BABIĆ, 1. Benedikt, † Mleci 18. IV. 1591, Dubrovčanin, dominikanac. U red stupio 1556, učio više nauke u Italiji, poslije bio učitelj u nekim talijanskim samostanima. Bio je i dobar propovjednik: njegove Sermones još u 18. st. čuvali su dubrovački dominikanci u rukopisu.
LIT.: O. S. Cerva, Bibliotheca Ragusina, sv. I., pod Fr. Benedictus Babbich ord. Praed. F. F.
O. Benedikta B. hvale i kao skladatelja i odlična orguljaša. Po Cervi je fra B. znao graditi orgulje i napisao nekoliko spisa o glazbi. Po Dolciju uveo je fra B. koralno pjevanje. G. 1591 pošao je u Italiju. U samostanu sv. Križa u Boscu blizu Alessandrije susreo se s poglavicom svog reda.
LIT.: O. V. Kuzmić, Životi tolikih glazbenika (rukopis); fra A. Posinkovića članci u »Sv. Ceciliji«, Zagreb 1917 i 1918; Ljubić, Dizionario biografico, Beč 1856. B. Š.
2. Božo, * Volarice kod Sv. Jurja 24. XII. 1840, † Sv. Juraj kod Senja 14. XI. 1912, pomorski pisac. U austrougarsku ratnu mornaricu stupio je 1858 kao privremeni kadet. Radi slaba zdravlja umirovljen je 1862. Za vrijeme rata 1866 stupio je opet u službu mornarice i postao zastavnikom linijskog broda. Službovao je u mornarici do 1874, kada je imenovan privremenim učiteljem na Nautičkoj učioni u Bakru, a ujedno mu je bila povjerena uprava toga zavoda. G. 1882 za vrijeme preustrojstva te škole stavljen je u stanje raspoloživosti. Kao pisac nastojao je uvesti mjesto stranih izraza hrvatske.
BIBL.: Morski rječnik hrvatsko-srpski uspoređen sa italijanskim jezikom, Trst 1870; Mladi mornar ili put brodom iz Senja u Trst, Kraljevica 1875; Nazivlje korita i jedrilja, Bakar 1877; Zapovijed brodovnih objava u hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku, Bakar 1878; O čamcu i njegovom upravljanju, 1879; U korist našega brodovlja; Morska matica; Pomorski rječnik, Senj 1901. E. Š.
3. Ivo, * Varaždin 29. VIII. 1900, prof. parasitologije na veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Kao član čeh.-slov. delegacije sudjelovao je 1920—1921 u suzbijanju goveđe kuge u Poljskoj. Uredio je fakultetski parasitološki zavod za nastavno znanstvene i dijagnostičke potrebe. Mnogo je truda uložio oko novogradnje veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Radovi o tumorima, tifu pasa, hermafroditizmu, svinjskoj kugi, o parasitima ptica, riba, domaćih sisavaca, posebno još o golubačkoj mušici i metiljavosti te iz područja sudskoga veterinarstva. L. B-ć.
4. Krunoslav, * Senj 12. IV. 1875, prof. zoologije na sveučilištu i ravnatelj Hrvatskog narodnog zoološkog muzeja u Zagrebu. Služio je kao srednjoškolski profesor u više mjesta, postao kustos u Hrvatskom narodnom zoološkom muzeju, 1927 sveuč. prof. i ravnatelj istog muzeja. Od 1940 član Akademije u Zagrebu. Uređivao je i Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva. Bavi se specijalno istraživanjem i proučavanjem faune Jadranskoga mora. O tom je radu izdao mnogo znanstvenih rasprava u Glasniku Hrvatskog prirodoslovnog društva, Nastavnom Vjesniku, u Zoologische Jahrbücher, Zoologischer Anzeiger i drugdje.
Mnogo je istraživao obrubnjake (Građa za poznavanje hrvatske faune hidroida, Rad akademije, 1898; Übersicht der Hydroiden des Adriatischen Meeres, Glasnik Hrv. prirodoslov. društva, 1900, i druge rasprave; 1911 utvrdio je novu vrstu iz Jadranskog mora: Aglaophenia adriatica) i druge mješince (režnjake, rebraše — Planktonički celenterati iz Jadranskog mora, Rad akademije, 1913 i dr.). Isto je tako s velikom erudicijom proučavao spužve (uz više rasprava 1914—16, Monactinellida und Tetractinellida des Adriatischen Meeres, Zoologische Jahrbücher, Abt. f. Systematik &c. 1922, gdje je opisao 7 novih vrsta), pa je danas u znanstvenom svijetu priznat kao kapacitet na tom području. Zatim se još od morske faune bavio mnogočekinjašima (1912), zvjezdačama (1913, 1922), kornjačama (sedmopruga želva, 1920), ribama (gorostasna psina, 1939) i dr. Osim toga je još istraživao i naše lažipauke (1916), pećinske rakove deseteronošce (1922), škrgonošce (1917) i slatkovodne spužve (1919). Vrlo mu je važna rasprava Hrvatska fauna i važniji radovi oko nje (Glasnik Hrv. prir. društva, 1928), gdje je sintetički prikazan čitav dotadašnji rad domaćih i stranih stručnjaka oko hrvatske faune. Osim znanstvenog rada mnogo je pisao, da hrvatskom narodu prikaže važnost njegova mora. U znanstvenim djelima za opću naobrazbu izdala je Akademija 1910 njegovo djelo Pogledi na biologičke i bionomičke odnose u Jadranskom moru, a 1928 je sam izdao Život Jadranskog mora. Kao iskusan nastavnik dao je našoj srednjoj školi školske knjige iz zoologije za niže (1926) i za više razrede (1936). N. F-k.
