AVEROES, pravim imenom Abdul Valid Muhamed Ibn Ružd, * Kordova 1126, umro u Maroku 1198, najznatniji arapski filozof, neko vrijeme sudac u Sevilli i Kordovi, a onda na preporuku starijega suvremenika Ibn Tofaila pozvan od kalifa Abu Jakuba Jusufa, da sastavi komentare Aristotelovih djela (1163), kasnije postavljen i za tjelesnoga liječnika na njegovu dvoru (1184); u službi i časti ostao je još za njegova nasljednika al-Mansura do 1195, kad je optužen, da zauzimanjem za grčku nauku i filozofiju radi protiv islama, te je bio prognan u grad Elisenu kraj Kordove, otkud je prešao u Maroko i doskora umro.

Bavio se medicinom i matematikom, ali glavni je rad razvio na području filozofije, i to u posebnim spisima, ponajviše sačuvanim samo u hebrejskom i latinskom prijevodu, među kojima najznatniji Obaranje obaranja odbija napadaje Al Ghazelove na filozofiju. Ostala su mu djela rasprave, od česti izgubljene, o Aristotelovoj logici i fizici, o ljudskom i božanskom duhu, o odnosu religije i filozofije i t. d., zatim komentari Aristotelovih spisa, od kojih je neke dvaput i triput obradio, a obrađivao ih je na tri načina: u kratkim prikazima, uz koje samo rijetko nadovezuje tuđe ili svoje misli, u izvodu (»resumé«) s tumačem i u iscrpnim prikazima nauke navodeći druga mišljenja i vlastita izlaganja. Ne znajući ni grčki ni sirski A. sav taj posao vrši na osnovi arapskih prijevoda.

O odnosu religije i filozofije drži A., da je vjerski nazor alegoričan, prilagođen shvaćanju obična čovjeka, dok filozofija vodi k pravom spoznavanju istine, ali oboje je potrebno, vjera za puk i filozofija kao njezina zamjena za obrazovane ljude, pa se one ne smiju međusobno pobijati. U vezi s tim drži, da nešto može biti u vjerskom pogledu ispravno, a u filozofijskom neispravno, i obratno. Nauka o »dvojakoj istini« isticala se kasnije- u borbi protiv skolastike. Od ostalih misli Averoesovih treba spomenuti ove: u stvarima oblik ne prilazi k tvari izvana, već je kao možnost u njoj sadržan i s njom zajedno čini supstancijalno jedinstvo, a to bi očito s nekim naturalističkim zanosom značilo, da su oblici već u tvari predviđeni i da iz toga latentnoga stanja prelaze u čin. Općena pojmovna slika (universale), pod kojom obuhvaćamo mnoštvo pojedinosti jedne vrste, nije ni izvan stvari ni u njima; ona se kao spoznajni sadržaj dohvaća umom. Najviše mjesto idejâ je Bog, koji je supstancija odlučena od materije te ga treba zamišljati kao čisto duhovno biće; on je osnov stvaralačkoga procesa, početni uzrok, koji pokreće prijelaz možnosti u čin. Prihvaćajući Aristotelove dokaze, da ima Bog, naročito fizičko-teleološki dokaz, A. se zalaže za misao o vječnosti gibanja, vremena i svijeta u vezi s tvrdnjom, da je i tvar kao pretpostavka stvaranja vječna, te tim dolazi u opreku s kršćanskim naučavanjem o stvaranju svijeta iz ničega. S tim je mislima A. nastanak svijeta sveo na proces, prema kojemu se svepokretna sila Božja razvija u svijetu, te je zaplovio naturalističkom strujom, u kojoj se kasnije ističe pojam prirode stvaralačke (natura naturans) i stvorene (natura naturata). Priključujući pak na nauku o emanaciji uzima, da se proces stvaranja očituje u nizu svjetova s eksistencijama, određenima iz postepeno podređenoga duha. Osobitost je Averoesova shvaćanja emanacije u tom, što on drži, da je spoznaja uzroka u svakom krugu svoje vrste, i to tako, da viša inteligencija ne obuhvaća načine spoznavanja nižega stupnja, jer bi se to protivilo njezinu savršenstvu, naprotiv se podređena inteligencija, budući da je određena višom, može iz svojega vidika vinuti na više. U sporu, da li Bog spoznaje pojedinosti ili samo općene ideje, kako je to među ostalima tvrdio i Avicena, drži A., da najviši duh ne spoznaje ni općeno ni pojedinačno, nego samo sebe, uživajući u svojoj stvaralačkoj moći s punim blaženstvom. Niže inteligencije spoznaju sebe, kakve su, a i ono, što je nad njima. To shvaćanje postaje odlučno za misao o božanskoj promisli, jer vodi do poricanja neposredne brige Boga za čovjeka. Položaj čovjekov određen je time, da se nalazi između nebeskoga i zemaljskog carstva. Dosljedno određenju odnosa oblika i tvari on drži, da duša nastaje u času začeća kao aktualiziranje svijesne mogućnosti svojstvene ljudskoj organskoj materiji. Pojedinačna svijest prestaje smrću. Ipak ima nešto, što nadživljuje individualni život; u vezi s Aristotelovom naukom on drži, da je um princip različan i odvojen od svijesti, koji stoji nad pojedincem, te se na njem osniva objektivno, više no samo subjektivno uviđanje. Po Averoesu taj princip nije porazdijeljen na pojedince, nego je jedan u svih ljudi, i kao što je sunčano svijetlo svima zajedničko, i svi u njem vide stvari, tako je i um (intellectus activus) ljudima zajednički, i u njegovu se osvjetljenju spoznaje. Kad čovjek umre, prestaje veza s pojedinačnom svijesti, ali umno se spoznavanje nastavlja u skupnom duhu, u tvorevinama kulture, napose u znanostima. Lične besmrtnosti po Averoesu nema.

Averoes je glavni predstavnik arapskoga aristotelizma. Nauka je njegova među Arapima izazvala otpor pravovjernih, koji su njegova djela spalili na lomači, kao što su to učinili u Bagdadu s djelima Avicene i »čiste braće«. Ali se glas o njem već bio proširio preko granica arapske vlasti. Njegov su rad napose zbog interesa, koji je kršćanska filozofija imala za Aristotela, zapazili skolastici, te je imao znatan utjecaj na razvitak njihova umovanja. Njegovi su spisi već početkom 13. st. bili poznati učenom svijetu napose u Francuskoj i doskora većim dijelom prevedeni na latinski. Pristajanje uz njegovu nauku (averoizam) vidljivo je dobilo maha i, razumljivo, naišlo na oštru kritiku, osobito Alberta Velikoga i Tome Akvinskoga, s obzirom na izvode, koji se protive kršćanskom naziranju, te su i od crkve bili osuđeni (1270). U vrijeme preporoda zovu se averoistima oni pristaše Aristotelove nauke, koji su se pozivali na Averoesa, dok su je drugi, nazvani aleksandristi, prikazivali na osnovu komentara Aleksandra iz Afrodizije. Njihov se spor kretao poglavito oko pitanja o besmrtnosti duše. Među averoistima se u to doba ističe Aleksander Achillinus, Nico Vernias, Aug. Niphus; donekle pristaju uz njih Andr. Caesalpinus, Caesare Cremonini i dr.

LIT.: Osim historijsko-filozofijskih djela radi o Averoesu napose: E. Renan, Averroës et l’Averroisme, Pariz 1869.