AVICENA, * 980, umro 1037. Tako se u skolastika naziva arapski filozof Abu Ali al Hosain ibn Sina, rođen nedaleko Bukhare u Turkestanu od imućnih i uglednih roditelja. Studirao je prirodne nauke, medicinu i filozofiju u Bagdadu, provodio buran, ne besprikoran život, osim liječničkoga zvanja i naučnog rada bavio se javnim poslovima i naposljetku dopao tamnice u Hamadanu, gdje je i umro. Golemi naučni rad njegov, manje bogat originalnim mislima nego opsegom znanja, prikazuje nam enciklopediju tadanje učenosti, a napose je zaslužan zbog komentara Aristotelovih spisa, koji su u srednjemu vijeku bili važno vrelo za poznavanje Aristotelove nauke. Po njima je on i utjecao na skolastiku. Prihvaćao je neke Aristotelove misli, iako se poglavito kreće u pravcu Alfarabijevih novoplatonskih pogleda, ali nije prihvaćao misao, da u procesu emanacije tvar proizlazi iz božanskoga bića, već je zastupao dualizam, po kojem se stvari svode na dva principa, na djelujući uzrok, to je Bog, i na osnov mogućnosti, to je tvar, koju po Aristotelu drži vječnom. U duhu nauke emanacije međutim tumači nastanak nebeskih krugova iz božanskoga izvora, kao postepeno ograničeno oduhovljavanje. Kako po njegovu naučavanju načini postojanja nižega reda specifikacijom proizlaze iz smislenih oblika višega reda, to se uzroci stvari u zemaljskom svijetu nalaze u nebeskom carstvu. U Bogu postoje općene ideje svega i redom se posebno obrazuju, ostvaruju se u čovjeku i u svijetu i u ljudskom se duhu spoznaju. Avicenino se naučavanje o trojakom postojanju ideja (prije stvari u Bogu, u stvarima i poslije stvari u ljudskoj misli) pored drugih, koji su to držali, često spominjalo u t. zv. sporu o univerzalijama (v.). Djelovanje ljudskoga duha kreće se u dva pravca, u jednom je upravljeno na spoznavanje stvari (intentio prima), u drugom na sam rad razuma (intentio secunda); iz ovoga potonjega odnosa nastaje logika, u kojoj se Avicena uglavnom drži Aristotela. Isto se tako njegova psihologija osniva na Aristotelovoj nauci, prema kojoj je duša oblik tijela i princip života; po toj se nauci razlikuju i tri vrste duša. Misao o uskrsnuću tijela kao i nauku o postojanju duše prije rođenja Avicena zabacuje. Duša nastaje zajedno s tijelom, no budući da je netvarna, ne propada s tijelom, ali i ne prelazi u druga tjelesa, kako to uzima nauka o seobi duša (metempsihoza), već uvijek živi u blaženstvu ili u nesreći prema tome, kako se držala u svijetu. Blaženstvo se postizava po intelektualnom uzdizanju i moralnom nastojanju. Intelektualno se uzdizanje međutim po Aviceni ne završava bez nekoga, u novoplatonskom nazoru sadržana, zanosa u mistiku, moralno pak nastojanje pretpostavlja slobodu volje te nužno vodi k zabacivanju fatalizma, što A. mnogo odlučnije ističe nego Alfarabi. Slobodni stav Avicene prema islamu doveo je do toga, da su mu djela kao i spisi »čiste braće« spaljeni u Bagdadu (1160).