5. Ljubo, * Jastrebarsko 14. VI. 1890, slikar, scenograf, historičar umjetnosti, profesor Umjetničke akademije u Zagrebu. Maturirao 1908 u Zagrebu, gdje je 1907—1910 polazio Umjetničku školu kao đak M. Cl. Crnčića, zatim 1910—13 na Umjetničkoj akademiji u Münchenu studirao crtanje kod A. Janka, slikanje i kompoziciju kod Fr. v. Stucka, a tečaj za umjetničku anatomiju kod prof. Moliea. G. 1913—14 boravi na studijama u Parizu. Kasnije je bio na naučnim putovanjima u Austriji, Češkoj, na Balkanu, u Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Italiji i Španjolskoj. U Italiji i Francuskoj proboravio je duže vremena proučavajući galerije i umjetničke spomenike, a u Njemačkoj 1930 ustrojstva umjetničkih nastavnih zavoda. G. 1932 svršio je nauke iz povijesti umjetnosti na zagrebačkom filozofskom fakultetu. Još kao đak Umjetničke škole izrađuje na Crnčićevu triptihu Pogled s Plasa desni dio. Prvi put priređuje izložbu 1910 za otvorenja Ulrichova salona u Zagrebu. G. 1911 izlaže u Rimu, 1912 u Münchenu, a 1913 u bečkoj Secesiji; iste godine priređuje prvu kolektivnu izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. G. 1916 sudjeluje kod organiziranja Hrvatskog proljetnog salona. Uz njegovu suradnju osnovana je 1923 Nezavisna grupa umjetnika, 1929 Grupa trojice, a kasnije Grupa hrvatskih umjetnika. U ovim skupinama samostalno izlaže već četvrt vijeka, gotovo svake godine, te je priredio preko trideset izložba u Zagrebu i većim mjestima Hrvatske, Slovenije i Srbije. U Parizu je izlagao 1914, 1919 i 1925, zatim u Barceloni, Londonu, Leipzigu (1927), Berlinu (1936), New Yorku (1939), Lyonu, Milanu i Veneciji (Biennale 1938). Kao prvi kustos zagrebačke Moderne galerije organizira 1918—19 prvu postavu te galerije i prvu kolekciju slika Josipa Račića, a kao tajnik kulturno-historijske izložbe grada Zagreba 1925 izložbu prigodom proslave 1000-godišnjice hrvatskog kraljevstva. Uređuje izložbu naše knjige u Leipzigu, sudjeluje 1928 kod organiziranja prve veće izložbe suvremene francuske, a 1930 suvremene njemačke umjetnosti u Zagrebu. Organizira 1935 niz retrospektivnih izložaba »Sto godina hrvatske umjetnosti« prigodom 50-godišnjice Strossmayerove galerije, surađuje kod organizacije međunarodne lovačke izložbe u Berlinu i umjetno-obrtne u New Yorku 1939. Ilustrira i oprema pojedina hrvatska književna djela: Narodne priče i pjesme, Nazorove Hrvatske kraljeve i Tolstoja, crta i osniva na stotine naslovnih strana različitih književnih izdanja.
