AVARI, u slav. jezicima Obri, u Kineza Dzut-Dzuti ili Dziudzieni (prema pogrešnom izgovoru u literaturi obično Žuan- Žuani ili Dzvan-Dzvani), mongolski narod u Pobajkalju, pred kojim Huni pobjegoše sredinom 4. st. na zapad. Oko 400 njihova se vlast prostiraše već od Koreje do Tijenšana. No 150 godina poslije digoše se u Altaju zapadni Turci i razoriše 552—55 državu svojih gospodara. Jedno pleme pobijeđenih, kojemu Bizantinci skrojiše ime Varhoniti prema mongolskom plemenskom nazivu Varguni, pobježe tada stopama Huna isto tako na zapad i stiže 558 u zemlju kavkaskih Alana, pridruživši sebi usput dio turskih Ujgura s gornje Selenge ili Orhona. Ponovne molbe avarskoga kagana Bajana za sjedišta s one strane Dunava u Dobrudži ostale su u Bizantu neuslišane. Justinijan I. odobri mu samo godišnju pomoć u novcu, a njegov nasljednik Justin II. uskrati mu i to. No međutim osvojiše A. već sve zemlje od Azovskoga mora do Šlezije, pokorivši redom mala hunska plemena kao Hunugure, Sale, Sabire i Barselte, osim toga bugarske Utigure, Kutrigure i slavenske Ante u Zakarpaću. Tek Franci zaustaviše njihovo prodiranje dvjema bitkama u srednjem Podunavlju.

Na glas o avarskim pobjedama sklopi langobardski kralj Alboin 567 savez s Bajanom protiv svojih starih neprijatelja Gepida i potuče ih još iste godine tako odlučno, da su Avari mogli bez otpora zaposjesti njihovu zemlju od srednjeg Dunava do erdeljskih Karpata; poslije odlaska Langobarda u Italiju 568 pripade im još i Panonija. Zaštićen karpatskim lancima od Turaka, koji su međutim također provalili u Evropu i preoteli Avarima Utigure, Bajan je nastojao, da se pošto poto domogne Srijema, koji su kod sloma gepidske države prisvojili Bizantinci, da bi zakrčili Avarima put na Balkan. Poslije uzaludnih pregovora bizantska je vojska bila tako poražena, da je Tiberije morao 574 ustupiti Srijem; sačuvao je samo utvrđeni Sirmij, koji je branio prijelaz preko Save. Ali pošto je Bajan 578 pokorio đačke Slavene, naložio im je već druge godine, da prijeđu preko Dunava, a sam se stvorio pred Sirmijem te ga 582 prisilio na predaju. Avarsko-slavenske gomile poplaviše nato gotovo cijeli Balkanski poluotok. Istom kad Mavrikije 591 zaključi mir s Perzijancima i prebaci svoju vojsku u Trakiju, preplašeni kagan obustavi 592 svoje pohode i prenese svoju prijestolnicu iz Srijema dalje na sjever u sigurnije međurječje između Dunava i Tise, okrećući za čas frontu avarske politike prema zapadu.

Zajedno s podložnim Slavenima A. navaljivahu idućih godina na Franke, Bavarce, Langobarde i dalmatinske Romane, i to s tolikim uspjehom, da su se već 599 opet odvažili obnoviti boj i na Balkanu. 602 bizantski je otpor skršen. Kako A. oko 620 ponovo pokoriše i Utigure ili — kako se zvahu novim imenom — Unogundure, kagan je sa svojim zamjenikom, jugurom, i sa svojim doglavnicima, kapkanom, tudunom i tarkanima, vladao cijelim područjem od sjevernih obronaka Kavkaza do gornje Labe, Drave i do Furlanske, a samo su bizantski gradovi stršili kao otoci iz avarsko-slavenske plime.

O vojničkoj sili, kojom je kagan zapovijedao, ima u bizantskim izvorima samo nekoliko podataka. Prema njima su A. brojili kod dolaska u Evropu dva »tümena«, t. j. dva odreda po 10.000 jahača. Tome treba dodati još jedan tümen Kutrigura, koji se doseliše s njima u Ugarsku, i jedan tümen Tarnijaka, Zabendera i Kutrigura, koji 595 prebjegoše k njima od Turaka. Jakost manjih skupina, koje su im se priključile, nije poznata. Ali kako su stalni ratovi zacijelo iziskivali velike žrtve, odgovara broj od 40.000 ratnika otprilike stanju u doba najveće avarske moći. Glavni dio te sile bijaše združen u velikim okopima usred ugarske nizine. Manji su se odjeli utaborili na krajinama među pokorenim plemenima, kojih se otpor, gdje je trebalo, kršio raseljavanjem i preseljavanjem. O takvim posadama svjedoče pored mjesnih imena kao Obrje u Koruškoj još i vijesti o okopu, koji treba tražiti negdje u ljubljanskoj kotlini, ili o avarskim naseljima u Srijemu i Dalmatinskoj Hrvatskoj. Izraz »obarski« vikati ili tražiti i sl. u Lici i Dalmaciji čuvaju do danas uspomenu na divljaštvo tih siledžija.

Ali veliko doba njihove svemoći trajaše jedva četvrt stoljeća. Prvi se oslobodiše od Avara sudetski Slaveni, izabravši 623 za vođu franačkoga došljaka Sama; u vezi s time ustadoše karantanski Hrvati i srušiše avarsko gospodstvo u Koruškoj; poraz pred Carigradom 626 i dolazak zakarpatskih Hrvata učiniše kraj kaganovoj vlasti na Balkanu; kan Kubrat na čelu Unogundura i pontskih Kutrigura uništi je oko 635 i u ravnicama od Kavkaza do Karpata, a međutim se raspala i sredina, gdje se doduše pobuna panonskih Kutrigura izjalovila, ali je gotovo čitav jedan njihov tümen utekao 631 u Bavarsku.

