AUTONOMAŠI (talij. autonomi) nazivahu se u Dalmaciji od 1860 oni, koji su bili protiv sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, a kasnije oni, koji su naginjali talijanstvu ili su se priznavali Talijanima. I jedni i drugi isticali su svoje dalmatinstvo, kao svoju zastavu imali su dalmatinsku modru zastavu s tri zlatne leopardove glave. U njihovim se društvima upotrebljavao po mogućnosti što više talijanski jezik, i čitale su se talijanske novine. Njihove su glazbe, koje su postojale u skoro svim gradovima i gradićima, svirale gotovo isključivo talijansku glazbu, i njihove su pjesme bile na talijanskom jeziku. Komanda njihovih gimnastičkih društava bila je talijanska. Međutim talijanskog iredentizma, osim kod pojedinih intelektualaca, sve do rata 1914—18 nije bilo. Postanak autonomaša pada u godinu 1848, kada su splitska i zadarska municipalna kongregacija ustale protiv sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i na oštar način odbile poziv hrvatskih rodoljuba za sjedinjenje. Istovremeno su i neki Dalmatinci, nastanjeni u Beču, podnijeli caru predstavku protiv sjedinjenja. Prema mišljenju ovih protivnika sjedinjenja trebala je Dalmacija ostati u Austriji, autonomna. Uza splitsku i zadarsku kongregaciju bila je većina tadašnjih dalmatinskih općina, kojima su na čelu stajali ljudi u talijanskom duhu odgojeni, ali su i mnogi drugi Dalmatinci, koji su inače isticali svoje »slavenstvo«, bili protiv sjedinjenja, smatrajući, da za sada nije poželjno. Borba pristaša i protivnika sjedinjenja odrazila se u štampi. Uto je došlo do oktroiranog ustava 1849 i onda do apsolutizma. Pravi autonomizam i »autonomaštvo« nastali su u Dalmaciji 1860. Kad je naime 22. IX. 1859 većina pojačanog carevinskog vijeća u Beču podnijela prijedlog za federativno uređenje monarhije, istakao je u svom govoru delegat iz Hrvatske, uz Strossmayera, Ambroz Vranicani, da bi trebalo pripojiti Dalmaciju Hrvatskoj. Sutradan je Dalmatinac conte Borelli, osvrćući se na Vranicanijeve riječi, kazao, da još nije vrijeme za to. Ipak je Borelli naglasio, da je velika većina naroda u Dalmaciji slavenska, ali da bi Dalmaciji trebalo vratiti autonomiju. Borelliju je odgovorio Strossmayer pobijajući njegovu tvrdnju, da Dalmatinci nisu za sjedinjenje. Borellijev govor u carevinskom vijeću naišao je na vrlo živ odjek u Hrvatskoj i Dalmaciji. List »La Voce Dalmatica« isticao je, da je Borelli tražio vlastitu »autonomiju« za Dalmaciju. Oni, koji su odobravali Borelliju, nazivali su se »autonomaši«. Svoj pristanak uz Borellija izražavali su pojedinci, ustanove i općine, šaljući mu pozdrave i adrese. Međutim je došlo do oktobarske diplome 1860, kojom se davao nov ustav. Nato je banska konferencija 26. XI. zaključila, da se pošalje u Beč deputacija, koja će tražiti sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Kad su za to čuli protivnici toga sjedinjenja, autonomaši, razviše pod vodstvom Bajamontija veliku agitaciju u samoj Dalmaciji i u Beču sa svrhom, da se bečka vlada odvrati od takva koraka, prije negoli se saslušaju sami Dalmatinci. Budući da su tada protivnici sjedinjenja imali uza se većinu dalmatinskih općina, autonomaški je pokret primio izgled općeg pokreta. Dalmatinske su općine prosvjedovale u Beču i tražile, da se ne rješava u tom pogledu ništa bez njih. Uz ove autonomaše bio je