U okviru ove intenzivne djelatnosti sigurno se i odmjereno razvija B-evo umjetničko iživljavanje u glavnoj domeni njegova stvaranja, u slikarstvu. Kao i Miroslav Kraljević, on je đak Münchena; ondješnja atmosfera, koja je tada u znaku impresionizma i secesije, pruža mu samo solidnu tehničku podlogu, ali se dublje ne urezuje u njegovu ličnost. Kao i Kraljević, on polazi na drugu etapu u Pariz, gdje proniče u bogati mnogostoljetni sadržaj francuskog slikarstva. Ali on ni ondje ne podliježe nikakvoj pomodnoj maniri raznih struja t. zv. école de Paris. Neka tvrdokornost i strogi kriticizam, njemu uvijek svojstveni, očituju se u njegovoj beskompromisnoj težnji, da se slikarski iživi svojim jezikom u stalnoj borbi za svoj vlastiti izražaj. Ipak se u tri decenija njegova slikarskog rada mogu jasno nazrijevati obrisi triju karakterističnih faza. Prva, najranija, zadahnuta je nekom primjesom literarne simbolike. To je razdoblje, kad je slikao veliko ulje Crna zastava, litografirao Golgotu i psalme, te portretirao Matoša, Kovačića, Begovića i Krležu. S ovim potonjim u doba izlaženja Plamena (1919) usko surađuje u književno—umjetničkim programima i borbama. Tomu razdoblju pripada i njegova mapa litografija Toledo (1921). Ali tada nastaje i niz njegovih lirski intoniranih odličnih akvarela iz Španjolske i Italije, koji nagoviještaju pojavu B-a u čisto slikarskoj i kolorističkoj fazi. Ta se druga faza ispoljila za vrijeme djelovanja Grupe trojice, kad prijašnje naglašavanje forme i sadržaja zamjenjuje duboka unutrašnja osjećajnost za boju. Tu su njegovu osjećajnost uzbudili naročito more i dalmatinski krajolici (Pelješac, Čiovo); stvorio je tada niz sunčanih i koloristički bogatih ulja s motivima mora, pećina, vrtova, maslina i svega onoga, što sačinjava naš bojama tako raskošan južno-dalmatinski ambijent. Tek se u portretima, koji nastaju i u to vrijeme, uvijek očituje neka španjolsko-courbetovska čvrstoća modelacije i odricanje svega preglasnog u koloritu. Serija B. autoportreta, koji su nastajali u nizu godina, osobito je značajna za ovaj kompleks njegova slikarskoga vjerovanja. Poniranje u koloristički čar hrvatskoga pejzaža, rođeno u zaljubljenosti u južnjačke vizuelne senzacije, dovodi B-a postepeno i u gornjohrvatske krajeve. Njegovi krajobrazi s ličkih polja uz gudure i pećine, kojima se divlje probija Zrmanja, pa poetična lirika modrozelene Mrežnice i Korane, blagi pastorale zagrebačke okolice i slikarsko bogatstvo zagorskih dolina i humova u proljetnoj svježini i ljetnoj zrelosti, pružaju mu obilje motiva, koje on umije zahvatiti duboko urođenom slikarskom intuicijom i realizirati ih na svojim uljima i crtežima. Ali B. ne zanemaruje ni akvarel, koji u njegovu uzbuđenom i dinamičnom djelu uvijek znači tiha i nježna lirska intermezza. A ne zanemaruje ni figuralnih kompozicija kao ni slika za crkve (Sv. Marko. Nadbiskupska gimnazija). Treća se B-eva faza ispoljuje u slikarskom i naučnom zadubljivanju u hrvatski folklor. Ta komponenta izbija već od prvih njegovih slikarskih početaka (crtež Skarićevo gornje), ali se osobito ispoljuje u posljednje doba. Crta i slika sve likovne manifestacije u hrvatskom kolektivu, odabirući stručnim znanjem i sigurnim ukusom ono najhitnije i autohtono, što se odrazuje u gradnji seljačkih domova, u rezbarijama, ornamentima, aplikacijama, vezivu i narodnoj nošnji. Ta njegova likovna ostvarivanja sretno spajaju u sebi znanje istraživača i osjećaj slikara. Smotre hrvatske seljačke kulture pružile su mu golem i bogat materijal; u njegovu se estetsko-etnološku i slikarsku analizu dao s iskrenim elanom i oduševljenjem.
Značajan je B-ev rad i u struci kazališne scenografije. S kazalištem je došao u vezu još za boravka u Münchenu, kad je na preporuku Stuckovu radio u ondješnjem Künstlertheatru. U Zagrebu je osnovao prvo marionetsko kazalište, a 1918 započinje inscenacijom Strindbergova Vampira u hrvatskom kazalištu u svojstvu scenografa njegova suradnja, koja traje do danas. Ovo je djelovanje značajno za njega, kao što je značajno i za napredak hrvatske kazališne umjetnosti. B. i redatelj B. Gavella reformiraju hrvatsku kazališnu umjetnost, podižu je na visok stupanj i izjednačuju s razinom evropskih mjerila. Kao autor scenskih oprema (dekora i kostima) prekida sa šablonom jeftinog iluzionizma, unoseći u scenu elemente plastike i konstrukcije, ali pridržavajući uvijek prvotno slikarsko djelovanje, prilagođeno bitnosti pojedinog djela. Njegov scenografski rad sadržava preko 200 kazališnih realizacija.
Od klasika je ponajviše inscenirao Shakespearea, i u njegovim je scenskim ostvarenjima dao najvrednije dokumente svog znanja, ukusa i originalnosti: Rikard III., Na Tri kralja (dvije koncepcije), Oluja, San ljetne noći, Hamlet, Romeo i Julija, Antonije i Kleopatra idu među događaje u povijesti zagrebačke drame. Od ostalih je klasika inscenirao Racinea, Calderona, Ben Jonsona, Molièrea, Goethea, Schillera. Predano surađuje kod obnavljanja hrvatskih klasika i starijih dramatičara Lucića, Držića, Gundulića, Brezovačkog, Freudenreicha i dr. Od modernih hrvatskih pisaca inscenirao je čitavog Krležu (Golgota, Vučjak, Michelangelo, Gospoda Glembajevi, Leda), pa Vojnovića, Begovića, Kosora, Cesarca i t. d. I moderni svjetski pisci, kao Pirandello, Hašek, Čapek, Bruckner, Lenormand, Pagnol, Arx našli su u njemu svog ingenioznog suradnika. Radio je u operi i baletu, inscenirajući Glucka, Mozarta, Wagnera, Beethovena, Verdija, Debussyja, a od domaćih Lisinskoga, Lhotku, Baranovića i Širolu. S ovim potonjim ostvario je balet Sjene (1919, prikazivan 1923). Izborom svojih inscenacija na svjetskoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925 dobio je Grand Prix.