Slom je bio tako potpun, da su A. za jedno pokoljenje nestali iz historije. Kad se oko 670 pojavljuju ponovo, drže samo još ugarsku nizinu i tri do četiri koridora: austrijski uz Dunav u Bavarsku, slovenački preko Kranjske u Furlansku, srijemsko-moravski na Balkan i možda sudetsko-karpatski u Povislje. Posljednji su put jurili tim koridorima 788 u Bavarsku i Furlansku, kad ih je vojvoda Tasilo pozvao u pomoć protiv Karla Velikoga. No time su izazvali 12-godišnji rat s Francima (791—802), u kojemu se i drugi njihov kaganat raspao. Tudun se sam predao 795 s pukom i zemljom, a u međusobnim su borbama A. ubili kagana i jugura. Tako je 803 bila cijela Avarija do Tise i Morave već u franačkim rukama, samo je timočki okrug prisvojio sebi bugarski kan Krum.

Karlo je ostavio pojedinim plemenima njihove knezove tražeći samo da plaćaju danak i da se obrate na kršćanstvo. Ali je tada planuo bijes Slavena prema vjekovnim svojim mučiteljima. Karlo je nastojao prekinuti rat do istrage time, što je preselio ostatke A. u zabran između Bečke šume i Rabe te ih opet sjedinio pod obnovljenom kaganskom vlašću. Ali progoni trajahu dalje; poslije 822 ne čuje se više ništa o Avarima.

Samo u Kavkazu živi još danas lezgijsko pleme, koje susjedi zovu imenom starih Avara. Za velike se naime seobe prema zapadu jedan avarski roj nametnuo za gospodara Bijelim Hunima. Kavkaski pak Huni, koji potekoše od Bijelih, i kojih je vladar nosio titulu »avar«, prenijeli su to ime na svoje lezgijske podanike u Dagestanu.

Ostavština je podunavskih Avara postala poznata, tek pošto su madžarski arheolozi utvrdili, da je t. zv. kesztheljska kultura avarska. Značajni životinjski stil njenih lijevanih ukrasa i nakita jasno upućuje na istočno-azijsko podrijetlo pravih Avara, dok je umjetnost njihovih kutrigursko-pontskih drugova obilježena limenom tehnikom i geometričkim oblicima.

LIT.: H. Howorth, The Awars, Journal of the Royal Asiatic Society of Great Britain and Ireland, NS 21, 1889; E. Chavannes, Documents sur les Toukiue occidentaux, 1903; J. Marquart i W. Bang, Osttürkische Dialektstudien, Abhandlungen der königlichen Gesellschaft der Wissenschaften zu Göttingen, phil.-hist. Kl. NS 13, 1914; L. Hauptmann, Les rapports des Byzantins avec les Slaves et les Avars dans la seconde moitié du VI siècle, Byzantion 4, 1928; A. Alföldi, Der Untergang der Römerherrschaft in Pannonien, 1926; Isti, Zur historischen Bestimmung der Awarenfunde. Eurasia Septentrionalis Antiqua IX, 1934; N. Fettich, Das Kunstgewerbe der Awarenzeit. Arhaeologia Hungarica I., 1926; G. Németh, A honfoglaló magyarság kialakulása, 1930. Lj. H.

U starohrvatskim grobovima našlo se uz druge predmete i dijelova kovinskih ukrasa. Po svojim oblicima i ornamentici srodni su onim iz dobe kesztheljske kulture (Keszthely kod Blatnog jezera). Nosioci te kulture bili su uglavnom Avari i oni, koji bijahu pod avarskim gospodstvom kao Sarmati i Slaveni (tu tezu zastupaju uglavnom madž. arheolozi). Pojava te kesztheljske kulture rijetka je u Hrvata, pa bi se tako mogla protumačiti, da su Hrvati u borbi s Avarima došli kao pobjednici u posjed tih ukrasa i njima se dalje služili te tako dospješe u starohrvatske grobove kao oni ukrasi iz Biskupije (v. sliku). Nalaz (v. sliku) iz Smrdelja kod Skradina (sa dva medaljona s likovima nekih vladara u šljemovima i t. d.) mogao bi biti iz avarskog groba, ukoliko nije i on ratni plijen Hrvata.

LIT.: Ljubo Karaman, lz kolijevke hrvatske prošlosti. V. Ž.

Avari na Kavkazu ne smiju se pomiješati s Avarima ili Obrima, narodom, koji ide u grupu srodnu s Hunima ili Mongolima. O njima vidi gore. Avari, o kojima se ovdje govori, kavkasko su pleme i zovu se u vlastitom jeziku Ma’aruld, što znači »stanovnici brda, brđani ili gorštaci«. Broje oko 700.000 duša muslimanske vjere sunnitskog obreda. Njihov je jezik najvažniji u Dagestanu, zbog toga što su u toj pokrajini stekli izvjestan politički prestiž. Dugo vremena su se opirali Rusima. Zajedno s kavkaskim jezicima andi i dido njihov jezik pripada jednoj od triju podgrupa, na koje se dijele kavkaski jezici uopće. Ova se grupa zove čečeno-lezgijska ili istočno-kavkaska. Avarski je najrašireniji saobraćajni jezik u istočnom Kavkazu; posjeduje veliku tradicionalnu (ili usmenu) književnost i piše se arapskim pismenima.

LIT.: N. Trubeckoj u zborniku A. Meillet i M. Cohen, Les langues du monde, Pariz 1924. P. S.