AYYUBIDI (Benû Ayyûb), dinastija u Egiptu poslije Fatimida, vladala od 1171 do 1251. Njezin je osnivač Salahudin Jûsuf ibn Ayyûb, kojeg je u pratnji njegova strica Esedudina poslao sultan Nuridin u Egipat, da suzbija navale križara. Esedudin je postao ministrom kod posljednjeg fatimidskog kalifa Adid li dinil-laha. Kad je umro, naslijedio ga je u časti Salahudin, koji se nakon kalifove smrti (1171) popeo na vladarsko prijestolje i osnovao tu dinastiju. Kad je 1174 umro i sultan Narudin, Salahudin je protegao vlast na Siriju i jedan dio Mezopotamije. Osobito se proslavio svojim borbama, viteštvom i pravednošću za križarskih vojna. Poslije smrti Salahudinove proglasili su se njegovi sinovi i braća samostalnim u pokrajinama, u kojima su bili namjesnici, te su tako nastali mnogi ogranci te dinastije. Glavnim nasljednicima Salahudinovim ostao je samo Egipat i jedan dio primorja u Siriji i Palestini. Pored toga su i spomenuti ogranci ipak priznavali suverenost glavne dinastije. Svega se izredalo 10 vladara. Sedmi između njih, El-Melik es-Sâlih Nedžmudin, osnovao je vojsku od robova, koja se kasnije osilila i preuzela vlast od svojih gospodara pod imenom Mameluka. Najznamenitiji ogranci te dinastije bili su u Himsu, Jemenu (1173—1229), Alepu (1183—1260), Hamatu i Damasku (1174—1250).