B. stalno djeluje i kao slikarski pedagog. G. 1914 je otvorio privatnu slikarsku školu, od 1916 je učitelj, a od 1940 redoviti profesor Umjetničke akademije u Zagrebu, u kojoj je odgojio čitave generacije slikara. Većina današnjih mlađih umjetnika ili je prolazila njegovom školom ili im je bio učitelj u općem tečaju. Među tima su Tomašević, Tiljak, Augustinčić, Hegedušić, Motika, Mujadžić, Šestić, Junek, Radauš, Parać, Šimunović, Job, kao i mnogi drugi.
Književni B-ev rad sinteza je njegove solidne erudicije i dubokog poznavanja materijala, te ličnog slikarskog stava i osjećanja. Objelodanio je niz književno-kritičkih i likovno-povijesnih prikaza u časopisima Plamen, Književnik, Savremenik, Kolo Matice Hrvatske, Hrvatska Revija i Pečat. Posebno je štampao slijedeće prikaze i knjige, sve u Zagrebu: Hrvatski slikari od impresionizma do danas (1929), Maestral (1931), Dijete i likovni život (1932), Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću (MH, 1934), Pod italskim nebom (MH, 1937), Hrvatska grafika u XIX. stoljeću (1936). U jubilarnom izdanju Obzora objelodanio je prikaz Umjetnost kod Hrvata u XIX. i XX. stoljeću. Neki su prikazi u cijelosti ili djelomično prevedeni na strane jezike. B. je vrlo aktivan i kao predavač, te je u Pučkom sveučilištu u Zagrebu i hrvatskoj pokrajini održao mnogo predavanja. U predavanjima O boji i skladu (1939—40) iznosi pokušaj novoga promatranja čitavog likovnog kompleksa kolektivnog umijeća, na osnovu mnogih crteža i studija hrvatske seljačke nošnje. Ova je radnja primljena u umjetničkom razredu Hrvatske akademije, kojoj je B. vanredni pravi član. O B-u je sumarno i u više navrata pisao M. Krleža. Prigodno su o njemu pisali Matoš, Nehajev, Lunaček, A. Schneider, S. Batušić i razni naši novinski kroničari. S. B.
6. Ljubomir (Ksaver Šandor Gjalski), * Gredice u Hrvatskom Zagorju 26. X. 1854, † Gredice 9. II. 1935, književnik i političar. Otac mu, Tito, bio je vlasnik dobra Gredice, odvjetnik i neko vrijeme podžupan varaždinske županije; bavio se i politikom, te je bio zastupnik u hrvatskom saboru i delegat na zajedničkom saboru u Pešti. Majka mu je bila kći vlastelina i zagrebačkog odvjetnika Franje Ksavera Šandora Gjalskoga (»de Gyala«). Prema njezinu djevojačkom imenu stvorio je kasnije svoj književni pseudonim. Gimnaziju je polazio u Varaždinu, pravne nauke učio u Zagrebu, a dovršio ih u Beču. Služio je kao upravni činovnik u Koprivnici, Osijeku, Virovitici, Pakracu, Sisku, Šidu, Sušaku i Zagrebu. U činovničkoj karijeri nije napredovao, jer ga ban Khuen Hedérváry nije trpio. Kad je nakon dvadeset godina službe umirovljen kao kotarski pristav, vratio se na očinsko dobro i stao se baviti politikom. Bio je (od 1906) više puta izabran zastupnikom za hrvatski sabor, kao član hrvatsko-srpske koalicije, a bio je i delegat na zajedničkom saboru u Budimpešti i predsjednik tamošnje hrvatske delegacije. G. 1917 imenovan je velikim županom zagrebačke županije; umirovljen 1919, vratio se opet u Gredice. Nakon propasti Austro-Ugarske bio je član privremenog Narodnog predstavništva u Beogradu.
U svome duhovnom razvitku prošao je B. kroz više faza. U mladim se godinama zanosio pravaštvom, a imao je i ličnih dodira s Kvaternikom. Potpao je bio i pod utjecaj ideja o potrebi socijalnog preokreta u svijetu, pače je pisao i utopistički roman Sin budućnosti. U kulturnom životu se približio Štrosmajerovim sljedbenicima. Zanosio se i misticizmom i okultizmom, a neko je vrijeme pristajao i uz naprednjake. Poslije propasti Austro-Ugarske nije bio zadovoljan razvitkom prilika u novoj državi, te je stao isticati beskompromisno hrvatstvo. Od najmlađih godina mnogo je čitao znanstvena i beletristička djela. Bavio se i filozofijom i nacionalnom ekonomijom. Osobit su utjecaj na njega izvršili Schopenhauer i Lorenz von Stein. Poznavao je njemačke, francuske i ruske beletriste. Osobito su ga se dojmili Turgenjev, Balzac i Franzos, autor djela Die Juden von Barnow.
