi slavonski posjednici na tom turskom području potpuno prešli na bosansku stranu i ostali u turskom carstvu. Poslije 1739 osnovane su Vidovice, koje su u jakom broju naselili Bošnjačani i Županjci. Na području Utorkovića nastala su sela Tolisa, Donja Mahala, Kostrč, Bok i Matići, a pored njih i Oštra Luka. U tom su naseljivanju sudjelovali u velikoj mjeri Štitarci i ponešto Županjci i Babogreci. Domaljevcu je najviše naseljenika dala Babina Greda, ali se u tom velikom selu osjećaju i Šamčani, Kruševčani i Štitarci. Iz Šamca i Kruševice potječe jedan dio stanovništva i u Grebnicama, Hasiću, Prudu i Tišini. Pored slavonskih graničara doselilo se na to posavsko zemljište i naseljenika iz susjednih bosanskih strana, od Gradačca, Majevice i Brčkoga. Najviše je tih Bosanaca došlo u Vidovice, Oštru Luku, Tišinu, Hasić i Prud. Domaljevcu, Tolisi, Donjoj Mahali, Kostrču, Boku, Matićima, Vidovicama i Grebnicama dali su značaj ipak slavonski Posavci. U tim se selima govori i danas isti govor, kao i prijeko na slavonskoj strani, s polujekavskim poluikavskim narječjem i starom akcentuacijom, a i nošnja odgovara slavonskoj. U tim selima bit će danas potomaka slavonskih doseljenika nekih 12.000. Taj broj pokazuje vrlo jak razvitak i veliku životnu snagu toga svijeta, pogotovu, gdje ga toliko ima i na slavonskoj strani. Kako su i ti slavonski Posavci u velikom dijelu zapravo preseljenici s bosanske strane, a kako su i slavonski starosjedioci u tom kraju jedno naselje s tim posavskim bosanskim življem, vidimo u njima jasan primjer, kako su se starosjedioci, srasli sa svojim zemljištem, mogli u punoj snazi razvijati u dobrim prilikama.

U novom naseljivanju nisu u tu Bosansku Posavinu ulazili muslimani, nego su njihova naselja na zemljištu južnijem od ovoga. Istom 1869 nastalo je tu na Savi kraj Donje Mahale muslimansko naselje Orašje, a osnovali su ga prebjezi iz Srbije. Na isti je način naseljen i Bos. Šamac. Pravoslavni su naseljenici zahvatili u tom naseljivanju područje staroga sela Crkvišta, Obudovca i jedan dio Vidovica. Oni su čisti jekavci nove akcentuacije, a taj su govor donijeli i muslimani u Orašje i Šamac, došavši iz desnoga Podrinja. U hrvatskim selima oko ušća Bosne ima naseljenika i iz Hercegovine i srednje Dalmacije.

LIT.: Csánki Desző, Magyarország történelmi földrajza u Hunyádiak korában, Valkóvármegye, 278, 271, 365; Jul. Jelenić, Spomenici kulturnoga rada bosanskih franjevaca, Starine, XXXVI., 146; G. Bodenstein, Povijest naselja u Posavini g. 1718—1739 u Glasniku zem. muz. u Bosni i Herc., 1907, str. 366—375.