AZEGLIO, Massimo (Taparelli) d’, * Turin 24. X. 1798, † Firenca 15. I. 1866, slikar, pisac i državnik. Sveučilište je polazio u rodnom gradu, a zatim je u Rimu učio slikarstvo. Kao slikar postigao je lijep uspjeh. Povezan i lično i idejno s Balbom i Giobertijem, a još više s Manzonijem, prilazi talijanskom romantičkom krugu i piše historijske romane Ettore Fieramosca, La Disfida di Barletta (Milan 1833), Niccolò de’ Lapi (ibid. 1841). Kao i u slikarstvu, tako i u romanima voli žive, jarke boje. Poznatiji je po svojim političkim spisima. Bio je protivnik republikanaca i tajnih društava. A. je radio na ujedinjenju Italije. Njegovi su politički spisi: Gli ultimi casi di Romagna (1846); Proposta di un programma per l’ opinione nazionale italiana (1847) i dr. Razlikovao se od mnogih suvremenika u t. zv. rimskom pitanju. A. je želio da dođe do tal. jedinstva, ali je držao, da Rim treba ostaviti papi. G. 1848 borio se u Vicenzi protiv Austrije, gdje je ranjen. Naskoro je postao ministar predsjednik u Turinu i poveo je politiku prijateljstva s Francuskom i Engleskom, dok se s Austrijom nastojao nekako nagoditi. U unutrašnjoj politici imao je više neprilika. S jedne strane je Cavour zajedno s parlamentom tražio radikalniju politiku, a s druge strane došao je u otvoren sukob s Crkvom. G. 1852 dao je ostavku. I u stranim novinama i u mnogobrojnim spisima radio je neumorno za ujedinjenje Italije. Punu mjeru svoga talenta dao je u autobiografskom spisu Miei ricordi (1866).

LIT.: G. Gentile, M. d’A., La Critica, XX., 1922; M. Tabarini, M. d’A., pittore, Rassegna nazionale, CVI., 1899; N. Vaccaluzzo, M. d’A., 2. izd., Rim 1930; G. Mazzoni, L’Ottocento, 2. izd., Milan 1934, I.—II.; M. Massari, Uomini di destra, Bari 1934; P. E. Santangelo, M. d’A. politico e moralista, Turin 1937.