B. je počeo rano pisati, ali je urednik »Obzora« otklanjao njegove rukopise i ne pročitavši ih. Tek 1884 uvrstio je Vjekoslav Klaić u »Vijenac« njegova Illustrissimusa Bathoricha, i otad je stao B. obilnije književno raditi. Matica Hrvatska izdala mu je kroz dvadesetak godina ove pripovijesti i romane: Pod starimi krovovi (1886), Tri pripovijesti bez naslova (1887), Bijedne priče (1888), Na rođenoj grudi (1890), Iz varmeđinskih dana (1891), Osvit (1892), Male pripovijesti (1894), Diljem doma (1899), Đurđica Agićeva (1903, iz Vijenca 1886). Nakladom Društva hrvatskih književnika izišao mu je roman Za materinsku riječ (1906). Pored toga izišao mu je veći broj odužih pripovijesti i romana u Vijencu: Maričon (1884), U novom dvoru (1885), U noći (1886), Janko Borislavić (1887), Radmilović (1894), Mors (1897), Irinina udaja (1903), Djevojački jadi (1903). Od toga su neke pripovijesti i romani bili odmah preštampani u zasebne knjige. Usto je u Vijencu, Životu, Hrvatskom salonu i drugdje štampao oveći broj kraćih crtica i novela. Izdavši roman Za materinsku riječ, B. se neko vrijeme bio prestao baviti književnošću, ali se javio opet u Hrvatsko-srpskom almanahu (1910), a za vrijeme rata (1915) u Savremeniku. Poslije 1919 počeo je opet više raditi. Matica Hrvatska izdala mu je pripovijesti Ljubav lajtnanta Milića (1923) i roman Dolazak Hrvata (1924), a u dnevniku »Hrvat« izišao mu je roman Pronevjereni ideali. Sva su njegova poslijeratna djela ispunjena više manje elementima iz tadašnjeg hrvatskog političkog života. U njima je on velikim dijelom iznio svoje razočaranje pod prilikama iz 1918. Pored pripovijesti i romana štampao je B. u različitim časopisima i novinama (Vijenac, Savremenik, Mladost, sarajevska Nada, Književnik, Obzor i t. d.) oveći broj skica, književnih i umjetničkih prikaza, političkih članaka, na pr. o Bukovčevoj izložbi (Vijenac 1893), o prvoj izložbi hrvatskih umjetnika (Vijenac 1895), o autoru hrvatske himne (Vijenac 1896), o Jakši Čedomilu (Vijenac 1898), o Begovićevoj Knjizi Boccadoro (Život 1900), o Mariji Baškirčevoj i Sonji Kovalevskoj (Vijenac 1902), o Nikoli Mašiću (Vijenac 1902), Milivoju Šrepelu (Vijenac 1893, Hrvatska revija 1930).
Svoja sabrana djela počeo je B. izdavati 1913, ali je izdanje ometeno ratom. Potkraj njegova života započela je iznova to izdanje zagrebačka knjižara Kugli. Srpska književna zadruga izdala je (1905) njegovu knjigu Pod starim krovovima. U Beogradu su izišle poslije rata dvije antologije njegovih pripovijesti — u zbirci Školski pisci (1931, u redakciji A. Barca) i u knjižnici »Luča« (1937, u redakciji F. Alfirevića). Mnoge njegove pripovijesti prevedene su na različite jezike. Zasebna knjižica njegovih prevedenih pripovijesti izišla je u Reclamovoj Univerzalnoj biblioteci (Erzählungen ).
Babić je ušao u književni život s pokoljenjem hrvatskih realista, pa je i sam upotrebljavao realističku tehniku i ugledao se ponajviše u strane realiste (Turgenjev, Franzos). Ali je već prvim svojim književnim djelima pokazao i svoju individualnu umjetničku crtu. Kad su se polovicom devedesetih godina stale u hrv. književnosti javljati borbe između Starih i Mladih, on isprva nije htio u njima sudjelovati. No Mladi, imajući pred očima njegovu umjetničku individualnost, stali su ga sve više isticati kao svoj uzor, pa i kao svoj program (zadarski Lovor, 1905). Kako je on usto pisao o izložbi hrvatskih umjetnika i hvalio izrazite manifestacije Mladih (na pr. Begovićevu Knjigu Boccadoro), sve je više pristupao uz njih, postajući donekle i njihovim reprezentantom. Bio je predsjednikom Društva hrvatskih književnika (1909—1918) u vrijeme, kad su mu oni davali obilježje. S toga položaja držao je i izrazite ideološke govore (na pr. Naša književnost, Savremenik 1913).
