AUTONOMIJA (grč. αὐτός »sâm« i υόμος »zakon«), znači »samozakonitost«, samoodređenje (Selbstgesetzgebung, Eigengesetzlichkeit). Dolazi do vidljiva izražaja osobito u etičkom, političkom i pedagogijskom području. Suprotni pojam je heteronomija (v.). Etička ili ćudoredna autonomija znači etičko određivanje i djelovanje iz »čiste« moralne volje, isključujući »izvanjske« (heteronomne) pobude, motive, poticaje, obzire, interese. Kant zasniva ćudorednu autonomiju na apriornosti »praktičnog uma«, uzimajući, da je njegov imperativ nezavisan o iskustvu i uopće o bilo kakvom sadržaju (»materiji«) volje. Kategorički imperativ glasi: »Postupaj tako, da maksima tvojega htijenja može u isto vrijeme vrijediti uvijek kao princip općeg zakonodavstva«. Autonomija ćudoredne volje, ili njezina sloboda, na taj način samo je formalne prirode, osniva se na svojstvu volje, da sama sebi postavlja zakon. Kriterij ćudorednosti i njene autonomije leži u motivima čina, a ne u rezultatu ili učinu. Protiv Kantova etičkog rigorizma ustaje Schiller, a protiv formalizma u novije vrijeme vrlo odlučno M. Scheler, koji upozorava na etičke vrijednosti kao »sadržaje«, koji se intuitivno nadaju u etičkom iskustvu. Te su vrijednosti izvor etičkoga normiranja. Prema tome autonomija (ili sloboda) volje sastoji se u sposobnosti (moći) odluke i čina u duhu etičkih vrijednosti, a s obzirom na njihov hijerarhijski red. — U novijoj pedagogiji postavlja se problem a. u više različitih oblika. Radi se prvo o a. pedagogijske nauke, t. j. raspravlja se pitanje, da li je ona samostalna, o drugim naukama nezavisna. Zaslugom ponajviše E. Kriecka pedagogija je uspjela afirmirati svoju autonomiju na osnovi posebnosti i svojevrsnosti (t. j. specifičnosti) odgojnog akta. Ona je, kaže se, autonomna, a nije primijenjena filozofija, etika, psihologija ili »tehnika kulture«, dakle dio (poglavlje) neke druge nauke. Drugo je pitanje, da li je sam odgoj autonoman, da li naime postoje specifično odgojni ciljevi, da li postoji posebna i samostalna odgojna ideja, nezavisna o historijski određenim kulturnim idejama i idealima. U modernoj pedagogijskoj nauci to se pitanje živo raspravlja i razmatra na različite načine. Stajalište, koje, čini se, ima najviše pristalica, nalazi autonomiju odgoja u osobitosti odnosa prema djetetu, ili mladenačkom biću, ne dirajući pritom u nesumnjivu zavisnost svega odgoja o kulturnim faktorima (autonomija odgojnog odnosa uz činjenicu heteronomije odgoja). U uskoj vezi s tim postavlja se kao treće pitanje autonomija same škole i njezine organizacije. Traži se naime autonomni smisao škole i njezine pedagogijske zadaće. Očito je, da ova autonomija zavisi direktno o autonomiji same odgojne ideje. Ali je isto tako očito i to, da mnogolike sile kulturnog života formiraju školu prema svojim posebnim potrebama, idejama i idealima. Tako i ovdje uz moguću autonomiju očito i heteronomija obilježava po sili činjenica i duh škole i njezin organizatorni oblik. U borbi za svoju autonomiju pedagogija, odgoj i škola dolaze vrlo često u vidljive i nevidljive sukobe, napetosti ili disonance s onim silama života, koje svojom prevagom nastoje proširiti svoj utjecaj i svoju moć na odgoj i školu.

LIT.: I. Kant, Kritik der praktischen Vernunft, 1781: Isti, Grundlegung zur Metaphysik der Sitten, 1875; M. Scheier, Der Formalismus in der Ethik und die materiale Wertethik, 1927; E. Krieck, Philosophie der Erziehung, 1930; G. Geissler, Die Autonomie der Pädagogik, 1929; A. Baeumler, Politik und Erziehung, 1937; B. Bavink; Ergebnisse und Probleme der Naturwissenschaften, 1933; J. v. Uexüll, Theoretische Biologie, 1928; M. Scheier, Die Stellung des Menschen im Kosmos, 1928; N. Hartmann, Das Problem des geistigen Seins, 1933. S. P-i.

