AUVERGNE. Kraj se nalazi na sjeveru Središnjeg masiva, gotovo na sredini između istoka i zapada te velike prirodne regije. Po svome smještaju cijela regija stoji kao posrednik između sjeverne i južne Francuske, a taj se utjecaj juga i sjevera zapaža i u dijalektu stanovništva.

Granica A. na jugu je rijeka Truyère, na sjeveru Gannatta, na zapadu Dordogne, a na istoku Monts Forrez.

Površina regije nije jednolična, nego se pruža od zapada prema istoku nekoliko orografskih jedinica, od kojih se svaka za sebe može uzeti zbog originalnosti nekih oblika u površini i klimi kao orografska cjelina za sebe. Premda se Auvergne nalazi na središtu središnjega ravnjaka, ne može se ipak u cijelom svom prostoru uzeti za ravnjak, jer se uz uzvišice nalaze na njemu i duboke zavale. A. je već bila u rano doba tercijara uravnjena površina (peneplain), ali je kasnije nabiranjem Alpa i Pireneja nastalo vibraciono gibanje, koje je zahvatilo i tu staru tablu, isprekidalo je lomovima i izazvalo na tom mjestu vulkanske erupcije, čime su bili izgrađeni mnogi planinski čunjevi, među kojima su najpoznatiji: Mont Dore, Puy de Dôme i Cantal. Tako se na tom prostoru stječe staro kamenje, vulkanske naslage i tercijarni talozi.

Klima je obzirom na ostale dijelove Francuske preko zime dosta hladna, dok preko ljeta zbog nesnosne vrućine po dolinama vladaju česte oluje. Na propustljivom vulkanskom tlu šire se veliki pašnjaci, ali po dolinama zbog vulkanske plodne zemlje uspijeva izvrsno žito, rastu voćke, vinova loza, pitomi kesten i mnoštvo povrća, dok u sjevernom dijelu uspijevaju orasi. Stočarstvo je glavna grana narodnog zanimanja, a ima i mnogo nalazišta rudača (olova, bakra i ugljena), a kraj obiluje uz to i mnogim mineralnim izvorima. Uza sva ta prirodna vrela kraj se ubraja među slabije naseljene francuske pokrajine. Siromašni se i marljivi stanovnici najvećim dijelom bave stočarstvom.

Najvažniji gradovi jesu: Aurillac i Clermont.

A. je domovina starih Arverna. Zemlju je kasnije pokorio Eurik, kralj Vizigota; iza toga se tu uredila grofovija Auvergne s glavnim gradom Clermontom. Za dugo godina grofovi auvergnanski bili su markgrofi Septimanije i vojvode Aquitanije. Kasnije je grofovija bila uzvišena na čast vojvodstva, a 1416 je prešla ženidbom na kuću Bourbona, dok nije bila 1527 ujedinjena s krunom.

LIT.: Ph. Arbos, L’ Auvergne, Armand Colin, Pariz 1932. F. L.

Književnost. Zemlja junaka i učenjaka, Auvergne se ponosi ovim imenima: Grégoire de Tours, Sidoine Apollinaire, Jean Domat, Savaron, Montlosier, d’ Aguesseau, Michel de l’Hospital, papa Gerbert, Pascal, La Fayette i t. d., povjesničarima, pravnicima, državnicima, misliocima, vojnicima. U tom kraju nema pjesnika: nedostatak mašte i umjetničkih sklonosti, vele jedni; neosjetljivost i nedostatak oduševljenja, tvrde drugi. No ima i drugih razloga toj šutnji rase: posebna dispozicija za mali posao i trgovinu, a osobito potreba za iseljivanjem, koja Auvergnanca baca u sve krajeve kontinenta. Auvergne ne zna, što bi od sanjalaca. U 16. st. je Jean de Boyssière tek loš stihotvorac, a Durand de la Bergerie prevodilac i oponašalac erotskog latinca Jeana Bonnefona. U 18. stoljeću Danchet (otmjeni stil) i Thomas (službeni stil) jednako su dosadni i osrednji; Louis de Boissy pisao je samo za kazalište. U 19. st. možete biti sigurni, da ćete kod Jacquesa Delillea i drugih novijih naći prije erudita nego pjesnika.

Što se tiče pučke poezije, domene dijalekata, Auvergne sigurno ne sjaji u prvom redu francuskih pokrajina. Malo ima imena, koja bi trebalo zapamtiti. Pesant de la Bantusse, namjesnik clermontskog priorata u 16. stoljeću (lieutenant général de la prévôté); Nicolas du Bourg, kastelan Villarsa; Joseph i Gabriel Pastourel; Claude Laborieux, kanonik Montferranda; François Perdrix; Pellissier; Amable Faucon; i konačno Vermenouze, jedini, koji dostojno zauzimlje najbolje mjesto među suvremenicima. Parnas su mu planine njegova kraja. Probudio je zaspalu dušu rase. Vermenouze je tumač duše puka; okoristio se običnim govorom naroda i ostvario široku sliku života, običaja i legenda Cantala. Njegova se umjetnost nije nimalo udaljila od tradicionalnog duha, pravog smisla toga kraja. U njega je sva poezija Auvergne.

Ona se nalazi također u napjevima, koje Auvergnanac pjeva u tmurnoj samoći svojih polja i visoravni, u pjesmama punim melankolije, koje se zovu »regrets« (žaljenja); a osobito u tako zvanim »bourrées«, pjevanim plesovima, koji su sad burleskni, sad ljubavni i tragični. P. Cl.