U svojim prvim književnim radovima (Pod starim krovovima, Maričon, Iz varmeđinskih dana). B. je počeo s toplinom iznositi svijet zagorskih plemića, koje su pisci prije njega — Bogović, Šenoa —, u vezi sa seljačkom bunom, bili nekako obilježili kao feudalne ugnjetače. B. je pristupio k tome svijetu s razumijevanjem i srcem iznoseći intimni život u starim kurijama, starinske ljubavi, običaje, stradanja i slabosti. Prikazao je svoje zagorske plemiće kao ljude, koji propadaju pred navalom novih misli i u novom ekonomskom poretku, što ga je izazvalo ukidanje kmetstva, no koji i u svom opadanju pokazuju simpatičnih čovječanskih crta. Počevši iznositi socijalne i ekonomske prilike Hrvatskoga Zagorja išao je postepeno za tim, da prikaže cjelokupni hrvatski nacionalni ekonomski i kulturni život svoga vremena, a i najdublja čovjekova nastojanja u dodiru s problemima vječnosti i smrti. U svojim djelima obuhvatio je tako tri područja: 1. socijalni lom, koji je u Hrvatskoj nastao poslije ukinuća kmetstva, 2. politički, kulturni i društveni razvitak Hrvatske u 19. st., 3. probleme najintimnijeg čovjekova života.
U svojim romanima i pripovijestima iz Hrvatskoga Zagorja prikazao je s jedne strane domaći život tamošnjih plemića, gledajući ih kao ljude, a ne kao pripadnike društvenog razreda, koji je izgubio svoju vlast. Obrnuto od dotadašnjih hrvatskih pisaca, B. je vidio i u feudalizmu nešto prirodno, od čega je imao koristi i seljak i plemić, a u propasti feudalaca vidio je on i propast kmetova. Usto je prikazivao i stvarne gospodarske teškoće, s kojima se imalo boriti hrvatsko plemstvo nakon ukinuća kmetstva (Na rođenoj grudi, U novom dvoru).
U romanima i novelama iz hrvatskoga nacionalnog života iznosi B. različita aktualna pitanja svoga vremena: položaj hrvatskoga kulturnog radnika u sredini, koja ga ne shvaća (Radmilović, Đurđica Agićeva), politički i moralni problem Hrvatske, kako se odrazio u borbi između obzoraša i pravaša (U noći), politički pritisak, koji su tuđinske vlasti vršile u Hrvatskoj. U grupu djela s određenom narodnom tendencijom idu i njegovi romani iz razdoblja ilirizma (Osvit, Za materinsku riječ), u kojima su prikazani ljudi i prilike iz doba hrv. preporoda.
Zasebnu grupu čine u njegovu radu pripovijesti, u kojima su prikazane težnje za rješenjem najosnovnijih pitanja života: smisao života, smrt (Janko Borislavić, Mors, San doktora Mišića). Iz njih izbija misticizam.
Po mnoštvu svojih djela i po širini svojih zahvata u hrvatski život B. je najuniverzalniji stariji hrvatski pripovjedač. On je obuhvatio vrlo mnogo problema hrvatskoga narodnog života i svoja opažanja iznosio s poraznom otvorenošću (na pr. u romanu U noći). Njegova su djela obilan dokumenat hrvatskoga života, tamo od zanosnih ilirskih dana pa preko apsolutizma, pravaštva i jugoslavenstva sve do prvog decenija života u Jugoslaviji. Senilnost i beznačajnost velikog dijela hrvatske inteligencije, njezina otuđenost od stvarnih narodnih potreba, nekulturnost naše sredine, puzavački mentalitet jednog dijela naših ljudi, demagogija političara, ali i zanos idealnih kulturnih pregalaca, privezanost pravog hrvatskog čovjeka njegovoj grudi i t. d., sve je to našlo u njemu svoga slikara. Dok su ostali hrvatski pisci njegova vremena više manje obuhvatali samo jedno područje života, B. je pisao i političke, i socijalne, i psihološke romane i novele, a njegove najličnije stvari prikazuju zalete u najspiritualnije sfere čovječjega života.
Po plodnosti svoga rada i svojim karakterističnim crtama B. je bio najsnažnija hrvatska književna ličnost kroz punih dvadeset godina. Stoga je vrlo veliko njegovo literarno-historijsko značenje. Umjetnička vrijednost svih njegovih djela nije uvijek jednaka njihovu kulturnom značenju. Došavši do popularnosti, pisao je on katkada odviše brzo, pod dojmom političkih događaja, među kojima je živio (U noći). Psihologija nekih njegovih lica odviše je nategnuta, knjiška (Janko Borislavić). Njegova filozofija i misticizam doimaju se više kao produkt lektire negoli kao nešto istinski doživljeno. Ličnosti u njegovim djelima, napose ženske, odviše su idealizirane ili jednostrane, a da bi na čitaoca djelovale kao istinska ljudska bića. U njega ima često i namještenosti, i verbalizma, i klišeja. Osobito udara u oči odviše jako isticanje gospodskog ambijenta i gospodstva u hrvatskoj seljačkoj sredini. Seljak, najbrojniji dio naroda, došao je u njegovim pripovijestima vrlo rijetko do izražaja, pa ni onda nije osobito simpatičan (Maričon, Illustrissimus Bathorych).
