AUTOKRACIJA (grč. autokrator »bezgranični gospodar«) je oblik države i gospodstva, po kome državni poglavica spaja u svojoj ruci zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast, nije vezan uz sudjelovanje niti uz ustavan nadzor drugih državnih organa, pa u smislu nauke Machiavellijeve i Hobbesove vlada neograničeno. Njegovo je vladanje neodgovorno samovladanje, kakvo se odrazuje u apsolutnoj monarhiji ili u trajnoj diktaturi. Zbog toga se naziv autokracije redovito uzimlje u istom značenju kao i apsolutizam. Autokracijama mogle bi se označiti istočne despocije, kneževska gospodstva u Evropi od 16. do 18. st.; na njih nalikuje rimski cezar i ruski car kao »samodržac svih Rusa« do časa, kad je Rusija krenula putem ustavnosti. Autokratskom načelu stavila se nasuprot težnja naroda, da sam odlučuje u državi ili barem da sudjeluje kod izgradnje i uređivanja državnih prilika, a ta je težnja s napretkom civilizacije i modernog svjetskog nazora sve to više preotimala maha. Ova je težnja zadala teške udarce autokraciji u svim onim zemljama, u kojima postojaše neka jača politička organizacija ili razvijeniji državni poredak. Da li bi se kod primitivnih naroda moglo govoriti o autokraciji, sporno je pitanje zbog toga, što u njihovoj sredini zapravo nema izgrađenog državnog poretka.