i tadašnji dalmatinski namjesnik, general barun Mamula, ma da je bio iz Hrvatske. Kako je i bečka vlada bila protivna sjedinjenju, doneseno je rješenje, da se o sjedinjenju sporazumiju delegati dalmatinskog sabora s hrvatskim saborom (21. II. 1860). Kad se međutim sastao dalmatinski sabor 6. IV. 1861, on ne izabere te delegate, nego njegova autonomaška većina pođe u Beč. Pokušaj, da se u Beču sporazumiju vođe dalmatinskih autonomaša s nekim članovima hrvatskog sabora, nije uspio, i do sjedinjenja nije došlo. Kroz ovo vrijeme 1859—60 vodila se žestoka borba u novinama i brošurama između autonomaša i pristaša sjedinjenja, u kojoj su se isticali na autonomaškoj strani Tommaseo i Duplančić, a na hrvatskoj Kuzmanić, Milić, Monti, Danilo, Bakotić, Ljubić i drugi, iznoseći argumente za sjedinjenje i protiv njega. G. 1861 bila je godina pobjede dalmatiskog autonomizma, ali i početak odlučne borbe između autonomaša i narodnjaka, koji su tada uvidjeli, da za sjedinjenje treba duga i organizirana borba. Za vrijeme zasjedanja dalmatinskog sabora 1863 došlo je do bližeg dodira između narodnjaka i nekih autonomaša. To je dovelo iduće godine do osnivanja »Unione liberale«, Liberalne unije, u koju su ušli uz narodnjake i autonomaši pod Bajamontijem. Dne 10. III. 1866 izišao je prvi broj lista »Il Dalmata«, na talijanskom jeziku, kao glasilo autonomaško-slavenske stranke. Glavna je svrha ovom listu bila, da rascijepa liberalnu uniju i da okupi sve autonomaše ponovno u jednu stranku. I doista se liberalna unija iste godine i raspala. Naredne se godine zbio jedan vrlo važan događaj u životu autonomaške stranke. Sve dotada istupali su autonomaši kao Dalmatinci, protivnici sjedinjenju s Hrvatskom. No kada se krajem 1867 konstituirao u bečkom parlamentu »klub talijanskih zastupnika«, uđoše u taj klub i dalmatinski autonomaši. Kako je međutim zbog austro-ugarske nagodbe stvoren u monarhiji dualizam, pitanje sjedinjenja nije više bilo aktuelno, i ono je postalo programatsko. Tada je nastala borba za jezik u školama i uredima, za osvajanje općina, za većinu u dalmatinskom saboru i u carevinskom vijeću. Na izborima 1870 za dalmatinski sabor bilo je izabrano 24 narodnjaka i 16 autonomaša, i tako su prvi put bili autonomaši poraženi. Otada su autonomaši u stalnom opadanju. Od 1889 dalje imaju uvijek samo 6 mandata u dalmatinskom saboru. K tomu gube redom općine, 1882 i splitsku. Jedino je Zadar ostao u njihovim rukama. Međutim su na izborima za carevinsko vijeće 1873 bili dobili većinu mandata, na onima 1879 jedan, a 1884 nijedan. U to vrijeme, još od 1870, autonomaši se približuju dalmatinskim Srbima, protivnima sjedinjenju. God. 1879 prilikom izbora za carevinsko vijeće udružili su se u benkovačkom kotaru Srbi s autonomašima i srušili vođu dalmatinskih Hrvata M. Klaića. Kad je narodna stranka već smatrala, da nije zgodan čas za poticanje pitanja sjedinjenja, nastupila je od 1892 pravaška stranka, koja je na početku svakog zasjedanja dalmatinskog sabora predlagala adresu na kralja, u kojoj se tražilo sjedinjenje s Hrvatskom. Narodnjačka saborska većina nije taj prijedlog prihvaćala s motivacijom, da još nije zgodan čas za to. U 20. st. ističu dalmatinski autonomaši sve više svoje talijanstvo kao narodnost. Potanji prikaz o borbi autonomaša i narodnjaka → Dalmacija, povijest; Hrvatska, povijest.