U cijelom radu B-a opaža se neka podvojenost između njegova osjećajnog i intelektualnog života. Kao čovjek s jakom čuvstvenošću on se odviše povodio za novim dojmovima. Bio je nesumnjiv i jak umjetnik, kadgod je bez uvijanja iznosio život onako, kako ga je osjećao. Kad pak iznosi kakvu tezu, ili zauzima kakvo stajalište, opaža se u djelu ili neproživljenost, ili činjenica, da se nekim problemom bavio samo kratko vrijeme i da ga taj nije sasvim zaokupio. Zato od njegovih pripovijesti zadržavaju najviše umjetničke živosti i životne istinitosti one, koje su proizišle iz njegova najintimnijeg osjećanja, iz njegova odnosa prema Hrvatskom Zagorju i njegovu patrijarhalnom životu u starim kurijama. U njima je on bio u prvom redu pjesnik svoga kraja i slikar života, kojega nestaje. Tu je on sa srcem i dušom prikazivao ljude, koji propadaju u sukobu s novim vremenima, i tragedije profinjenih duhova, koji pogibaju u dodiru s prostotom. Pa iako je i sam spoznavao, kako oni moraju sigurno propasti, on je u tom njihovu propadanju vidio veličine, pa i ljepote. Iznoseći njih iznosio je ujedno i vlastitu osjećajnost i vlastitu bol. Zato je u tome dijelu svoga rada bio i najoriginalniji, i najviše umjetnik.
LIT.: Gjalski, Za moj životopis, Mladost, Beč 1898; Ljubav lajtnanta Milića, 1923; Jakša Čedomil, Ksaver Šandor Gjalski, Iskra, Zadar 1891; Ivanov (M. Dežman), Ksaver Šandor Gjalski, Mladost, Beč 1898; P. S. Mikov (P. Skok), Ksaver Šandor Gjalski, Svijetlo, Karlovac 1900; Lj. Dvorniković, Ksaver Šandor Gjalski, Nada 1903; F. St. Grabowski, Wspolczesna Chorwacyà, Lavov 1906; J. Pasarić, Sabrana djela Ks. Š. Gjalskoga, Savremenik 1913; A. Barac, Ksaver Šandor Gjalski, Bratstvo XXII., Beograd 1927; I. Nevistić, Gjalski, Zagreb 1927; K. Bego, Gjalski, Savremenik 1929; M. Savković, Gjalski kao istoričar hrvatskoga društva, Srpski književni glasnik XXX., 1930; M. Savković, L’influence du réalisme français dans le roman serbocroate, Pariz 1935; Lj. Maraković, Gjalski, Srpski književni glasnik XXI., 1927; Lj. Maraković, Uz pedesetu godišnjicu »Illustrissimusa Bathorycha«, Hrvatsko kolo 1934; Lj. Maraković, Ksaver Šandor Gjalski, Hrvatsko kolo 1935; Savremenik 1927 (s prilozima M. Nehajeva, M. Hanžekovića, i t. d.). A. B-c.
7. Nada, * Sv. Juraj kod Senja 5. II. 1903. Prešavši iz učiteljske škole u glumačku, postala je 1921 članica zagrebačke drame, u kojoj je osvojila simpatije javnosti igrajući naivne i srdačne djevojčice (Scampolo, Peg, srce moje, Crkveni miš, Triput vjenčani). Njezin svestrani talenat dolazi do punog izražaja i u klasičnim, komično-karakternim ulogama (Toinetta u Umišljenom bolesniku, Marija u komediji Na tri kralja). Igra najrazličitije uloge domaćeg i slavenskog repertoara. Gluma joj je prožeta iskrenom osjećajnošću. Interpretacijom Katjuše u Tolstojevu Uskrsnuću pokazala je snagu izražavanja dubokih dramatskih osjećaja. Proćućeno recitira kajkavsku i čakavsku liriku. Gostovala je u Splitu, Beogradu, Sarajevu i u svim većim gradovima hrvatske pokrajine. S. B.
