AUTONOMIJA LIČNOSTI. Pitanje čovjekove autonomije spada među probleme novijeg datuma. Iako je taj problem u svojim temeljima načet već kod Aristotela, dolazi do jačeg izražaja tek s pokretom »prosvjetiteljstva«, koji je isticao nezavisnost razuma. S Kantovom filozofijom protegnut je zahtjev za autonomijom i na volju čovjekovu, i problem autonomije ličnosti postaje, po riječima Danijela Greinera, jedan od osnovnih problema Kantove filozofije. To je u nekom smislu njegov životni problem. Od najranije svoje mladosti Kant traži putove afirmacije ličnosti, proglašujući sve vanjsko, heterogeno nedostojnim čovjeka. On pokazuje dispoziciju, da sam sebi daje svoj zakon i da moralno obvezatnim smatra samo ono, što dolazi od njega samoga. Ovu naravnu sklonost pojačava kod Kanta ideja o navodno prirođenoj dobroti čovjekovoj, što je otkriva u »Emilu« J. J. Rousseau-a.

U skladu s cjelokupnom svojom filozofijom, koja polazi sa stajališta, da se predmeti moraju ravnati prema nama, a ne mi prema njima, Kant i u pitanju autonomije ličnosti smatra, da je glavna stvar osloboditi volju od svega vanjskoga. »Ličnost znači slobodu i nezavisnost o mehanizmu čitave prirode«, pa stoga je čitava stvar u tome, da s vanjskim, heterogenim prekinemo vezu, da se oslobodimo vanjskih utjecaja. Volja tako oslobođena po sebi je dobra, jer ničim nije uvjetovana ili vezana. Kao takva ona je vrhovna zakonodavka. Biti stoga autor svoga zakona ili biti nezavisan, autonoman, to je isto.

Po ovome shvaćanju ne samo da nešto vanjsko ne može pridonijeti izgradnji nezavisnosti naše ličnosti, nego upravo vodi degradaciji njezinoj. Sloboda čovjekova mora biti apsolutna, suverena, i on mora biti nezavisan i o samom Najvišem Biću. To je pogreška samoga čovjeka, kaže Kant, ako mu se dogodi, da mu treba neko Više Biće. Jer ni subjektivno ni objektivno on se ne smije oslanjati na nj. Oslanjati se na neko takvo Biće značilo bi uvoditi vanjski cilj, a to je propast ličnosti. Tim samim, tvrdi K., što čovjek osjeća potrebu nekoga vanjskog cilja, postaje nevrijednik (ein Nichtswürdiger).

Zanimljivo je, da je Kant za ove svoje ideje odnosno djelo, u kome su one najjače istaknute, zatražio odobrenje fakulteta teologije. Kad je od ovoga bio odbijen, pokušao je dobiti priznanje fakulteta filozofije, ali ni tu nije uspio.

Nema nikakve sumnje, da je čovjek, metafizički govoreći, sui juris, gospodar svojih djela, autonoman u pravom značenju riječi. Kao osoba naime, kao »substantia individua rationalis naturae«, zasebna supstancija razumske naravi, čovjek je izvor svoga gibanja, svojih čina, nezavisan u svojim nakanama i odlukama. No s ovim još nije riješeno pitanje praktične nezavisnosti u punoj mjeri. Sloboda nije u nama kao neka već razvijena sila u svom punom naponu. Ona je u nama, kao i sve naše sposobnosti, tek u zametku i pitanje je zapravo, kako je možemo razviti. Po načelima tradicionalne filozofije ljudskog roda to se ne postizava izolacijom volje od svega vanjskoga, nego slijeđenjem samih osnovnih uvjeta slobode. A šta su osnovni uvjeti slobode? Šta je uzrok naše slobode, i prema čemu smo slobodni? Slobodni smo prema pojedinačnim stvarima ili dobrima, ali nismo slobodni prema Apsolutnome Dobru. Apsolutno Dobro mi nužno hoćemo. Dapače naša sloboda prema pojedinačnim dobrima uzrokovana je našom zavisnošću prema Apsolutnom Dobru. Stoga možemo birati između pojedinačnih dobara, što nužno hoćemo Posvemašnje Dobro. I ukoliko je svijest nezavisnosti o ovom Dobru u nama jače razvijena i ukoliko jače uza nj prianjamo, utoliko je i naša sloboda veća.