AŽBÈ, Anton, * Dolenčiče pri Javorju (Slov.) 30. V. 1862, † München 6. VIII. 1905, slikar. Rano je osirotio i učio trgovinu u Celovcu i u Ljubljani, gdje je 1882 ušao u Wolfovu slikarsku radionicu. Za godinu dana preselio se u bečku akademiju, gdje su ga podučavali profesori Griepenkerl, Eisenmenger i L’Allemand. Nauke je svršio u Münchenu kao učenik profesora Hackla, Mülera, von Löfftza i Wagnera. G. 1891 osnovao je vlastitu slikarsku školu, koja je naskoro izišla na glas i pribavila mu međunarodnu družinu slikarskih učenika. Kod njega je izučilo više poznatih umjetnika (Grabar, Javlenskij, Kuba, Pacovski, Kandinskij, R. i B. Vukanović, Nadežda Petrović i gotovo svi slovenski impresionisti). Ažbèova je škola oslobodila učenike akademskih pravila i koristila njihovu samostalnome razvitku. Sam je bio kolorist osobite intenzivnosti, s potpuno slobodnom tehnikom znamenitog »krepkog poteza«. Upotrebljavao je doduše čiste boje, ali je ostao vjeran slikarskoj radionici te se dosljedno uklanjao plein-aire-u. Radi svoga bohemskog života, kojim je bio vezan uz krug mladih münchenskih literata Wedekinda, Halbea i Kayserlinga i uz slikare Uhdea, Pettenkoffena, Hertericha i dr., sam je tek malo slikao. Važnije su mu radnje: Crnica, Pjevačka vježba, U haremu, Glava seljaka, Wolfov portret i Autoportret (posljednje su dvije izgubljene). Radnje su većim dijelom u Narodnoj galeriji u Ljubljani. Ažbe je bio najznatniji slikar na prijelazu slovenskoga klasicizma u moderni realizam. Njegov slikarski rad je vrlo slobodan, tehnički kultivira virtuoznost, a sadržajno genre i egzotičnost. Izložio je više puta u Glaspalastu, zatim 1900 u Ljubljani i 1904 u Beogradu.

LIT.: Zbornik za umetnostno zgodovino.