Autonomija u sociološkom smislu označuje odnos relativne nezavisnosti neke skupine prema skupini, koja vlada, a u sklopu koje se ona nalazi. Taj odnos nije ni koordinacija ni subordinacija, nego integracija (Gurvitch). Osobito dolazi do izražaja danas, kad su se, zbog ekonomske isprepletenosti i kulturne povezanosti, umnožila po broju i po vrsti različita udruženja, koja žele aktivnim sudjelovanjem u rješavanju društvenih problema pokazati svoju samosvijest. Izraz a. upotrebljava se u prvom redu, kad se govori o nekom odnosu prema državi. Stoga njeno istraživanje ide u područje sociologije politike. Ponajprije imademo pojavu latentnog sukoba između skupine, koja vlada i vodi, i skupine, koja sluša, a zatim pojavu suradnje između tih skupina. Svrha a. je pojačanje kohezije države tako, da se negativne centripetalne sile upućuju prema pozitivnom radu na izgrađivanju i očuvanju stečenog položaja. Međutim a. može biti prvi korak za potpunu nezavisnost ili aneksiju od druge države (kao što nam pokazuje tursko carstvo).

S obzirom na razloge postanka i ciljeve imademo u državi različite skupine. No najjače dolazi a. do izražaja kod etničkih skupina, pa kad se o njoj govori, misli se u prvom redu na te skupine. Kod njih nisu razlozi za a. u načelu jednovrsni, kako je to slučaj kod ostalih skupina, koje imadu da namire neku potrebu, nego su raznovrsni, t. j. povijesne, kulturne i političke naravi, pojačani religioznim, ekonomskim, lingvističkim i socijalnim momentima. Obično ovakve skupine traže kulturnu a., kad skupina ima pravo na upotrebu sredstava, koja joj omogućuju da očuva svoju posebnost, ali nije isključena i politička, kad ima pravo samostalnog upravljanja svojim poslovima političke naravi. A. može biti ne samo nacionalna, nego i provincijska, kad je žele pojedini dijelovi države, koji se etnički ne razlikuju jedan od drugoga. Takav je pokret pod imenom regionalizam poznat na pr. u Francuskoj.

A. se dalje dijeli na personalnu (ili grupnu) i teritorijalnu. Personalnu imademo, kada se jedna etnička skupina ne nalazi u dovoljnoj množini ili kompaktnosti naseljena na području neke države, tako da joj nedostaje teritorijalni supstrat. A. se uzela u mirovnim ugovorima 1919 kao modifikacija načela samoodređenja naroda, te je čak stavljena i pod međunarodnu garanciju.

Teritorijalna a. dolazi do izraza u državama s prostranim područjem (imperiji) ili u etnički heterogenim državama, u kojima su pojedine skupine kompaktno naseljene. Obično takva a. ide pod ruku s političkom, ali nije isključena mogućnost, da i kulturna a. bude teritorijalnom, premda ona može prije biti personalna a.

Pokret, koji smjera prema a., zove se autonomizam. U Evropi je poznat alzaški, flamanski, katalonski autonomizam.

Nekad se a. izjednačivala sa suverenošću, pa se sumnjalo, da se može složiti suverenost države s autonomijom skupina. Međutim je ovakvo shvaćanje načeto pojavom samouprave, a definitivno je razbijeno razvojem složene i narodnosne države, te priznanjem autonomnih jedinica (engl. kolonija) subjektima međunarodnog prava, pa se danas a. smatra mogućom uz samu suverenost države. U najnovije vrijeme neki teoretičari (osobito u Engleskoj i Americi) u pitanju zahtjeva za ograničenjem suverenosti idu i dalje pa ističu a. u vezi s federalizmom kao pojam, koji bi mogao dovesti ne samo do skladnosti u heterogenoj državi, nego i do mira i napretka u svijetu, uspostavom autonomnih državnih jedinica u sklopu državne zajednice nekog kontinenta.

LIT.: Autonomie, Dictionnaire de Sociologie; H. Gerber, Kulturautonomie als Eigenart minderheitenrechtlicher Ordnung, Berlin 1929; G. Gurvitch, L’idée du droit social, Pariz 1931; Buell, International Relations (Pogl. IX.), New York 1929; Federal Union, a symposium (razni autori), London 1940; I. Jakovljević, Razmatranja o hrvatskoj autonomiji (u »Savremeniku« od 1. VI. 1940). Z. G.

U pravnom smislu a. znači pravo izdavati obvezatna opća pravila u nekom užem krugu, bilo za same pripadnike toga kruga, ili za neko određeno područje. Prvi slučaj postoji danas kod staleških samoupravnih tijela (različne komore), a drugi kod općina i drugih nižih teritorijalnih jedinica u državi. Ta je a. podijeljena ustavom ili državnim zakonom. Posebnu važnost ima a. u složenoj državi, gdje je po ustavu zakonodavstvo podijeljeno između cjeline i dijelova.

Pored toga se izraz a. (netočno) upotrebljava za označivanje položaja samoupravnih teritorijalnih jedinica, korporacija i zavoda (a. sveučilišta), nadalje državica u savezznoj državi pa čak i polusuverenih država te u zadnja dva slučaja znači nezavisnost. Tako napose i u § 47. i sl. hrvatsko-ugarske nagodbe od 1868. J. A.