AUTOKLAV je aparat, u kojem se sterilizira povojnina i rublje potrebno kod operacije s pomoću zasićene vodene pare, koja struji. Zasićena para, kako je to R. Koch 1880 prvi dokazao, ubija zarazne klice, jer se zbog vlage i vrućine skrutne bjelančevina njihovih tjelešaca.

Schimmelbusch, asistent Bergmanna, profesora kirurgije u Berlinu, konstruirao je 1891 autoklav, kakav se i danas još mnogo upotrebljava (Slika 1 i 2). On se sastoji od dva koncentrična, bakrena kotla, koja su obješena u valjak od jakog lima. Izvana na limenom plaštu pričvršćena je cijev, koja se gore proširuje u lijevak. Cijev je na svom gornjem i donjem kraju spojena s vanjskim kotlom. Ispod lijevka i na donjem kraju cijevi nalazi se pipac. Kroz ovu se cijev ulijeva voda u kotao. Po zakonu o spojenim posudama stoji voda jednako visoko u cijevi kao u kotlu, pa kako je srednji dio cijevi od stakla, može se na njoj vidjeti, koliko je vode u kotlu. Vanjski je kotao prema gore zatvoren metalnom pločom. U unutarnji kotao dolazi materijal, koji se sterilizira, pa se kotao zatvori masivnim metalnim poklopcem. U sredini poklopca ugrađen je termometar, koji pokazuje toplinu pare.

Kad se ugrije voda u vanjskom kotlu, razvija se para, koja ispuni prostor nad vodom, te ulazi u unutarnji kotao kroz rupe poredane u vijenac na gornjem rubu ispod ploče, koja zatvara vanjski kotao.

Para prolazi kroz kotao i materijal za steriliziranje odozgo prema dolje te izlazi kroz odvodnu cijev, koja se nalazi na dnu kotla. Odvodna cijev prolazi u spiralama kroz drugu posudu napunjenu hladnom vodom (kondenzaciona posuda), te se para kondenzira u destiliranu vodu. Do kondenzacije pare na samom materijalu za steriliziranje ne dolazi u znatnijoj mjeri, jer se taj materijal već za vrijeme grijanja vode do razvitka pare dovoljno ugrije.

Povojnina i ostali materijal, koji se sterilizira, poslagan je u poniklovane kutije od mjedenog ili bakrenog lima. Ove, većim dijelom okrugle kutije različne veličine, koje je također konstruirao Schimmelbusch, imaju na poklopcu, podu i stijenama mnogo rupica, kroz koje pri sterilizaciji ulazi i izlazi para. Rupice se daju zasunima zatvoriti, što se učini, kad je sterilizacija dovršena, pa tako materijal u kutijama ostaje do upotrebe sterilan.

U Schimmelbuschovu autoklavu, koji nije zatvoreni sistem, jer para, koja struji kroz objekte u sterilizatoru, odlazi kroz odvodnu cijev, stoji pod običnim tlakom, a taj, već prema barometarskom pritisku onoga mjesta, može doseći najviše 760 mm. Ta para ima dakle normalnu napetost od jedne atmosfere, te se naziva tekuća, nenapeta para. Kako je toplina pare direktno zavisna o njenu tlaku, to pod ovim normalnim tlakom ne može para doseći višu temperaturu od 100° C. No bakteriološki je dokazano, da spore nekih bakterija podnose tekuću nenapetu paru od 100° C kroz više sati, paru od 120° C samo 15', dok u pari od 130° C odmah uginu. Stoga se danas upotrebljavaju ponajviše autoklavi s povišenim tlakom, t. j. takvi, kod kojih se napetost pare, a time i njezina toplina, dade povisiti. Najpoznatiji i najrašireniji takav aparat je autoklav sistema Schaerer (Sl. 3 i 4). Ovaj aparat radi pod pritiskom od 2,5 atm., čemu odgovara temperatura pare od 138° C. U principu je slično konstruiran kao Schimmelbuschov a., samo su stijenke kotlova čvršće radi povećanog tlaka, a osim toga aparat ima manometar, sigurnosni ventil i vakuumsisaljku. Para, koja se razvija, istiskuje zrak nad vodom kroz pipac ispod manometra. Kad je zrak potpuno istisnut, t. j., kad već izlazi para, pipac se zatvori. Para se tada nalazi u zatvorenu prostoru, pa njen tlak raste, što nam pokazuje manometar. Kod 2,5 atmosfere otvori se ventil 2 i 3 tako, da para prolazi kroz vakuumsisaljku S. Pri tom sisaljka kroz ventil 2 isiše iz unutarnjeg kotla do 80% zraka, dok ostatak zraka ukloni sama para svojom kinetičkom energijom za vrijeme sterilizacije. Pošto se zatvore ventili 2 i 3, a otvori ventil 4, ulazi para u nutarnji kotao, te radi ondje stvorenog vakuuma jednolično penetrira u sterilizacioni materijal. Od tog se momenta računa vrijeme sterilizacije, koja traje 20 minuta. Tada se zatvaranjem ventila 4 spriječi dalje ulaženje pare, koja se zatim ispušta kroz ventil 5. Najzad dolazi sušenje sterilizacionog materijala. Kad se zatvori ventil 5, a otvore ventili 2 i 3, vakuum sisaljka razrijedi u kotlu zaostalu paru, pa se ondje kondenzirana voda u toplini ponovno pretvara u paru, i na taj se način za kratko vrijeme može sav materijal osušiti. R. P-ć.

Autoklav je metalna posuda, u kojoj se u laboratorijima ili u kemijskoj tehnici izvode kemijske reakcije pod visokim tlakom, ili griju tvari iznad temperature vrelišta. Sastoji se obično od valjkaste ili jajolike posude, koja s jedne ili obje strane ima poklopac, što je na zgodan način — obično brojnim vijcima — pričvršćen i zabrtvljen, i kroz koji prolaze po potrebi cijevi za dovođenje i odvođenje materijala, aparati za kontrolu i dr. Iznutra može biti emaljiran ili prevučen otpornom kovinom, kiselinostalnim kamenjem i sličnim. Kod laboratorijskih a. obično se umeće posuda od porculana ili stakla. A. se izravno griju vatrom ili umetanjem u pogodne kupelji, ili parom s pomoću zmija izvana pritaljenih ili uloženih u sam zid posude, ili pak električnim grijalima, koja prolaze kroz poklopac, i dr. Moderna kemijska tehnika sve se više služi visokim tlakovima, te a., koji je katkad golemih dimenzija, postaje u sve većem broju industrija važan kemijsko-tehnički aparat (na pr. sinteza amonijaka, otvrđenje ulja, pravljenje sintetskih benzina, proizvodnja celuloze i dr.). R. P.