AVIGNONSKI PAPE (1309—1378). Stolovanje papa u Avignonu kroz 70 godina već suvremeni Talijani (Petrarca), a po njima i drugi nazivahu »babilonskim sužanjstvom« s aluzijom na 70-godišnje sužanjstvo Židova u Babilonu. Izraz ne odgovara stvarnom položaju papa u A., jer su oni bili mnogo manje ovisni o francuskim kraljevima, nego se tada i poslije mislilo.

Klement V. (1305— 1314), koji je prvi stolovao u A., bio je jedini pod jakim utjecajem Filipa Lijepoga: njemu za volju ukinuo je 1312 bez redovnog suda templare na XV. općem saboru u Vienneu. Talijani su najviše skrivili »babilonsko sužanjstvo« rimskih biskupa: dugotrajnim gloženjem velikih i malih tal. tirana nastale su u Italiji i u Rimu takve prilike, da je 15 papa prije Klementa V. moralo dulje ili kraće vrijeme stolovati izvan Rima pa i izvan Italije.

Međutim nema sumnje, da je dugim boravkom papa izvan Rima, posvećenog sijela Petrovih nasljednika, i nekom zavisnošću o franc. kraljevima trpio ugled papinske vlasti, koja je po sudu mnogih izgubila puno od svoje univerzalnosti primivši pretežno francuski značaj: svi su avignonski pape bili Francuzi, a tako i većina kardinala. Avignonski pape uglavnom su bili dobri, neki veoma dobri. Napose treba istaknuti njihov veličajan rad za širenje kršćanstva u Kini, Indiji, Egiptu, Nubiji, Abesiniji, Berberiji i Maroku.

Ivan XXII. (1316—1334), koji je naslijedio Klementa V. i definitivno zasio u Avignonu, bio je učen i krepostan, neumoran u radu za Crkvu. U prijestolnoj borbi između Ljudevita Bavarca i Fridrika Austrijskog, koji su se prizvali na papu, Ljudevit nezadovoljan papinom presudom postavi protiv njega protupapu franjevca Rainalduccia, koji se prozvao Nikola V. Ljudevitu su u borbi protiv I. bili saveznici »spirituali« (fraticelli), buntovni ogranak franjevačkog reda, pa Marsilius Patavinus, pisac djela »Defensor pacis«, kojim se diraju osnovi Crkve. Kako su boravkom papa u Avignonu prihodi, osobito iz Italije, malne presahli, propisivao je I. izvanredne namete u obliku anata, rezervacija i ekspektancija, što je urodilo zloupotrebama.

Benedikt XII. (1334—1342), htio se vratiti u Rim, ali je odustao od nauma zbog nemira u vječnom gradu te počeo graditi veličanstvenu rezidenciju u Avignonu. Trudio se oko reforme klera i ukinuo velikim dijelom anate i t. d.

Klement VI. (1342—1352), izišao je kao pobjednik u borbi s Ljudevitom Bavarcem, koga su napustili knezovi i izabrali Karla IV. »Spirituali« se pokoriše. Velik se pokazao u doba strahovite crne kuge. Dvjema bulama (1348) uzeo je Židove u zaštitu od pučkoga fanatizma. Ovaj inače izvrsni papa, koji bi znao reći, da je samo zato papa, da može usrećiti vjernike, razvio je na papinskom dvoru kneževski raskoš i opet raspisao one mrske namete. Tim je škodio ugledu papinstva, koje je još jače privezao uz Francusku kupivši za Crkvu Avignon s područjem.

Inocent VI. (1352—1362), »strog i pravedan«, valjda najodličniji avignonski papa. Zabranio je cumulatio beneficiorum, t. j. da bi jedna crkvena osoba posjedovala više od jedne prebende; s papinskog je dvora uklonio raskoš, a iz Avignona besposlene prelate, strogo zahtijevao boravak u mjestu beneficija; prisilio kardinale na skromnije življenje. Po energičnom kardinalu Albornozu, negdašnjem vojskovođi, vratio je Sv. Stolici otete joj zemlje u Italiji, a u Rimu uveo mir i red: put u Rim bio je otvoren. Inocent bi se možda bio i vratio, da ga ne spriječiše starost i bolest. S Karlom IV. imao je I., slab političar, kratak spor u vezi sa zlatnom bulom, jer se nije htio odreći staroga prava da potvrđuje izbor njemačkog kralja, budućeg cara i u tom svojstvu zaštitnika Crkve.

Urban V. (1362—1370), benediktinac, uzoran papa, sveta života (Crkva ga štuje kao blaženika), zauzet za reformu, osobito klera i oholih monaha, i za procvat znanosti. Na molbe mnogih, naročito Karla IV., sv. Brigite i Petrarke, vratio se u Rim 16. X. 1367 uz veliko slavlje i neiskazanu radost rimskog puka, koji je nakon više od 60 god. prvi put vidio papu u svojoj sredini. U Rim dođoše, da mu se poklone, car Karlo IV., Ivana Napuljska, kralj Cipra, Ivan V. Paleolog, koji se odrekao raskola nadajući se pomoći protiv Osmanlija. Koliko bješe Rim spao, vidi se već po činjenici, da su glavne bazilike (Luteranska, sv. Petra, sv. Pavla) bile pomalo ruševne; u njima je, kažu, rasla trava. Radi nesnosnih prilika u razdvojenoj Italiji, a i u namjeri, da posreduje u sukobu između Francuske i Engleske, U. se vrati u Avignon, gdje umre skoro iza svog povratka.

Grgur XI. (1370—1378), muž velikih vrlina, premda ponešto slab prema rodbini, doživio je opći ustanak u papinskoj državi, gdje su Francuzi, tuđi narodu, zapremali najutjecajnija mjesta. Rim je ostao vjeran, ali je u njemu jedna stranka prijetila izborom protupape, ako se G. ne vrati u Rim. Opasnost je bila toliko veća, što je niži kler mnogih mjesta pristajao uz ustaše. Boležljivi i bojažljivi G. više se godina bavio mišlju, da prenese sijelo u Rim, no tome se opirahu kardinali, rodbina, francuski kralj. Napokon G. krene u Rim, očito i pod dojmom riječi i pisama neustrašive i neumorne dominikanke sv. Katarine Sijenske, te 17. I. 1377 uđe u vječni grad. Protiv savjeta sv. Katarine neke je protivnike u Italiji dao pobiti oružanom silom. Napokon opća želja za mirom urodi kongresom u Sarzani (1378), za kojeg umrije Grgur XI., zadnji Francuz na papinskoj stolici. Njegovim povratkom prestalo je »babilonsko sužanjstvo«, ali nastade »zapadni raskol«, za kojeg su boravili u Avignonu dva protupape: Klement VII. (od 1379) i Benedikt XIII. (do 1408).

LIT.: L. Pastor, Gesch. der Päpste, I., 1886; J. Hergenröther, Handbuch der allgem. Kirchengeschichte, III., 5. izd. 1915. — O vezi hrv. zemalja s avignonskim papama: A. Theiner, Vetera Mon. Slav. merid., I., Rim 1863; K. J. Hefele, Conciliengeschichte, VI., 2. izd. 1890.