BABA, reduplikacijska tvorba dječjeg jezika, kao mama, tata, lat. ana »baka«, u njemačkim narječjima ana »baba«, sve riječi, koje su nekada odrasli, tepajući od milja riječi male djece, poprimili u svoj jezik. U hrvatskom znači baba očeva ili materina majka, pa stara žena uopće, gdjegdje i punica, štoviše i dadilja (ispor. od riječi baba izvedenu riječ babica, babinje i sl.). I neka se mitološka ženska bića nazivlju baba. G. Š.

Baba u mitologiji slav. naroda personifikacija je vjetrenoga, mračnoga, kišnoga. U Rusiji još Jaga baba i Ježibaba, osobito personifikacija zime, u Hrvata i Srba baba Ruga, u Slovenaca Vehtra ili Pehtra baba. U ostacima staroga vjerovanja to je nekakav zli spiljski duh u liku starice ili čarobnice ili uopće vještice: Baba Gvozdenka ili Gvozdanka ili Zlata baba. Bugari nazivaju najstariju Suđenicu Zlatom babom. Zlatu babu znaju i Slovenci.

Kod Hrvata Pokladna baba (i Baba korizma) predstavlja, čini se, zimu ili samu smrt. S njom je spojen pokladni narodni običaj: slamnu babu zlostavljaju, voze iz sela (slično kao s Karnevalom, Konjem, Pustom, Mesopustom). I kod ostalih slav. naroda utvrđen je običaj, da u 4. korizmenu nedjelju (»Laetare«) izgone smrt u obliku slamne starice.

LIT.: Niederle, Život starých Slovanů, II/1. Prag 1916; Máchal, Nákres slovanského bájeslovi, Prag 1891; Schneeweis, Grundriss des Volksbrauchs u. Volksglaubens der Serbokroaten, Celje 1935; Ilić, Slavonski narodni običaji, Zagreb 1846; Zelenin, Russische (ostslavische) Volkskunde, Berlin 1927. M. S.

Njemački mit poznaje božicu, staricu Frau Holle, personifikaciju oplođujućih prirodnih sila. Ona živi pod zemljom, daje zemlji kišu i snijeg, a iz njezina zdenca života donosi roda djecu na svijet. Gdjegdje se zove i Berchta (Sjajna) i daruje djecu o Božiću namjesto maloga Isusa. G. Š.

Babice. Srbi vjeruju, da porodilji i čedu za 7 prvih dana, ako ih bdeći ne čuvaju, mogu nauditi mračni neprijateljski (zemni, htonički) duhovi babice. Zato porodilju paze, razgovaraju i časte susjedi; čedo bi moglo postati suludo ili s kojom drugom manom.

Babin kut, strana na zapadnom obzorju, odakle ljeti redovno nastaju olujni vjetrovi i zla godina. Tim svima nazivima temeljna je zacijelo predodžba, da je Baba personifikacija zime, Jeda i mraka.

Babine (babinje). Kad se žena obabi (t. j. porodi), idu joj bliža rodbina i znanice u pohode, t. j. na babine, noseći darove i milošte u krepkoj hrani. To osobito biva na dan krštenja djeteta. Muški ne idu u babine. Darovi su za dijete: kapica, bječvice, košuljica i drugo; za majku: hljebac, (medene) pogače i kolači, pečena kokoš, pite, uštipci, vino i dr. (od davnine, danas već rjeđe, kašica, kao u ostalih Slavena). Ako porodilja odmah nema mlijeka, podoji čedo koja susjedna mlada majka (tako dolazi do braće »po mlijeku«).

Babini dani, jarci (ili kozlići), pozajmljenici, ukovi (t. j. hukovi), zove se vrijeme na kraju ožujka (ili na početku travnja), kada preko očekivanja udare vjetreni hukovi, snijeg i led (te pomore kozliće). Ima i priča, da je žena u to doba izvela koze na pašu pa se smrzla zajedno s kozama i okamenila. Slično kazivanje postoji i u Bugara. M. S.

Babino ljeto ili bablje ljeto zovu se u hrvatskom narodu topli dani, koji u različitim krajevima traju različito, obično između Male Gospe i Miholja ili još kasnije, kad već lišće pada i dolaze zimski dani. Tim imenom nazvali su i osobitu pojavu tih toplih dana, naime nježne niti paučine, koje dižu uzdušne struje. Nastaju tako, da neki maleni, a osobito mladi paučići, najviše iz porodice Thomisidae, načine dulje niti paučine, pa pomoću njih aerostatički lete, ponajviše u jesen, a nešto i u proljeće. Na taj način raznesu vjetrovi i uzdušne struje ove pauke na sve strane, da se što više rasprostrane. Katkada ih vjetar odnese i vrlo daleko, pa ih je Darwin vidio s broda preko 100 km daleko od obale. To je jedini slučaj kod kopnenih životinja, da lebde u uzduhu bez tjelesne radnje, kao što lebde u vodi tolike životinje u planktonu. N. F-k.