8. fra Tomaš, * Velim (sjeverna Dalmacija) oko 1680, † Šibenik 31. VII. 1750, književnik. Stupio 28. VI. 1701 u franjevački red u Visovcu na Krki, gramatiku i humaniora učio kod kuće, filozofiju i teologiju, kao kasnije i A. Kačić, u Budimu u Ugarskoj. Kao svećenik-franjevac bosanske (do 1735), kasnije dalmatinske (sv. Kaje odnosno sv. Otkupitelja) redodržave bio je njen »pripovidalac« i definitor, gvardijan u Kninu i Visovcu, u Polači i u Skradinu župnik, a u Skradinu i biskupski vikar. U redu bio je vrlo aktivan, gorljiv u dušobrižničkim poslovima, popravljao je i nanovo podizao samostanske zgrade i žrtvenike. Osim toga pisao je i izdavao knjige. Prvi njegov štampani rad Prima grammaticae institutio pro tyronibus Illyricis accommodata (Mleci 1712, 2. izd. 1745) rađen je prema Alvaresovoj latinskoj gramatici i namijenjen Ilirima, koji »počimaju učiti gramatiku... a drugoga jezika ne znadu«. Nazivi Iliri i ilirički jezik Babiću znače jedan slavenski narod i jezik uopće, koji se po govorima dijeli u Bošnjake, Moskove, Poljake, Bojeme, Hrvate, Dalmatince i t. d., raširivši se »po mnogi kraljevstvi i država toliko na daleko, da se jedva mogu među se razumiti u govorenju«. Ilirički jezik njegove gramatike jest hrvatska ikavska štokavština sjeverne Dalmacije: »cića toga ja sam metnuo i upisao misto, iz koga sam, neka se znade, da se onde ovako govori: premda svak more u svoj jezik i na svoj način tumačiti i govoriti, kako je običaj u njegovu mistu govoriti«. Gotovo tim istim riječima objasnio je i jezik svoga Cvita, koji on tu naziva upravo jezikom hrvatskim (»a da znam više, više bi učinio na poštenje Gospodina Boga i na korist duhovnu našega naroda slavnoga i jezika rvackoga«). U glavi »od kraljestva, država i gradova« (isp. Gram., 2. izd. str. 438—9) »Hrvatsku« latinski prevodi s »Illyricum«, a »Kroaciju« (prema Croatia) s »Liburnia«. Ovako nazivanje i razlikovanje poznaje i Kačić u Razgovoru. Mnogo važniji od gramatike jest B-ćev Cvit razlika mirisa duhovnoga... u dva dila razdiljen, prikazan... Vinc. Zmaeloviću(!), arcibiskupu zadarskomu. I Cvit je B. još za života dva puta izdao: 1726 i 1736 (Mleci po Stip. Orlandinu kod S. Justine), a od drugoga izdanja imao je drugi dio i svoj osobiti naslovni list, pa se mogao i napose prodavati »za veću lakost štioca... neka se more s njima služiti svaki, zašto sam vidio, da je mnogim drago samo verse pitati i pisme«. U svom I. dijelu Cvit sadrži »Nauk krstjanski s mnogim molitvam i devocioni« i »Istomačenje nauka krstjanskoga«, a u II. dijelu »Verše od mnogi svetkovina priko svega godišta i druge pisme duhovne i bogoljubne«. U izd. 1736 ovaj II. dio opet se dijeli u dva posebna dijela, zbog čega je i na naslov. listu bilo istaknuto, da je »Cvit... u tri dila razdiljen«. U posveti nadb. Zmajeviću B. je svoj Cvit nazvao kompilacijom, a to on uistinu i jest. Prvi je dio očito rađen prema predlošku, ali je i on u detaljima pun ispisa iz domaćih izvora pa i zapažanja iz domaćega folklora. Njegova poezija II. i III. dijela od najveće česti nije tek tu po prvi put štampana. Tako tu ima pjesama, koje se kao Proslavimo oca Boga, Promislimo, braćo, što smo potvrđuju iz naših sredovječnih izvora, druge opet iz štamp. djela J. Barakovića, M. Divkovića, P. Posilovića, Stip. Margitić-Markovca, Lovre Šitovića i t. d. Ipak time nisu utvrđeni i neposredni izvori, jer se njegove pjesme samo rijetko poklapaju s istovrsnim pjesmama spomenutih izvora. Ipak osobitu pažnju zavređuje njegovih 10—11 deseteračkih pjesama i 3 »popivke poskočice« u 13-ercima narodne metrike. Na sve ove B. je čitaoca i napose upozoravao, kazujući mu, »da se mogu pivati u svako doba i na svakom mistu putujući, sideći i stojeći... i za ostaviti pisme isprazne«. Ni to nije propustio kazati, da će u njima biti i loših stihova, ali se nada, da će ih »pravi Hrvat i pivalac«, ako bi u stihovima koje slovo manjkalo, moći popraviti, »kako je njemu draže i lipše«. Cvit je u narodu bila omiljela knjiga; postoji predaja, da je bila nazivana Babuša, a u nekim krajevima tako je i danas još nazivlju. I poslije autorove smrti bila je često preštampavana; osim prva dva poznata su još i izdanja iz 1759, 1802, 1829, 1851 i 1898.
LIT.: J. Jelenić, Bio-bibliografija franjevaca Bosne srebreničke, sv. I., 1925; J. Šetka, Pjesme fra Tome Babića, Nova Revija XVII., 6, Makarska 1938; G. Bujas, Katolička Crkva i naša narodna poezija, Šibenik 1939. F. F.
9. fra Vicko, iz Kotora, dominikanac, učen bogoslovac i pisac. G. 1706 objelodanio je u Mlecima bogoslovno-povjesničko djelo Radii theologici i t. d., u kojemu izlaže glavne istine katoličke vjere i govori o glasovitim redovnicima svoje dominikanske dalmatinske provincije. Na latinskom jeziku napisao je i Popis kotorskih biskupa, kojim se Farlati poslužio za svoje veliko djelo Illyricum sacrum. G. 1726 bio je izabran provincijalom dalmatinske provincije i više je godina živio u samostanu u Zadru. U tom je samostanu bila za svu dalmatinsku provinciju visoka filozofsko-teološka škola, na kojoj je bio profesor i naš B.
LIT.: A. Zaninović, Pogled na apost.-znanstveni rad dominikanaca u hrvatskim zemljama, Bogoslovska Smotra, VIII., Zagreb 1917. A. Mi-ć.